Milo Đukanović ili Jakov Milatović? Stari ili novi predsjednik? Zapad ili istok? Crna Gora ili Srbija?
Predsjednički izbori u Crnoj Gori rijetko su bizaran događaj. Prvi i drugi krug podjednako. Recimo, u prvom krugu, održanom 19. ožujka, sudjelovalo je sedmero kandidata. Od kojih više od polovine za Crnu Goru uopće ne mari. Barem ne kao za samostalnu i neovisnu zemlju. Milija im je, kako govore procrnogorski intelektualci, komšijina majka od vlastite. Pri čemu je, vele, žalosno, da uopće postoji nešto kao što je procrnogorski intelektualac.
A mora postojati. Kao protuteža prospskim intelektualcima, odškolovanima u klupama Srpske pravoslavne crkve, zločinačke organizacije međunarodnih razmjera.
Grmoja za Andreja
Andrija Mandić, Aleksa Bečić, Goran Danilović i, na koncu, Jakov Milatović predsjednički kandidati su kojima je Podgorica bez Beograda nezamisliva. I koji se u drugom krugu svi drže zajedno. Kako bi porazili Mila Đukanovića i srušili ga s vlasti na kojoj se, na ovaj ili onaj način, praktično nalazi od osnutka suvremene Crne Gore.
Zemlja je puna plakata na kojima pred današnji drugi krug izbora prosrpski kandidati daju podršku Jakovu Milatoviću. Na plakatu velika Milatovićeva slika, zgodan čovjek, mlad, dobro počešljan, poruka da se za njega glasa i veliki potpis dojučerašnjeg protivnika. “Časno za Jakova, vaš Aleksa”. Bizarno, rekosmo.
Zamislite, na primjer, da za iduće predsjedničke izbore u Hrvatskoj sve bude puno plakata na kojima Most daje podršku HDZ-u. Na plakatu velika Plenkovićeva slika, zgodan čovjek, kilogrami fotošopirani, frizura postojana, poruka da se za njega glasa i veliki potpis dojučerašnjeg protivnika. “Svi za Andreja, vaš Grmoja.”
U redu, glup primjer, ali shvatili ste što želimo reći.
Crna Gora je zemlja političkih čudesa. A jedno od većih je da Đukanović danas može izgubiti vlast. Da ga u zemlji čitavoj okićenoj crnogorskim zastavama može poraziti čovjek na čije se skupove dolazi sa srpskim barjakom. I koji dolazi iz nečega što se zove Pokret Evropa sad (PES), a dalje od Moskve ništa u Europi niti vidi, niti ga zanima. Slovo Z omiljeno mu je u azbuci.
Zadnje ankete pokazuju kako Milatović dobija s razlikom većom od pet posto i kako džabe Đukanoviću 35 posto glasova osvojenih u prvome krugu. Jakov, kako mu njegovi tepaju, naprosto ima veći bazen jer svi oni koji su u prvom krugu glasali za Mandića, Bečića i Danilovića, a takvih je more, vrlo dobro znaju kome će danas dati glas. A to će, procjena je svih analitičara, biti Milatoviću dosta jer je razlika u prvome krugu bila jedva 20.000 listića.
Đukanovića može spasiti tek već izlaznost. I dijaspora. Trudio se proteklih dana uvjeriti javnost da će Milatović vratiti Crnu Goru duboko u tunel iz kojega je, ulaskom u NATO i približavanjem Europskoj uniji, taman bila provirila i da bi zločin prema vlastitoj zemlji bio ne izići na biralište. Beograd ili Bruxelles izbor je od kojega ovisi opstojnost Crne Gore, poručivao je.
Britanski stipendist
Uzalud. Narod je gladan. A kad je narod gladan, caru glava pada. I to je glavni razlog što Milo Đukanović, car koji je od Crne Gore mogao napraviti Monte Carlo, a napravio je Monte Casino, prema svim anketama nema šanse. I što će kao procrnogorski kandidat, u zemlji koju nastanjuje 50 posto Crnogoraca, izgubiti izbore od prosrpskog kandidata.
