ČUVAR USPOMENA ‘Od svoje ludosti čudo sam napravija’

- Šta ste se pripali, ajde, ajde, uđite u kuću, a ja ću glavu sklonit da mi je mačke ne odnesu - dočekao nas je Ivan Radilović (70) s ponosom pogledavajući prema glavi (žrtvenog?) jarca koja je još do prije koji sat bila spojena s tijelom.


- Nu, recite pravo, jeste li igdi lipše i veće vidili - govori nam dok miluje jarčevu bradicu.

- E, bija je to pravi jarac, nije se rodija vuk kojega bi se on pripa. Sad ću lipo ovu glavu spremit i preparirat, zaslužija je lipotan da ostane uspomena na njega. Već je i ovaj uvod, vjerujemo, dovoljan da shvatite kako je Ivan Radilović neobičan čuvar uspomena.

Tugare su njegova oaza. U tom poljičkom mjestu Ivan (“da me slučajno niste nazvali šjor ili gospodin”) baštinom i vinom već godinama napaja putnike namjernike. I pametne i lude, i bogate i siromašne, i vjernike i sumnjičavce.

- Ludi su mi najdraži. I meni su godinama govorili da san lud, a ja san od te svoje ludosti napravija čudo. E, čudo, šta me gledate! Ali sve ovo šta iman nije čudo. I ko je onda lud, oni šta su sve ove stvari bacili ili ja šta san ih uzeja. Ili kupija od propalica koji bi i mater rođenu prodali za demejanu vina - kazuje Ivan dok nam, jedna po jedna, otvara vrata svoje etnografske zbirke.

‘Za mene je istina svetinja, a ti kako oš’

Novinari su rado viđeni gosti na Radilovićevu imanju. Poimenice nam je tako nabrojio kolege s kojima je, kako kaže, mnoge teme okrenuo. A okrenulo se štogod i na gradele. I Bože sačuvaj da bi im uvjetovao kako da o njemu pišu. Rađa je rađa, a gošćenje je gošćenje. A u Ivana su se pogostili i mnogi znani Hrvati. Glumci, sportaši, političari...

- A šta da ti pričan, nema ko nije bio. S nekima od njih san više puta zoru dočeka nego neki sa ženon. Sa Stipon Mesićen san jio i pio još dok smo skupa blokadu Dubrovnika probijali. E, ali nemojte mislit da ja njima ne kažen šta ih iđe. Kažen, kažen, itekako! Za mene je istina svetinja, a ti kako oš.

Evo, još čuvan pismo zahvale šta mi ga je dvi iljade sedme posla Zoran Milanović kad san o njemu u jednoj anketi lipo govorija. Ipak, ima jedan političar na čiji spomen se crte Ivanova lica iskrive. I njegova slika je na “zidu slave”, ali kontekst je, da ga sad ne spominjemo, negativan.

- Ministri i predsjednici me primaju, dolaze u moju konobu, a naš omiški gradonačelnik Ivan Škaričić nikad nije u ovaj muzej nogon kročija. A po zanimanju je, zamislite, profesor povijesti! Biće mu smeta šta san od propasti sačuva i puno stvari iz doba komunizma, šta su divljaci tili razbit i bacit u smeće, ka šta su bacili i onaj divni omiški mozaik “Ide Tito priko Romanije” šta ga je načinija veliki Joko Knežević - kroz priču nas je, malo pomalo, Ivan doveo i do glava koje smo i došli u Tugare tražiti.

Glava od bronce. Bogoslav Kadić, Jozo Marušić, Pave Mandić i Katja Pavišić Šperac dva su puta glavom platili. Početkom četrdesetih naletjeli su na moćne Nijemce, a početkom devedesetih na velike Hrvate. Bogoslav je nastradao u Sarajevu, Jozo i Pave na Sutjesci, a Katja u viškom kanalu. Pedeset godina kasnije pali su u svom Dugom Ratu i Omišu. Baš kao i Nikola Buljević koji je dobio i preživio Drugi svjetski rat, da bi izgubio rat s primitivcima.

Neke biste ljudi skrivaju po podrumima

- Uspija san spasit šta san moga. Znan i za neke druge biste šta ih ljudi skrivaju po podrumima jer in je na njima bija neko od familije, ali se s tin ne žele baš u ovin vrimenima falit, no većina je uništena. U Dugome Ratu je priživila samo bista od onog jadnog Brničevića, kažen jadnog jer bi bolje bilo da je maknu kad vidin šta sve po njoj radu.

A žesti se i kad mu spomenemo cijenu blaga koje čuva, a ima tu, uglavnom poljičkih, artefakata od 2. do sredine 20. stoljeća.

- Nema tih para zbog kojih bi se odreka ovih stvari. Kad su neke izložbe, onda često muzejima posuđujen šta ih zanima, ali da bi proda, Bože sačuvaj - zaključuje Ivan Radilović koji je kao redovan vojnik služio u misiji na Sinaju.

Bio je tada osobni vozač Borisa Krajgera, narodnog heroja i potpredsjednika jugoslavenske vlade, no druženje s poznatim glavama ostavit ćemo za neku drugu priču.