Aleksandar Vučić je postao veliki branitelj Hrvata, na više razina.
Najprije je u maniri nevinoga djeteta s državne televizije, RTS-a, neku večer napao srbijanske tabloide zbog klikabilnog i senzacionalističkog pisanja o nestalome Splićaninu Mateju Perišu.
'Društvene mreže su se pretvorile u lajkove, a lajk možete dobiti samo ako ste ekstremni. Ja sam bio užasnut i rekao sam nekim svojim poznanicima i prijateljima: 'Zašto ovo radite s ovim dječakom iz Splita? Je li moguće da možete objavljivati lažne snimke na kojima je on u, tobože, ljubavnom zanosu s nekim i tako nešto izmišljate, bez da provjerite, samo zato što tako nešto ima najviše klikova? Je li moguće da lažete cijelu javnost i pričate o tučama koje su nepostojeće, zato što je to najčitanija vijest?'' – briljirao je srbijanski šef države u lažnom napadu moralne panike i jeftinome medijskom dramoletu.
TV-predstava nekadašnjega Šešeljeva potrčka možda bi i urodila plodom da i mala djeca na Balkanu već ne znaju kako je neupitni glavni urednik svih vodećih tabloida u Srbiji upravo - Aleksandar Vučić. Njegovi urednički i novinarski adlatusi u Informeru, Srpskom telegrafu, Kuriru i Alo-u već punih 10 godina veličaju mu lik i djelo na načine kojih se ne bi posramio ni slavni Agitprop, te odrađuju naručene napade na svakoga tko se usudi kritizirati Vučića i njegovu politiku, ne prežući ni od najbrutalnijih laži, uvreda i kleveta. Nerijetko ti medijski nasrtaji na Vučićeve neistomišljenike prerastaju i u prave kampanje progona koje završavaju uličnim nasiljem, nakon što se lideri opozicije javnosti kroz tabloide predstave kao urotnici koji pripremaju atentate na vrloga predsjednika i njegov krug. Svi novinari koji prkose Vučićevim političkim željama u prozivkama njegovih tabloida redovito su strani, tajkunski, izdajnički, hrvatski ili đilasovski plaćenici. Prijetvornim PR-ovskim napadom na vlastite medijske čuvare Vučić je naprosto pokušao pilatovski oprati ruke od jedinoga logičnoga zaključka da njegovi mediji o nestalome Mateju Perišu pišu upravo onako kako on i njegovi 'naprednjaci' žele.
Nije prošlo dugo, a predsjednik Srbije je najednom postao jako zabrinut i za položaj i brojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. U izjavi za Tanjug jučer je ustvrdio kako o interesima hrvatskog naroda u BiH često razgovara s političarima iz Hrvatske, te kako im nimalo ne zamjera što su zabrinuti jer je prema popisu iz 1991. godine u BiH bilo 725.000 Hrvata, a po popisu iz 2013. 530.000, te kako je realno da danas u BiH živi još mnogo manje Hrvata…
Jedino što je tom prilikom za Hrvate zabrinuti Aleksandar Vučić propustio reći je zbog koga su i zbog čega ti silni Hrvati iz BiH od 1991. do danas nestali? Ima li smanjenje njihova broja možda kakve veze s agresivnim velikosrpskim politikama Beograda i njegova prethodnika Slobe Miloševića? Ima li nestanak Hrvata iz BiH, naročito svih onih iz gradova i sela tzv. Republike Srpske, ikakve dodirne točke sa Dodikovim Srbima ili destruktivnom politikom Franje Tuđmana, kojega je Slobodan Milošević svojedobno lukavo navukao u zajednički projekt podjele BiH, da bi njegov narod sa svojim političkim suradnicima tamo bez milosti istrijebio? Isto onako kako danas u sličan projekt idiotske i sebične hrvatske političare pokušava uvući i Aleksandar Vučić, lijući krokodilske suze nad činjenicom da je Hrvata u BiH nakon aktivne provedbe velikosrpskog plana nekim čudom puno manje nego nekad.
Vučić retoričku dlaku po potrebi mijenja, ali ćud četničkoga potrčka nikad. Stara poslovica veli: ne vjeruj Vučiću ni kad darove nosi, a pogotovo kad nad hrvatskim sudbinama suze roni.