U nedjelju će se u Turskoj održati predsjednički i parlamentarni izbori, i to na stotu godinu postojanja Turske kao sekularne države, dakle republike po državnom uređenju.
Prvi krug izbora najavljen je za nedjelju 14. svibnja, a drugi četiri dana kasnije. Procjena je stručnjaka da će biti jako izjednačeni, a pobjednika će odrediti tijesna razlika u drugom krugu.
Turski građani s pravom glasa, dakle njih 64 milijuna (od 85 milijuna stanovnika, od toga 3,3 milijuna u inozemstvu), biraju između kandidata i saveza stranaka koje se razlikuju po svjetonazorima i ideologiji, po autoritativnoj jednostranačkoj dosadašnjoj vlasti Recepa Tayyipa Erdogana i proklamiranom višestranačkom sustavu opozicije. U osvrtima vanjskih analitičara prevladava mišljenje kako je relativno sporedno tko će pobijediti na izborima.
Od najveće važnosti je kojim putem i kojom brzinom će staro ili novo vodstvo povesti Tursku u sve dinamičnijim, složenijim međunarodnim odnosima. Na glasačkim listama za predsjednika su četiri kandidata, od kojih su najvažnija dva: sadašnji predsjednik, 69-godišnji Erdogan, lider Stranke pravde i razvoja (Adalet ve Kalkinma Partisi – AKP), i 74-godišnji Kemal Kilicdaroglu, lider Republikanske narodne stranke (Cumhuriyet Halk Partisi – CHP). Drugi kandidati, po jedan s ljevice i desnice, ponajprije će oduzimati – dijeliti glasove prvoplasiranima u prvom krugu predsjedničkih izbora.
Dok Erdogan nastupa s koalicijom četiriju stranaka (Narodni savez), Kilicdaroglu nastupa sa širom, ali manje jedinstvenom koalicijom šest stranaka (Nacionalni savez).
Na izborima 2018., u prvom krugu predsjedničkih izbora, pobijedio je Erdogan s 52,5 posto te je zajedno s MHP-om osvojio 53 posto glasova, odnosno 344 mjesta od mogućih 600 u parlamentu. Glavni oporbeni savez osvojio je 34 posto glasova, odnosno 189 mjesta u parlamentu; prokurdska stranka HDP 11 posto i 67 mjesta. Na izbore je izišlo 86,24 posto glasača.
Stanje u Turskoj pomno prati i analizira dr. sc. Goran Žanko, stručnjak za međunarodnu diplomaciju i nekadašnji vojni ataše Hrvatske u Italiji.
– Erdogan, sunit (većina u Turskoj), traži svoj reizbor i nastupa s programom (481 stranica) pod nazivom "Pravi koraci za stoljeće Turske". Naglašava 20 godina svoje vladavine kao pripremu za dostizanje razine igrača na globalnoj sceni te uspostavljanje "turske osovine" kroz učinkovitu vanjsku politiku vođenu na principima multilateralizma, humanitarne diplomacije te suradnje na uspostavi i očuvanju mira i stabilnosti. Prema navedenom dokumentu, Turska bi djelovala na tri strateška područja: u svojoj regiji uspostavljala bi područje mira, stabilnosti i blagostanja, institucionalizirala otvaranje azijskoga kontinenta kroz projekt "Nova inicijativa za Aziju" u cilju jačanja suradnje s muslimanskim svijetom, te jačala partnerstvo s afričkim zemljama te pokretala i uspostavljala pravedniji svjetski poredak.
Sadašnji predsjednik je u dosadašnjemu mandatu, uz uvođenje predsjedničkog sustava vlasti 2018. i preuzimanja izvršne vlasti, značajno ograničio temeljna ljudska prava i slobode, progonio sve koji su javno iskazivali napredne ideje, promicao nacionalističke i vjerske identitete kroz tursko-islamsku sintezu, suzbijao svaku pomisao da se Kurdima prizna identitet. U ožujku prošle godine promijenio je izborni zakon smanjivši izborni prag s 10 na 7 posto te promijenio način raspodjele zastupničkih mjesta.
Promijenio je proceduru izbora sudaca koji nadziru izbore te izuzeo predsjednika, dakle sebe, od pravila koja zabranjuju ministrima korištenje državnih resursa za izbornu kampanju.
U zemlji se osjeća ekonomska kriza, posljedice razornog potresa, prisutnost oko 3,6 milijuna izbjeglica iz Sirije. Dok je inflacija prema Turskom statističkom institutu u 2022. bila 64,3 posto, prema Grupi za istraživanje inflacije (ENAG) ona je u stvarnosti bila mnogo veća – 137,5 posto. Glavni trgovinski partneri u 2022. bili su, za uvoz, Kina, Njemačka, Rusija, SAD i Italija, a za izvoz Njemačka, Velika Britanija, SAD, Irak i Italija.
