Djeca u pufnastim skijaškim odijelima strpljivo su čekala da se ukrcaju na žičaru, držeći svoje štapove. Neke su obitelji došle ovao samo kako bi udahnule svjež planinski zrak i prošetale među visokim borovima. Instruktori skijanja u crvenim kombinezonicama vode svoje učenike niz padine prekrivene snijegom - umjetnim, jer pravog baš i nije puno napadalo ove zime u Europi. Tinejdžeri su oduševljeno vriskali dok su se klizali na ledu obližnjeg klizališta... Nimalo neobični prizori u ovo doba godine - sezona je zimskih radosti, ali ovdje je to nešto puno više - odmor od rata i života pod prijetnjom granata, u gradovima bez struje i grijanja.
Ovo su scene iz Ukrajine. Skijalište je Bukovel u Karpatskim planinama u zapadnoj Ukrajini, nekoliko stotina kilometara od teških borbi između ukrajinskih i ruskih snaga - piše New York Times.
Neki od Ukrajinaca na prepunim bijelim padinama pokušavaju pobjeći od stresa življenja pod opsadom. Neki žele pronaći mjesto za rad s donekle pouzdanom strujom. "To je način da se vratim u normalan život", gotovo čin prkosa, rekla je reporterki Jana Černetska (30), koja je na planinu došla na nekoliko dana iz Odese, sa suprugom i njihovo četverogodišnjom kćerkom. “Nikakvi projektili ne bi smjeli ugušiti normalno djetinjstvo mog djeteta.”
Nekom drugom ovdje, bojno polje nikad ne može tek tako "ishlapiti" iz misli.. Taras Bihus - psihički i fizički smožden u mjesecima koje je proveo kao vojnik na istoku - nadao se odmoru i oporavku u odmaralištu. Prije rata, kaže, planine su mu bile kao dom. Ovdje je proveo zime učeći daskati na snijegu, da bi se potom i profesionalno natjecao. Zatim je postao instruktor snowboardinga u Bukovelu. Kad je počeo rat, dobrovoljno se prijavio u vojsku. Nakon nekoliko mjeseci obuke, poslan je na jugoistočnu bojišnicu. Prošle jeseni otpušten je iz aktivne službe kada se stara ozljeda sa daskanju pogoršala i jedva je mogao hodati. Nakon fizikalne terapije, vratio se ovamo u prosincu kako bi nastavio raditi kao instruktor. "To je sve što čovjeku treba da ostane zdrav", rekao je Bihus (29), o svom radu u odmaralištu. “Ovdje je kao u raju. Kad se popneš na planinu, vidiš kako se oblaci valjaju točno ispred tebe.”
Dok je Bukovel najglamuroznije skijalište u Ukrajini, nešto rustikalnija alternativa mu je obližnji Dragobrat, kojem se može pristupiti samo neasfaltiranom cestom s oštrim zavojima koji se penju dosta strmo. Artem Mitin (35), vlasnik trgovine skijaške opreme, rekao je da se klijentela promijenila. Istočni Europljani nisu dolazili ove godine. Niti su bile velike grupe. A bilo je mnogo pridošlica. “Ne radi se samo o skijanju,” rekao je, “mislim da oni ovdje dolaze da zaborave.”
Muž i žena, oboje u vojsci, daskali su tamo zadnjeg dana kratkog odmora sa svojim sinovima blizancima. Rekli su da je to način da se ublaže napetosti, ali su dodali da će biti teško napustiti planinu, s obzirom na neizvjesnost oko toga kada će svi ponovno biti zajedno.
Na početku rata, mnogi su Ukrajinci pobjegli iz područja blizu bojišnice radi relativne sigurnosti Karpata, daleko od stalne prijetnje ruskih udara. U jesen su ruski napadi na civilnu infrastrukturu u cijeloj zemlji onesposobili nacionalnu elektroenergetsku mrežu i natjerali stanovnike da se bore s gotovo stalnim zračnim uzbunama. Prijetnja od zračnih napada natjerala je mnoge da redovito bježe u skloništa, što je otežavalo i rad na daljinu. To je dovelo novi val ljudi u planine.
Skijališta koriste moćne agregate koji im inače služe za proizvodnju umjetnog snijega, rad žičara i osvjetljavanje staza i - omogućuju ljudima da rade. U hotelu "Baza Smart" u Bukovelu deseci mladih kreativaca i IT profesionalaca se svakodnevno okupljaju u restoranu koji je postao improvizirani co-working prostor. Struju daju generatori, a čak i kad je nestane, rezervna satelitska internetska veza omogućuje im da ostanu online. Sirene se rijetko čuju.
"Ovo je stvarno poput otoka stabilnosti u svemu ovome", rekla je novinarki NYT-a Lera Diačuk (23), grafička dizajnerica koja tjednima radi u hotelu. “Pokušavamo živjeti svoje živote i dajemo sve od sebe da radimo.” A ona radi za Headway, start-up tvrtku koja se bavi obrazovnom tehnologijom i prošle je jeseni preselila svoje osoblje iz ureda u Kijevu.
Svakom je zaposleniku bilo dopušteno povesti još jednuosobu, pa je Lera dovela svog 14-godišnjeg brata, koji je pobjegao iz njihove obiteljske kuće u okupiranom području regije Herson. Njihovi roditelji ostali su tamo.
Vojnik Bihus živi u jednoj od drvenih koliba s drugim daskašima. Ali, nakon iskustva s bojnog polja, teško mu je poistovjetiti se svojim starim prijateljima. Oni ga vide kao heroja, ali njemu je to nelagodno. "Između nas sada je jaz", rekao je.
Ne osjeća se kao heroj, objasnio je dok je prebirao krunicu. Prije rata, kaže, nije molio još od djetinjstva, ali je ponovno počeo na prvoj crti. Sada je u vojnoj pričuvi, pa ako u proljeće dođe do velike ruske ofenzive, kao što mnogi predviđaju, mogao bi biti pozvan natrag u službu. Ali pokušava ne razmišljati o tome.
Za sada se fokusira na jednostavnije stvari: pješačenje planinskim stazama, čak i kupanje u hladnim planinskim potocima te čitanje. "To je ljekovito za tijelo i za um", rekao je.
Svakako mnogo zdravije od ratovanja...