Yanis Varoufakis je suosnivač DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi), bivši ministar financija Grčke i autor knjige Razgovor s mojom kćeri: kratka povijest kapitalizma. Njegovu originalnu kolumnu za Guardian možete pročitati OVDJE.
Inflacija je bolest koja nesrazmjerno pogađa siromašne. Čak i prije nego što je Vladimir Putin pokrenuo svoj brutalni rat protiv Ukrajine, čiji nusproizvodi uključuju rastuće cijene energije i hrane, inflacija je već bila preko 7,5 posto u SAD-u i iznad 5 posto u Europi i Velikoj Britaniji. Pozivi na njeno pripitomljavanje su, dakle, potpuno opravdani – a porast kamatnih stopa u SAD-u, s istim očekivanjima u Velikoj Britaniji, ne čudi. Ipak, iz povijesti znamo da lijek za inflaciju još više opustoši siromašne. Novi problem s kojim se danas susrećemo jest da navodna rješenja prijete ne samo da zadaju još jedan okrutan udarac ugroženima, već, zlokobno, uguše očajnički potrebnu zelenu tranziciju.
Dva utjecajna tabora dominiraju javnim diskursom o inflaciji i što učiniti u vezi s njom. Jedan od njih zahtijeva da se inflatorni plamen odmah uguši verzijom 'šoka i strahopoštovanja' monetarne politike: oštro podignite kamatne stope kako biste ugušili rashode. Upozoravaju da će odgađanje malo monetarnog nasilja sada zahtijevati visoku razinu brutalnosti "Volckerovog šoka" - referencu na Paula Volckera, predsjednika Federalnih rezervi koji je ugušio hiperinflaciju 1970-ih s nevjerojatno visokim kamatnim stopama koje su unakazile američku radničku klasu sve do danas. Drugi tabor protestira da je to nepotrebno, predlažući 'drž' vodu dok majstori odu' stav sve dok se inflacija plaća drži na uzici.
Oba tabora se slažu da je povećanje plaća prava prijetnja, a njihovo se neslaganje usredotočuje samo na to je li razborito djelovati prije ili nakon što počnu rasti. Također se slažu da se za borbu protiv inflacije ponuda novca i kredita mora rješavati u slijedu od dva koraka: središnje banke prvo moraju prestati stvarati novi novac i tek onda podići kamatne stope. Dva tabora opasno griješe po obje točke. Prvo, inflaciju plaća treba pozdraviti, a ne tretirati kao javnog neprijatelja broj jedan. Drugo, upravo kada kamatne stope rastu, središnje banke trebaju nastaviti stvarati novac. Osim što bi ga ovoga puta trebali usmjeriti u službu zelenih investicija i socijalne skrbi.
Od 2008. dopušteno je da nejednakost raste. Desetak godina podrške središnje banke bogatima, zajedno s kaznom štednje za mnoge, dovelo je do kronično nedovoljnog ulaganja i niskih plaća. Središnje banke su žestoko čupale stablo novca kako bi potaknule cijene dionica i kuća, dok su plaće opadale. Inflacija cijena imovine i nejednakost od koje boli glava tako su postali svakodnevnica. Naposljetku su se gotovo svi složili, uključujući mnoge megabogataše, da plaće moraju rasti ne samo u interesu radnika, već i zato što su niske plaće poduprle nedovoljna ulaganja i stvorile društva s niskom produktivnošću, niskim vještinama, niskim izgledima i otrovnom politikom.
Zanimljivo, sve što je bilo potrebno da ovaj konsenzus nestane bila je skromna, prema povijesnim standardima, inflacija plaća uzrokovana manjkom radne snage nakon lockdowna. Nakon desetljeća zatvaranja očiju pred divljačkom inflacijom cijena imovine (čak i slavljenjem toga, u slučaju suludih cijena kuća i divljajućih burzi), dašak inflacije plaća bacio je vlasti u gotovo nekontroliranu paniku. Iznenada su se planovi za povećanje plaća iz cilja pretvorili u prijetnju – što je potaknulo Andrewa Baileya, guvernera Engleske banke, da zamoli radnike da svoje zahtjeve za plaću stave pod “sasvim jasno ograničenje”.