Izborna baza su mu konzervativni glasači i glasači ruralnih područja, naglašava Žanko, koji ne podcjenjuje ni značaj drugog predsjedničkog kandidata Kilicdaroglua.
– Kilicdaroglu je pripadnik alavitske manjine koja čini 25 posto ukupnog broja stanovništva, odnosno 27 milijuna građana. Unatoč dosadašnjim gubicima u devet izbornih utrka s Erdoganom, s koalicijom "Stol šestorice", u kojoj su prisutne ideološke razlike, nastupa s jasnim ciljem: prekinuti 20-godišnju Erdoganovu vladavinu te napraviti zaokret na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu.
U medijima ga nazivaju "turski Gandhi" što zbog fizičke sličnosti, što zbog primjene metoda nenasilnog otpora. Proklamiraju ustavne reforme, povratak parlamentarizmu te povratak Turske višim demokratskim standardima uz ubrzavanje puta k EU-u i povratak "međusobnog povjerenja" sa Sjedinjenim Državama, vraćanje inflacije ispod 10 posto u idućemu dvogodišnjem razdoblju, te slanje većeg dijela izbjeglica u Siriju, ali na dragovoljnoj osnovi. Izborna baza su mu građani urbanih sredina te oni nezadovoljni gospodarskom situacijom, neadekvatnom reakcijom vlasti u području zahvaćenim potresom (50.000 mrtvih), te nepriznavanjem kurdskog identiteta, ističe naš analitičar.
Žanko smatra da će se, unatoč padu Erdoganove popularnosti u odnosu na prošlu godinu, do zadnjeg prebrojanog glasa voditi neizvjesna utrka.
Kako je Kilicdaroglu u ožujku imao prednost od 10 posto, a u travnju jedan posto, daje se naslutiti da je neizbježan drugi krug predsjedničkih izbora, što bi bio presedan. Prema anketi koje je proveo Dilar Aslan Ozer 28. travnja, na sljedećim izborima bit će četiri do sedam posto neodlučnih, što je manje nego na prethodnim izborima. Jezičac na vagi sigurno će biti šest milijuna mladih koji će prvi put izići na izbore, a čine šest posto biračkog tijela, te Kurdi i neodlučni.
No što ako pobijedi Erdogan na predsjedničkim i parlamentarnim izborima?
– Ojačat će se njegov autoritativni način vladanja, Turska će se još više udaljiti od EU-a i NATO-a, a pitanje je koje će igre zaigrati na regionalnoj i globalnoj razini.
A ako pobijedi oporba?
– Ostvaruju se preduvjeti za povratak na parlamentarnu demokraciju, postupno jačanje vladavine prava, približavanje Zapadu, oslobađanje političkih zatvorenika, jačanje dijaloga u civilnom društvu. Zbog šarolike koalicije ostat će u drugom planu, privremeno, sporazum o migraciji s EU-om te liberalizacija viznog režima, kao i problem Cipra i Sirije.
Što ako pobijedi Erdogan na predsjedničkim izborima, a izgubi parlamentarnu većinu, ili obrnuto, ako Kilicdaroglu pobijedi na predsjedničkim izborima, a ne dobije većinu u parlamentu?
– U prvom slučaju uz jačanje autoritativnog islamskog konzervativnog populističkog modela vlasti, zasigurno dolazilo do sukoba između predsjednika i parlamenta te paralize rada institucija unutar i izvan zemlje.
Pobijedi li Kilicdaroglu, ali ostane bez većine u parlamentu, nastaje "rašomon" u kojem bi se utrkivali Kilicdaroglu u primjeni predsjedničkih ovlasti koje mu je "ostavio" Erdogan i samog Erdogana koji bi žurio kroz parlamentarnu većinu ograničiti ovlasti predsjednika te jačati parlament.
Od najvećeg značenja je kojim putem i kojom brzinom će staro/novo vodstvo povesti Tursku u sve dinamičnijim, nepredvidivim međunarodnim odnosima. Svaki pomak u dijalogu, demokraciji, vladavini prava treba cijeniti i "nagrađivati". Turska je bila i ostala nezaobilazni subjekt u širem Mediteranu s kojim će Europa, SAD, Kina i Rusija nastaviti dijalog, surađivati na svim područjima izazova sigurnosti i gospodarskog prosperiteta – zaključuje Žanko.