Više od 140.000 stanovnika – koliko ih ukupno ima na primjer u Sisačko-moslavačkoj županiji – pobio je koronavirus SARS-Cov-2 u protekle dvije godine otkako se pojavio u Italiji. I veoma ozbiljno, čak kobno, utjecao ne samo na oboljele, nego na sav talijanski život – ekonomski, politički, afektivni, obrazovni, kulturalni, sportski…
Italija je bila prva zemlja na Zapadu masovno napadnuta koronavirusom. Nije stigla tuđim primjerom biti pripremljena na obranu. Vlada je mnogo češće djelovala hvatajući korak nego predviđajući razvoj i sprječavajući posljedice. Ali isti prigovor se može uputiti i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO).
Tek su na Silvestrovo 2019. kineske vlasti referirale Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji o epidemiji. Tek 23. siječnja je Wuhan zatvoren u karantenu, a u svjetski rječnik prodro je engleski termin lockdown. Sve prekasno: opet je Eolova vreća razvezana glupošću, a u njoj su, usred vjetrova, bili koronavirusi raznošeni svijetom.
Kina je klicu 7. siječnja 2020 nazvala 2019-nCoV, nedugo kasnije dobila je naziv SARS-CoV-2, a sindrom koji je izazvala: covid-19: co(rona) vi(rus) d(isease, tj. bolest) (20)19.
Pomor u Bergamu i 'lockdown'
Službeno su tek 31. siječnja dijagnosticirani prvi zaraženi, dvoje kineskih turista, smjesta izoliranih u rimskoj antiinfektivnoj bolnici Spalanzani. Tadašnji premijer Giuseppe Conte objavio je izvanredno stanje.
Izvanredno stanje u Italiji daje povjereniku pravo zapovijedanja mimo demokratskih organa, daje mu ovlasti kojima zaobilazi uobičajene procedure, na primjer u nabavi, i tome slično – naravno, pod nadzorom Vlade i pod okom novinarâ.
Pokazalo se da ni povjerenik izvanrednog stanja nije kadar predvidjeti i preduhitriti neke pogubne poteze ili pojave. Na milanskom San Siru je 19. veljače odigrana utakmica nogometne Lige šampiona između Atalante i Valencije. Oko 50.000 navijača je prispjelo iz Bergama koji nije imao tako prostran stadion, pa je susret preseljen u nedaleki Milano.
Atalanta je pobijedila sa 4-1, ali je covid bio još daleko efikasniji. Sve indicije govore da je u tome navijačkom grotlu, gdje su tisuće urlale širom otvorenih usta, koronavirus bilježio demografsku eksploziju. Nakon dva tjedna počeo je pomor u Bergamu.
Još prije toga vlasti su uzalud blokirale Codogno, također u Lombardiji, gdje je 21. veljače uočen zaraženi pacijent, navodno „broj 1“. Već 9. ožujka 2020., u subotu, sva je Italija zaključana u "lockdown“, prva među svim zapadnim zemljama. Nije bilo dovoljno, za mnoge je bilo prekasno, ali se naknadno čini da bi još gore bilo da nije bilo te ekonomski i psihološki nepovoljne mjere.
Dva dana kasnije Milanska burza je, otvorena u ponedjeljak nakon vikenda, skrahirala za 17 posto, gore nego ikada u svojoj povijesti u samo jedan dan. Vlada je 17. ožujka ubacila 25 milijardi eura pomoći ugroženoj privredi.
Dan kasnije kolone vojnih kamiona, punih ljesova, vozile su iz Bergama mrtve koje taj grad više ne stiže ni pokopati ni spaliti. Svijet vidi opseg tragedije. Mrtvih je dotad u Italiji bilo gotovo 3000.
Papina molitva na pustom Trgu
Papa je 27. ožujka, na praznom Trgu Sv. Petra, pod upornom kišom, molio za čovječanstvo. Taj je dan umrlo od covida rekordnih 969 Talijana. Italija je imala ima više zaraženih nego Kina. Ipak, od 20. travnja se smanjuje broj zaraženih: prva faza je premašila svoj vrhunac. Mrtvih je tada bilo 24.114. Drugi val je eksplodirao sredinom listopada 2020. U Italiji prve osobe su vakcinirane 27. prosinca 2020., kada je u zemlji bilo ukupno 71.925 mrtvih.
Suzbijanje pandemije i spas privrede bio je glavni zadatak pred talijanskom tehničko-političkom vladom velike koalicije koju je 13. siječnja 2021. formirao Mario Draghi. Mrtvih je tada bilo 91.003.
Treći val je eksplodirao potkraj veljače 2021. Novi "lockdown“ je uveden 26. veljače. Mrtvih je bilo 97.227.
U lipnju je stigla varijanta delta, dotad najpogibeljnija. U Italiji je utrka između koronavirusa i vakcina, koje 10. lipnja dosižu dnevni rekord od 631.817 vakciniranja. Mrtvih je 126.885.
Žestoki prosvjedi protiv evropske covidske potvrde izbili su 25. rujna svugdje, najžešće u Trstu, jer je od 15. listopada ona postala uvjet za dolazak na posao. Mrtvih je tada bilo 130.653.
U četvrti val zaraze covidom-19 Italija je upala 18. studenoga, a od 15. prosinca prodrla je varijanta omikron, daleko zaraznija, ali mnogo manje pogibeljna.
Italija discipliniranija od očekivanoga
Rezimirajući, može se reći da je Italija, suočena s pandemijom covida-19, pokazala mnogo veću dozu discipliniranosti i ozbiljnosti negoli bi se od nje očekivalo na temelju dojma u kolektivnom imaginariju.
Štoviše, u najgoroj fazi, kada ju je "lockdown“ zaključao u kućni pritvor, reagirala je neočekivanom dozom nacionalnog ponosa: svaki dan, u 18 sati, stanovnici su izlazili na balkone i prozore i na sav glas pjevali himnu, demonstrirajući ponos i složnost.
Ilustrativna je epizoda prošli tjedan u nižoj srednjoj školi u Modeni (dobna kategorija osmog razreda hrvatske osnovne škole). Od profesorice koja je došla na nastavu s kirurškom maskom umjesto obvezatne FFP2 učenici su zahtijevali da stavi propisanu masku. Kad je i drugi dan zaredom došla s kirurškom maskom učenici su napustili nastavu i pozvali roditelje da ih odvedu.
Profesorica je alarmirala policiju da kazni učenike. Policija je došla i profesoricu oglobila sa 400 eura. Djeca su pokazala savjesnost. Naravno, nisu svi stavili maske gdje bi morali i kako bi se moralo, nisu svi uvijek poštovali sigurnosnu distancu – ali bi se od oka moglo reći da su mjere poštovane u više od 80 posto, pa gotovo u 90 posto slučajeva.
Prosvjedi, glasni, a u pojedinim slučajevima i motivirani ekstremističkim političkim agendama koje nisu imale nikakve veze s epidemiološkim stanjem, ipak su bili manjinski.
Paradoks je i to što je pandemija Italiji otvorila mogućnost da obavi sistemske reforme koje odgađa još od devedesetih prošlog stoljeća i da postigne novi ekonomski boom, poput onoga temeljenoga pedesetima na Marshallovu planu.
Naime, Evropska unija je Italiji namijenila, u sklopu investicija za obnovu i otpornost, apsolutno najveću svotu u Uniji: 230 milijardi eura. Iskoristi li ih sve, i još kako valja, Italija bi mogla obnoviti već zaboravljen porast društvenoga brutoproizvoda i drastično revidirati svoj enormni javni dug.