Činjenica da je prema posljednjem popisu stanovništva - onome iz 2011. jer onaj koji je trebao biti obavljen 2021. još nije ni započeo - Srba bilo manje od 29 posto potpuno je u ovom slučaju nebitna. Milatovićeva obećanja naprosto bolje zvuče od Đukanovićevih. I još je, kao ministar gospodarstva u vladi Zdravka Krivokapića, još jednog đaka SPC-a, pokazao kako zna ne samo brzo misliti, nego i još brže djelovati. I kako nije bezveze bio najbolji student generacije. I stipendist britanske vlade s magisterijem na Oxfordu.
Njegov ekonomski program oporba je proglasila kontroverznim, on bi, slažu se i nezavisni ekonomisti, lako mogao zemlju odvesti u dužničko ropstvo i propast, ali narod za to ne mari. Kao da je ikad narod mario po kojim se kamatama zemlja zadužuje, a u crnogorskom slučaju to debelo ide i preko deset posto.
Milatović je u kratkom vremenu prosječnu plaću podigao s 530 na 670 eura, minimalnu s 250 na 450 eura, minimalnu penziju na 200 eura, dok je neoporezivi dio zarade zamrznuo na 700 eura. Kako? Jednostavno, uzeo je da bi dao. Povećao je porez s devet na 15 posto na zaradu višu od 1000 eura, a najviše je, zapravo sve, uzeo zdravstvu, ukinuvši doprinose.
U bolnicama, nije tajna, nema ni osnovnih lijekova, ni flasteri se na bacaju nakon korištenja, tko uđe, teško da će na vlastitim nogama izići ali, rekosmo, narod ne mari. Jakov im je novi Milo. Jer, ne zaboravimo i Milo je nekoć bio mlad. Pun zanosa i lijepih riječi. I prosrpski orijentiran, pa to nikome nije smetalo. Posebice umirovljenicima. Oni su najbolji lakmus papir. A Udruženje penzionera Crne Gore podršku je evo baš nekidan dalo Milatoviću.
Nezaposlenost u Crnoj Gori je 15 posto, 140.000 građana, odnosno jedna petina, živi u riziku od siromaštva, svako treće dijete živi u riziku od siromaštva, a za to, kako dobro znaju oni koji neće izići na izbore, najveću krivnju snosi Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista (DPS).
Đukanovićev kraj
Za Đukanovića neću, a za Milatovića ne mogu, rečenica je koju u Podgorici mnogi izgovaraju. I koja ide u prilog - Milatoviću.
Uostalom, jedne izbore je već dobio. Na nedavnim lokalnim izborima njegov PES osvojio je Podgoricu, u kojoj živi trećina stanovništva Crne Gore, i upravo je Milatović trebao biti novi gradonačelnik, no afera s državljanstvom predsjednika PES-a Milojka Spajića, koji uz crnogorsko ima i srpsko državljanstvo, što u Croj Gori nije dopušteno, dovela je do miješanja karata pa je Milatović postao predsjednički kandidat iako je to mjesto već bilo rezervirano za Spajića.
Birači taj skandal PES-u nisu uzeli za zlo, kao što ni Milatoviću nisu zamjerili što je kao ministar gospodarstva svoga kuma Jovana Gošovića postavio za direktora financija tvrtke Montenegero Works, nekog čuda koje kontrolira sve ostale državne tvrtke, dok je suprugu Milenu doveo na dotadašnje kumovo radno mjesto imenovavši je direktoricom financija Crnogorskih elektroprijenosnih sustava.
Đukanovićovi pristaše vjeruju kako će većina građana ipak u zadnji čas progledati. A uzdaju se i u nacionalne manjine, poglavito u Bošnjake i Albance, jer prvi čine osam posto, a drugi pet posto stanovništva što nije zanemarivo. Glasovi Hrvata se podrazumijevaju, no to je tek 0,97 posto.
Kako bilo, nakon ovih, za Crnu Goru 11. lipnja slijede još važniji izbori, oni parlamentarni, prijevremeni jer zemlja još od pada DPS-ove vlade prije tri ljeta nikako da dobije stabilnu vlast. Svi se slažu da će opcija koja danas pobijedi s lakoćom pobijediti i u lipnju. Ako to bude Milatović, bit će to politički kraj Mila Đukanovića. A možda i ne samo politički. Ako.