Zamislite da se umjesto uspomena na razaranje Vukovara, ‘Oluju‘, opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici ili pokolj 20 tisuća Albanaca na Kosovu danas slave neki posve drugi, nimalo tužni datumi. Da se predstavnici bivših federalnih jedinica države južnih Slavena kulturno sastanu, uz šampanjac i zagrljaje, te dostojanstveno i uz uvažavanje obilježe godišnjicu vlastita razvoda.
I da u nekim zemljama čak još imaju zajedničke veleposlanike. Da na razini EU-a predstavnici jedne zemlje često još formalno zastupaju drugu, ili joj neformalno tamo brane interese. Da vlade samostalnih država redovito održavaju međusobne sastanke, da studenti iz Beograda masovno studiraju u Zagrebu, kao i obrnuto. U svakom slučaju, zamislite da nekoliko desetljeća nakon formalnoga i posve mirnoga rastanka uživaju u poštovanju i skladnom prijateljstvu bez ikakvih većih trvenja. Ne morate, zapravo, uopće zamišljati: dovoljno je da pogledate Češku i Slovačku koje danas slave punih 30 godina od svog sretnog razvoda.
Makar se često smatra da su mirne podjele država pravilo, a krv, mržnja i ratovi brutalne iznimke, stoljetna praksa svjedoči o sasvim suprotnom. Mirni razlaz Čehoslovačke jedan je od rijetkih slučajeva u povijesti kada je država podijeljena, a da nije izgubljen niti jedan jedini ljudski život. Nakon pada komunizma Češka i Slovačka su isprva pokušale ostati zajedno, ali su obje naknadno shvatile da su razlike nepremostive: različiti prioriteti, različita struktura industrije i različite vizije razvoja dovele su do obostranog zrelog zaključka da je najbolje da svatko krene svojim putem. Imale su i rijetko sretnu pretpostavku za civiliziran razlaz: granice su država bile unaprijed posve jasne, jer je Slovačka nekad bila dio ugarskog, a Češka austrijskog dijela Austro-Ugarske. Iz pepela Austro-ugarskog Carstva zajedničku državu Čehoslovačku iskovao je davne 1918. Tomaš Masaryk.
Da stvar bude ljepša, Čehoslovačka je podijeljena 1992. prilično tiho, bez pompi, bez referenduma i narodnoga izjašnjavanja, tek potpisom dva premijera dvije savezne države, dva odgovorna čovjeka sa savješću i vizijom: češkog Vaclava Klausa i slovačkog Vladimira Mečiara. Kad su shvatili da će time izbjeći pogoršanje odnosa i brojne povijesne komplikacije, uvjete brzog državnog razvoda na brzinu su naškrabali u vrtu jedne vile. Treća ključna figura razuma i sretnog kraja u ovoj priči bio je Václav Havel, češki dramski pisac, pjesnik, disident i političar te deveti i posljednji predsjednik Čehoslovačke. U studenome 1992. zastupnici u Narodnom parlamentu izglasali su na temelju prethodnog dogovora premijera dokinuće Čehoslovačke, koje je formalno proglašeno 31. prosinca 1992. Čak je i himna zajedničke države pošteno podijeljena, jer se još u Čehoslovačkoj sastojala od čeških i slovačkih strofi.
Danas je najveća razlika između Češke i Slovačke u različitim valutama: Češka je zadržala svoju krunu, a Slovačka, baš poput Hrvatske, prihvatila je euro. Postoje, naravno, i brojne druge tranzicijske, kulturološke i demokratske razlike, pa i one na razini građanskoga standarda, ali Česi i Slovaci su, bez obzira na sve, i dalje ostali najbolji prijatelji, s masovnim i čestim izljevima nostalgije za zajedničkim prošlim vremenima.
Čvrste političke spone se demonstriraju i u nizu državničkih običaja: nakon svakih izbora predsjednici i premijeri obje države redovito u prvi posjet idu prvim susjedima. Desetak tisuća manjinskih Čeha živi u u Slovačkoj i stotine tisuća etničkih Slovaka u Češkoj, a sociološka istraživanja redovito pokazuju da oko 90 posto građana jedne i druge zemlje dan-danas susjedni narod smatraju svojim najbližim saveznicima.Ne kaže se uzalud da je prvi susjed često važniji i od rođenoga brata.
Očito je da ni Česi ni Slovaci, za razliku od mnogih drugih, nisu povijesni fatalisti. Granice, institucije, države i političke simbole smatraju pukim formama, a ne sadržajem dostojanstvenoga ljudskoga života, pa na vlast mahom biraju i političare koji zarad vlastitoga probitka ne raspiruju jeftine strasti. Ili to barem ne rade u mjeri koja bi pokvarila trajno uzoran odnos ove dvije nacije.