StoryEditor
Svijetopravdava krvoproliće

I dok ginu civili i djeca, Biden brani Izrael. Time nastavlja ‘nojevski‘ stav Bijele kuće, tek jedan američki predsjednik nije prezao od kritike njihove politike nasilja

17. svibnja 2021. - 22:50
Nicholas Kamm

Broj mrtvih u pojasu Gaze i među izraelskim civilima danomice raste te je već dosegao 200 ugašenih života: i jutros je na navodna uporišta palestinskog Hamasa pokrenuta nova serija zračnih udara. Ništa od toga, međutim, još ne utječe na radikalnu promjenu stava američkog predsjednika prema ovome krvoproliću. 

I na dan kad je u Gazi poginulo oko 40-ak civila i djece, te kad je srušena zgrada od 11 katova u kojoj su bila sjedišta brojnih novinskih redakcija, Biden je još jednom nojevski ponovio kako se „Izrael ima pravo braniti“. SAD također uporno blokira i izjavu Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se pozvalo na kraj nasilja.

U svojoj odlučnoj obrani Izraela, Joe Biden se slijepo drži političkog kursa otprije nekoliko desetljeća, koji je zauzeo još kao mladi senator. Dosad nije napravio nijedan ustupak progresivnom krilu svoje stranke i mnogim židovskim demokratima koji sve glasnije pozivaju na oštriji stav prema izraelskom premijeru.

No, američki Židovi, za razliku od katolika Bidena, postaju sve skeptičniji prema Bibiju Netanyahuu i njegovoj politici: zadnja anketa istraživačkog centra Pew pokazuje da samo 40 posto njih misli da sadašnji izraelski premijer dobro vodi zemlju, a među mlađim Židovima u SAD-u podupire ga tek njih 30 posto.

Samo 34 posto američkih Židova oštro se protivi sankcijama ili drugim kaznenim mjerama protiv Izraela zbog nekritičke upotrebe sile. Liberalni židovsko-američki lobi ima sve veći utjecaj u Washingtonu i vladajućoj Demokratskoj stranci, te vrši snažan pritisak na Bidena da učini više kako bi zauzdao Netanyahua i zaustavio krvoproliće.

Nije Joe Biden prvi američki predsjednik koji slijepo podržava izraelske vojne operacije: u Bijeloj kući mijenjale su se mnoge figure i političke agende kroz protekla desetljeća, a da se vanjskopolitički stav SAD-a prema Izraelu, bez obzira na ratove, raketiranja i sustavna prisilna iseljavanja Palestinaca iz njihovih domova nije micao ni za jotu. Izrael se u Washingtonu još gotovo od formiranja uglavnom smatra „američkim trajno usidrenim nosačem aviona na Bliskom istoku“.

Donald Trump, deklarirani prijatelj Benjamina Netanyahua,  preselio je 2018. američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem i time izazvao bijesne demonstracije Palestinaca. Kad je više desetaka njih ubijeno na prosvjedima u Gazi koje su nazvali „Veliki marš za povratak“, Trump je cinično izjavio da je za sve mrtve odgovoran isključivo Hamas i da se Izrael ima pravo braniti.

Istu papagajsku rečenicu izgovorio je i Barack Obama u razgovoru s Netanyahuom 2014., dodavši da nijedna nacija ne bi smjela dopustiti da na nju padaju rakete i da ih teroristi napadaju kroz tunele. U tadašnjim izraelskim vojnim akcijama u Gazi usmrćeno je više od 1500 ljudi. Obama je isto ponavljao nakon svakog prebrojavanja palestinskih žrtava u svom mandatu.

George Bush je također nakon izraelske ofenzive na Gazu 2008. krivicu za 1400 mrtvih civila pripisao samo Hamasu. Premda je Bush bio prvi američki predsjednik u povijesti koji je 2002. podupro osnivanje palestinske države, to je bilo uvjetovano potpunim promjenama na palestinskom političkom vrhu koji navodno podupire terorizam.

U tom trenutku palestinski vođa bio je Jaser Arafat, čovjek koji je bio iskreno posvećen mirovnom procesu i postizanju kompromisa s Izraelom. Nakon Arafata, među Palestincima je zadominirao Hamas koji ne priznaje ni državu Izrael ni mogućnost ikakvog dogovora.

Bill Clinton je sredinom devedesetih branio Izrael i nakon što je njegova vojska napala bazu UN-a i ubila više od stotine civila na jugu Libanona, tvrdeći da je bila riječ o samoobrani „jer su djeca u bazi Qana potpala pod borbeni utjecaj Hezbollaha“. Ronald Reagan ničim nije osudio invaziju Izraela na jug Libanona 1982., kad su izraelske snage i kršćanski falangisti izveli stravičan pokolj u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila u zapadnom Bejrutu, poubijavši između tisuću i tri tisuće civila.

Richard Nixon je 1973. američkim oružjem i tehnikom doslovce spasio mladu državu i premijerku Goldu Meir nakon arapske kontraofenzive na poluotok Sinaj i Golansku visoravan, koje je Izrael prethodno okupirao 1967. Lyndon Johnson je svojim pravdanjem Izraela omogućio tadašnji Šestodnevni rat. Harry Truman je prvi, odmah nakon proglašenja 1948., priznao novoosnovanu državu Izrael, nakon što je okončan kolonijalni mandat Velike Britanije u Palestini.

Jedini američki predsjednik koji je imao uravnoteženije stavove prema Izraelu i njegovoj politici, te nije prezao ni od javne kritike tamošnje politike, bio je John F. Kennedy. Autor knjige „Od JFK-a do 11. rujna: 50 godina duboke države“ Laurent Guyenot zagovara eksplozivnu tezu da je Kennedy zbog toga vjerojatno i ubijen u Dallasu. 

JFK je odista bio odlučan zaustaviti Izrael u njegovu razvoju nuklearnog oružja, pa je u tom smjeru vršio snažan pritisak na Tel Aviv nakon kubanske raketne krize i dogovora o nuklearnom razoružanju s Nikitom Hruščovom. Kad ga je CIA obavijestila o nuklearnom programu koji su Izraelci provodili u njihovom laboratoriju Dimona, Kennedy je ušao u oštar sukob s ocem Izraela Davidom Ben-Gurionom, koji je istovremeno bio premijer i ministar obrane mlade države.

Ben-Gurion je bio uvjeren da sprečavanjem Izraela u izradi A-bombe Kennedy ugrožava sam opstanak židovske države, kojoj je posvetio cijeli život. JFK, k tome, nije prezao ni od povremene potpore palestinskoj strani: američki predstavnik pri UN-u zahtijevao je 1963. provedbu Rezolucije 194 i povratak 800 000 palestinskih izbjeglica, što je izazvalo snažne prosvjede u pro-izraelskim krugovima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. lipanj 2021 11:29