Godinu dana nakon što je ukrajinski grad Mariupolj pao pod rusku kontrolu, njegovi raseljeni radnici iz nekadašnje čeličane Azovstal još se nadaju povratku na staro radno mjesto.
Ivan Holtvenko čvrsto drži svoju zaposleničku iskaznicu sa starog posla u južnom lučkom gradu dok razgovara s novinarima BBC-ja na svom novom radnom mjestu u željezari u središnjoj Ukrajini. Među desecima je radnika iz željezare Azovstal koji su započeli novi život u Kamjanskeu, 270 kilometara dalje. Nakon što su u bunkerima željezare preživjeli mitsku bitku za Mariupolj pružajući grčevit otpor, sad su iznova zaposleni na proizvodnji čelika i čeznu za starim životom.
Menadžeri u novoj tvornici u Kamjanskeu kažu da tamo radi oko 120 bivših zaposlenika Azovstala. Ostali su se raspršili diljem Ukrajine. Od 10.500 nekad ukupno zaposlenih u Azovstalu, danas ih je zaposleno manje od polovice. Radnici iz sravnjenog Mariupolja prisjećaju se vremena kad se nisu bojali rata i kad su ljeta provodili na plaži, u ribolovu i uz pogled na more. Mnogih više nema među živima, pa pokušavaju u razgovorima povezati konce nekadašnjih susjeda, poznanika, bivših života...
Borbe su u Mariupolju prvi put izbile još 2014., a vlada iz Kijeva je i tad nad gradom nakratko bila izgubila kontrolu nakon sukoba s proruskim militantima. No, ono što se dogodilo prošle godine nakon dugotrajne opsade nitko nije mogao ni sanjati. Mariupolj je bio na strateški važnom mjestu za Moskvu, povezujući međusobno Krim i Donbas, a brutalna bitka za njegovu kontrolu trajala je više od 80 dana.
"Mislili smo da će to biti kriza koju ćemo moći preživjeti, baš kao što smo preživjeli i 2014.", kaže Ivan Holtvenko. No, mnogi to nisu uspjeli, a oni koji su danas živi izgubili su sve, od domova do bližnjih i obiteljskih fotografija. Neki su neutješni zbog činjenice da se nemaju kamo ni vratiti: nema grada, nema zelenila, nema posla, nema se od čega živjeti, ostala je samo mržnja.
Stanovnici koji su ostali u Mariupolju kažu da je Moskva tamo sad dovela radnike iz cijele Rusije i Središnje Azije kako bi obnovili grad. Ulicama su vraćena sovjetska imena, niču neke nove zgrade, mnoge oštećene u opsadi su srušene. Postavljene su ruske zastave, proruski bilboardi i druge parole. Ruska rublja sada je jedina valuta koja se prihvaća u Mariupolju, a ponovno otvorene škole u gradu podučavaju isključivo na ruskom jeziku. Stanovnici su pod pritiskom da uzmu ruske putovnice.
Procjenjuje se da je u Mariupolju 90 posto stambenih zgrada oštećeno ili uništeno tijekom opsade, a oko 350.000 od gotovo pola milijuna stanovnika bilo je prisiljeno napustiti grad. Radnici nekadašnje čeličane kažu da ih je ruska opsada Mariupolja i važna uloga koju je bunker Azovstala odigrao u spašavanju života naučila koliko je važno biti spreman. Sad u skloništu u čeličani Kamjanske mnogi od njih također čuvaju zalihe, medicinsku opremu, hrpe boca s vodom, staklenke i limenke hrane, telefone, računala, generatore. Ali nikakve pripreme ne mogu u potpunosti ublažiti njihove traume i strahove.
"Naravno, možemo se šaliti i reći ‘mi smo iz Mariupolja, ništa nas ne plaši‘, ali svaki put kad čujete sirene proradi PTSP i želite da sve brzo završi", kaže Ivan.
Agonija stanovnika razorenih i okupiranih gradova posvuda je ista, od Vukovara do Mariupolja. Ljudi pokušavaju na sve moguće načine vratiti osjećaj mira, ali to nije nimalo lako jer ništa više nije isto. Život u neizvjesnosti i bez doma razdire duše.