Ali ovo nije repriza 1970-ih, kada je radnička klasa bila jedina žrtva rasta kamata. Ono što je kritično drugačije je to da bi danas Volckerov šok mogao ugušiti zelenu tranziciju zajedno s velikim dijelom udjela radnika u nacionalnom dohotku.
Protuargument je, naravno, da ni radnici ni kapacitet društva da ulaže u zelenu tranziciju neće imati koristi od povećanja plaća koje odmah bivaju pojedene rastom cijena. Istina. Međutim, također je istina da će monetarna politika koja daje prioritet sprječavanju inflacije plaća, čak i ako je uspješna u suzbijanju inflacije u korijenu, samo dovesti do još jednog izgubljenog desetljeća obilježenog nedovoljnim ulaganjem u ljude i prirodu. Iako bi se radnička klasa mogla podići za 10 godina od sada i zatražiti udio ukupnog prihoda koji zaslužuju, može se tvrditi da će nas još 10 godina nedovoljnog ulaganja u zelenu tranziciju sve zajedno gurnuti na rub, ako ne izumiranja, onda nepopravljive štete za prosperitet čovječanstva.
Kako se onda nositi s inflacijom, a da ne ugrozimo ulaganja u zelenu tranziciju? Koja je alternativa klasnom ratu u obliku grube politike kamatnih stopa koja potiskuje ponudu novca nasilno (kako predlažu zagovornici 'šoka i strahopoštovanja') ili nježnije (sugestija 'drž' vodu dok majstori odu')?
Pristojna alternativna politika mora imati tri cilja: prvo, potisnuti cijene imovine (kao što su cijene kuća i dionica) kako bi se spriječilo rasipanje oskudnih financijskih sredstava na stvaranje 'papirnatih' vrijednosti. Drugo, sniziti cijene osnovnih dobara uz istovremeno povećanje povrata ulaganja u zelenu energiju i promet. Treće, ostvariti ogromna ulaganja u očuvanje energije i zelenu energiju, promet, poljoprivredu – kao i socijalno stanovanje i skrb. Sljedeći trostruki politički program može postići ova tri cilja.
Prvo, značajno povisiti kamatne stope. Ultraniske kamatne stope nisu uspjele potaknuti ulaganja – i, u svakom slučaju, nikada nisu bile dostupne onima koji su ili trebali posuditi novac ili su htjeli posuditi da bi radili stvari koje društvo treba. Sve što su ultraniske stope učinile bilo je povećanje cijena kuća, cijena dionica, nejednakosti i svih onih stvari koje dijele društvo.
Ali, drugo, to se mora učiniti u skladu s masivnim zelenim javnim ulaganjima koja podržava središnja banka. Naravno, povećanje kamatnih stopa neće potaknuti ulaganja, čak i ako je istina da su kamatne stope blizu nuli također jako malo pomogle ulaganjima. Kako bi pobjegla iz blata s niskim ulaganjima, središnja bi banka trebala najaviti novu vrstu kvantitativnog popuštanja: trebala bi prestati financirati financijere i umjesto toga obećati da će stati iza (kupnjom, ako je potrebno) javnih zelenih obveznica koje prikupljaju sredstva za iznos od 5 posto nacionalnog dohotka godišnje – iznos koji će biti uložen izravno u zelenu tranziciju, dajući društvu priliku da učini ono što mora za stabilizaciju klime.
Treće, proširiti isti model javnog financiranja (tj. natjerati središnju banku da stane iza javnih obveznica) na ulaganje u socijalno stanovanje i skrb.
Ukratko, ono što predlažem je preokret toksične politike koja se provodi od 2008. Umjesto da središnje banke daju besplatan novac i niske kamate bogatima, dok ostali čame u zatvoru štednje, središnja banka bi trebala učiniti novac skupljim za bogate (putem značajnog rasta kamata) dok osigurava jeftin novac za ulaganje u stvari koje većina populacije i okoliš trebaju i zaslužuju.