Danas mu je okruglih devedeset i svakog novog dana raduje se životu. Gdje god dođe, i u bilo kakvoj prilici, ponovit će da je živio sretno jer mu se već do jedanaeste godine dogodilo zlo kakvo mu se više nikada ne može ponoviti. Opatijac Oleg Mandić preživio je Auschwitz i kao posljednji logoraš zatvorio njegova željezna vrata.
Kad u muzeju Auschwitz, pedesetak kilometara od Krakowa, shvatite da knjigu Olega Mandića na tom mjestu kupuju ama baš svi koji posjete Auschwitz s područja bivše Jugoslavije, zapitate se zašto vitalni devedesetogodišnjak više ne nastupa u našim medijima? Mandić, nekoć najmlađi odvjetnik u Jugoslaviji, novinar i publicist, stjecajem okolnosti puno je više kao humanitarac obilazio Italiju i držao predavanja mladima u kojima je svjedočio o strahotama najzloglasnijeg njemačkog koncentracijskog logora, nego je to činio ovdje.
U Auschwitzu je preživio, objasnit će u knjizi o njegovom životu koju potpisuje Talijan Robert Covaz, zahvaljujući činjenici što nije bio Židov. Iako u Auschwitzu nisu stradali samo Židovi koji su u Poljsku deportirani u stočnim vagonima iz cijele Europe, njihov je tretman bio daleko najgori. Često su završavali u plinskim komorama neposredno nakon dolaska u logor gdje čak nisu bili ni evidentirani od strane nacista, pa se zato ni dandanas ne zna pravi broj žrtava pogroma. Barata se brojkom od najmanje devetsto tisuća do najviše milijun i pol ubijenih.
Mali Oleg je s bakom i majkom završio u Auschwitzu jer su mu djeda i oca, istaknute partizanske borce u Istri, bezuspješno tražili nacisti. Nakon zatvora u Trstu, na put u pakao krenuli su nagurani kao srdele u vagon bez prozora u kojem su vršili nuždu. Nisu im davali jesti ni piti, pa su Mandićevi preživjeli put zahvaljujući hrani koju su krišom sa sobom ponijeli. Nitko od zatvorenika nije znao što znači natpis Auschwitz okačen na vagonu, iako je već bila ratna 1944. a u tvornici smrti na teritoriju okupirane Poljske gotovo svaki dan ubijalo se desetak tisuća ljudi: gušenjem ciklonom B, strijeljanjem, batinama i izgladnjivanjem. Mnogi su, psihički rastrojeni, izvršili samoubojstvo bacajući se na žicu kojom je bio okružen logor, a kroz koji su zlikovci puštali struju.
Mandić je, tumači to u svojim javnim nastupima i opisuje u knjizi koja je iznimno potresna, preživio zahvaljujući cijelom spletu sretnih okolnosti u golemoj nesreći koja je zadesila njegovu obitelj.
Tako je na logorskoj rampi zabunom ušao u grupu sa ženama pa tu preživio selekciju, koja je podrazumijevala da se svakog petog logoraša odvoji i likvidira u krematoriju. Njega po matematičkom odabiru za ubijanje, nisu odvojili od majke i bake jer je bio četvrti u redu, a Nijemci su vodili na smaknuće svakog petog zatočenika.
Kad su ga pregledali zatvorski liječnici, imao je visoku temperaturu, pa nisu znali što s njim jer u dijelu logora u kojem se zatekao nisu imali tih slučajeva. Zato su ga poslali ravno na odjel doktora Josepha Mengelea.
Doktor Smrt, kako su ga zvali logoraši, eksperementirao je na ljudima: sterilizirao žene, amputirao genitalije dječacima, pokušavao mijenjati boju očiju "pacijentima" ne bi li otkrio kako, po rasnim teorijama, stvarati arijevce nalik onima s nacističkih propagandnih plakata.
Mengele je Mandića za divno čudo zaobišao. Zaokupljen svojim monstruoznim pokusima na blizancima koji nisu prešli pubertet, Mandić je izbjegao doktoru koji je žrtve pregledavao penkalom, pa odvajao one koji su mu bili zanimljivo za njegovo pseudoznanstveno iživljavanje koje je nerijetko završavalo smrću ili teškim invaliditetom.
Ispalo je da je Oleg, kojeg su odvojili od bake i majke, na Mengeleovom odjelu bolje živio od ostalih zatvorenika koji su naporno radili, bijedno se hranili, a svakog bi dana njihov broj bio manji jer bi ih iz zidanih baraka odvodili u krematorij ili odnosili leševe onih koji bi izdahnuli zbog bolesti.
Žrtve su pred kraj rata paljene u jamama koje su iskopali pripadnici zloglasnih SS trupa, a nebo nad Auschwitzom uvijek je bilo prekriveno gustim crnim oblacima koji su se stvarali zbog dima iz krematorija. Nerijetko se, svjedoči Oleg Mandić, prisiljavalo zatvorenike da ubijaju jedni druge. Oni koji bi odbili sudjelovati u tom gnusnom činu, bili bi likvidirani na licu mjesta. Čak su i u krematorijima esesovci upošljavali Židove, i pod prijetnjom smrću tjerali ih da leševe svojih sunarodnjaka i drugih zatočenika: djece, staraca, bolesnih, invalida..., spaljuju u pećima.
Kad su 27. siječnja u Auschwitz došli Rusi, Mandićevi su tražili onoga tko će prenijeti poruku Titu da se u logoru nalazi obitelj dr. Olega Mandića, njegova bliskog suradnika u antifašističkom pokretu. Više od mjesec dana čekalo se da Staljin, nakon kontakata iz Jugoslavije, pošalje džip po Mandićeve i odveze ih kući.
Trećeg ožujka 1945., kad se zatvorila željezna kapija najgoreg logora u povijesti ljudskog roda, Oleg Mandić je kao njegov posljednji zatvorenik zakoračio u povijest. O traumi koju je preživio počeo je govoriti tek kao novinar kad ga je glavni urednik kritizirao jer do tada nijedne riječi nije htio progovoriti o silnoj nesreći koju je uspio preživjeti. Tada se u njemu nešto prelomilo. Odlučio je pisati, govoriti, prenositi istinu o strahotama Auschwitza i holokausta, i kao takav je jedini nežidov koji je o svom gorkom iskustvu svjedočio pred kamerama Stevena Spielberga.
