Ne znam kakve snove sanjaju današnja djeca, mogu samo govoriti o vlastitome naraštaju, plus-minus koja godina. U nježnoj dobi maštali smo da ćemo jednom, kad odrastemo, postati kauboji, traperi, astronauti, arheolozi, lovci na egzotične zvijeri, kapetani velikih jedrenjaka, privatni detektivi, istraživači nepoznatih, zabačenih predjela... Svoje snove oblikovali smo po modelima junaka iz omiljenih filmova i stripova, koji su pretežno dolazili iz SAD-a.
S ove distance, kad podvučem crtu, čini mi se da smo svi mi u stvari imali samo jedan san: postati Amerikanci. Kod nas doma bilo je dosadno, predvidljivo, neuzbudljivo i sivo. Tamo daleko, preko oceana, život je bio pustolovina sama, svakoga sata svakoga dana događalo se nešto izazovno, drukčije, zavodljivo i atraktivno. Naravno, svatko normalan htio je postati dio toga šarenog, blještavog, spektakularnog mozaika. Amerika nam se srdačno smiješila u VistaVison formatu, i mi smo se dali zavesti.
Svjetski policajci
Kako su godine prolazile, čežnja za tim mitskim toposom nije jenjavala, samo se preoblikovala. Do trenutka kad smo shvatili da život ipak ne želimo provesti postavljajući zamke dabrovima ili uhodeći muževe koji varaju žene, već smo bili navučeni na neka druga američka čudesa.
Otkrili smo, recimo, glazbu koja je ozvučila drugu polovicu dvadesetog stoljeća i promijenila razmišljanja nekoliko generacija. Tko je do prije koju godinu htio postati traper ili privatni detektiv, sad je htio biti solo gitarist ili, u najgorem slučaju, basist nekog velikog benda koji redovito puni nogometne stadione.
No, u suštini se ništa nije mijenjalo: i dalje smo htjeli postati Amerikanci. Tu smo čežnju zadržali čak i kad smo počeli shvaćati da SAD nije obećana zemlja, kad smo malo zagrebali po opsežnom katalogu gadosti koje su se tamo dogodile i koje su se otamo raširile svijetom, kad god bi se Amerikanci uživljavali u ulogu neprikosnovenih svjetskih policajaca.
Dugo nam je trebalo da se konačno oslobodimo te mladalačke infišacije, pa na prekooceanske tobožnje divote i domaće grozote počnemo gledati s malo više zrelosti i osjećaja za mjeru. Ipak, unatoč svemu, duboko vjerujem da je i najciničnije čeljade iz moje generacije sve do danas u sebi sačuvalo ponešto od stare strasti i žudnje prema gotovo svemu što dolazi iz SAD-a. Tako su barem stvari stajale do prije kojih pet, šest godina. Dok je mjera idiotizma kontroliranog, američkog porijekla bio George Bush junior, još smo uvijek nekako uspijevali održavati žeravu simpatije prema zemlji koja nas je kulturno formatirala.
Ali onda je predsjednik postao tupi, neuki narčizo, dizajniran kao lik iz karikaturalnog stripa. Da nije odrastao u milijunaškoj obitelji u New Yorku, nego u radničkoj u Splitu, veliko je pitanje bi li se objesio prije osamnaeste, jer ne bi mogao izdržati zajebanciju na svoj račun. Ali američki megalopolis nešto je pitomija sredina, pa je Donald Trump poživio i pretvorio se u to što se pretvorio. Problem je, međutim, u tome što je i cijelu svoju veliku zemlju pretvorio u nešto drugo.
Rasizam i nejednakost
Da se ne lažemo, on nije dobio Ameriku cakum-pakum, u besprijekornom stanju, friško raspakiranu iz kutije. Dobio je zemlju duboko ukorijenjenog rasizma i socijalne nejednakosti, u kojoj se ne samo pištolji, nego i jurišne puške tretiraju kao mali kućanski aparati bez kojih je život nezamisliv. Uspio je, međutim – a to je zbilja rijetko, upravo povijesno postignuće – sve probleme što ih je naslijedio nekoliko puta umnožiti i svoj mandat zaključiti pokušajem državnog udara.
Samo četiri godine taj je potomak imigranata kojemu se imigranti gade, sjedio u Ovalnom uredu i pritom uspio svoju fotelju pretvoriti u vremenski stroj kojim je Ameriku vratio 150 godina natrag. Glasovima religioznih fanatika, kršćanskih talibana koje je imenovao u Vrhovni sud, nekidan je poništen zakon koji je svim Amerikankama jamčio pravo na pobačaj, i dok si rekao "sto mu jelenskih rogova", zemlja filmova u VistaVision formatu, iz koje smo uvezli soundtrack vlastite mladosti i još puno, puno toga, pretvorila se u zemljopisno, kulturno, civilizacijsko, kakvo god hoćete, prkno.
Sovjetski Savez naše mladosti, dok je njime drmao Leonid Iljič Brežnjev, čovjek s obrvama koje su se bez teškoća mogle prekrojiti u deku za bračni krevet, izgledao je manje strašno od SAD-a danas. Tamo je falilo svega, pristojne spize, odjeće, slobode, a prije svega nade, ali nikome nije padalo na pamet dekretom ukinuti dvadeseto stoljeće i vratiti zemlju u srednji vijek.