Mirakuli svetoga Arnira dubravskoga

Tamo di je pa  na tle, provrila je voda čudotvorna, a u kamenoj poli osta je trag kolina biskupovih...

piše damir šarac

Vjernici u procesiji oko crkve sv. Arnira Joško Ponoš / CROPIX

“Pokojna mater mi je kaživala da je ćaći nateka jezik. Nije moga govorit, jist, ništa. I išla ona u nika doba noći, deset, jedanajst uri molit se Bogu zanj. I kad je došla napogled Svetoga Arnira, vidi da unutra svića gori, a nigdi nikoga. Oblizla ona na golin kolinin tri puta oko crkve. I kad je došla doma, ćaća progovorija, sav mu đubar izaša iz jezika!” (Ivan Uzinić Baćin, 80 godina)

Užežin blagdana stali smo užežin sela, u prve kuće, kod Tonča Sinovčića.

- Daj nan Ante soparnika da znamo da smo u Poljica!

Ne samo čudesne spize od blitve i tista, ča će je UNESCO proglasit svitskon baštinon (oće, mora!), da je i sira kozjega i ovčjega i pršuta mirisnoga.

Sad se more dalje. A to dalje je niz Postinje, pa uz potok Nizvire do onih dubova i bile crikve svetoga Arnira, arcibiskupa splitskoga i mučenika pojičkoga, kojega su 1180. godine, poradi spora oko crkvenog imanja, stinama zatukli kmetovi Reljići na nagovor plemena Kačića. Tamo di je pa na tle, provrila je voda čudotvorna, koja do danas liči bolesti tila i duva, a u kamenoj poli osta je trag kolina biskupovih.

- Budite i ostanite do kraja ponosni na ono što imamo – jušto je Poljičane pozdravlja mladi don Jakoslav Banić, župnik dubrovski, rodon iz Doca Donjega. Kaže nan kako je za ovu feštu crkva fugirana, očišćeni su vanjski zidovi, prošla asfaltna cesta, izgrađen mostić priko Nizvire, dovedena letrika... Dubrovci su, kaže don Jakoslav, viran narod; od 400 duša, 80 posto ih je na misi nediljon. Žele da na Arnirovu brgulju opet dolazidu hodočasnici iz cilih Poljica i Dalmacije ka u ona doba kad se znalo da su u Dubravi najboji janjci, a to nije mala stvar. Sad su posidali po škrapan na dva briga oko crkve, slušajuć pučke pivače iz Dubrave i Tugara, klape iz Žrnovnice i Trilja, ča ih je na brgulju okupila udruga kojoj je na čelu Augustin Bašić.

Joško Ponoš / CROPIX

Onda se s briga upalija vatromet, svi smo rekli “aaaaa”, i zapljeskali kad su udunila svitla i užgale se zvizde, miljuni zvizda. Poslin, u školi, zapivale su se i novitade, ča se nije svidilo Pilipu Bašiću (80), pravome dalmatinskom crkvenome tenoru, od onih ča jih davno nima.

- Nemaju nove pisme okusa ka one stare, ne valjadu, brate, ništa. Ka da si dobro nasađeni mašklin iša tupon sikiron doradit... Ako me razumiš – održa nan je barba Pilip pištulu i nesta u mraku.

A nad jarpu soparnika u prvome razredu nagne se mlađi tip, posrne, pa prolije dobre po litre kokakole po komadima.

 - A jadna ti majka, da si bar vino prolija – vata se za glavu stariji čovik i gleda kako se na siniji sve zapinilo, cukron nasupalo. Mladosti je dosta razreda, na novo betonsko igralište bacili su na balun s rođacima, malo stariji se već gledaju, a u jedan kantun je brzi tečaj skejta.

- Daj jednu cigaru, satrven san – priđe nan iz mraka Marko Juginović, kapo od Arnirove rasvite, mokar, znojan, da dva dana nije sta.

- Oš ovu lajt?

- Daj bilo koju, samo da smrdi pod noson...

“I onda san ja, da prostiš, išla gonit đubar. Tek san bila rodila u prvi misec, a ovo je bilo kad se sade kumpiri, oko Svetoga Josipa. I zaleti se konj da će u ditelinu, i ja njega da ću nogon udrit, pa se zaplela za praću. Pala nauzak, a konj poleti nizbrdo. Dvista metara me vuka niz kaldrmu! Kad su mi se oči otvorile, smrklo mi se. Već san se mrtva vidila, Isukrstu se priporučila... Kad li stade ka ukopan prid Svetin Arniron. Tako san ja sva slomivena živa ostala, fala Arniru svetome.” (Milica Uzinić, 73)

Sutradan, na blagdan, otvorena crkva, dolaze virni po čudesnu vodu, don Jaki in

Ispod oltara u crkvici sv. Arnira izvire čudotvorna voda koju vjernici na svečev blagdan uzimaju i nosu kućama kao Arnirov blagoslov                                                  Joško Ponoš / CROPIX

je pune bočice već složija. Al oni bi rađe svojin rukan zagrabili, pa se naginju u gustirnicu, di je vrilce i kolina Arnirova u stini.

- Ima u bočice, ne triba van grabit...

 - E ne znan ja šta je u njima...

Tako do mise, vodi je don Josip Delić, tot je i don Tomislav Bašić, dubrovski mladomisnik i ostali poljički misnici. Štije se žiće Arnirovo, slavidu zvona i kruži oko crkve u procesiji, i to trostrukoj. Ča je oni kvarat od Dujine procesije u Split, otkad su je zadnjih godin dokinuli, kontra Arnirove tri...

“Mene su mučile bradavice, iša san na kožnu u Split. Deset ih spalu, trideset ih izađe. I opra san ruke u Arnirovoj kamenici, zavapija mu uz uzdanje, i Božju pomoć zazva. Poslin deset dana sve su otpale. Vidi mi ruke, vidi!” (Mate Čotić Peko, 80)

Kamenovan Sveti Rajnerije, Arnir, rođen je oko 1100. godine u Romagni. Za splitskoga nadbiskupa imenovan je 1175. godine, a 4. kolovoza 1180. godine kamenovan u poljičkome selu Dubravi. Navodno je izdanija u Mutograsu, te je pokopan u Splitu, a tilo mu je kasnije preneseno u Kaštel Lukšić. Suzaštitnik je Splita i nadbiskupije, pomoćnik kod psihičkih bolesti i vražjeg zaosinuća, a za vodu koja izvire na mistu mučeništva u Dubravi viruje se da je likovita.