StoryEditor
Regijačojstvo i čovjekožderstvo

Filmska priča o dva oficira JNA što su 1991. umrli u istome danu: naspram majora ubojice Tepića, kojemu u ‘srpskom svetu‘ podižu spomenike, tiho je čojstvo admirala Barovića koji je jedini metak u ratu ispalio sebi u glavu

12. siječnja 2022. - 13:49

Umjesto osude fanatizma i mržnje koja je u ratovima devedesetih odnijela živote stotina tisuća nevinih među svim ovdašnjim narodima, u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj već se desetljećima predano njeguje kult smrti, lažnoga junaštva i bezumne (auto)destrukcije, opredmećen u liku i djelu suludoga majora JNA Milana Tepića. U najnovijem srpskom ciklusu veličanja rata, ubijanja i što masovnijih ubojica, 'čvorovićevski' major dobio je nedavno svoju spomen-ploču i u Banja Luci.

image
Major JNA Milan Tepić
Wiki

Tepić je 29. rujna 1991. godine, u vrijeme hrvatske opsade bjelovarske kasarne „Božidar Adžija“, dignuo u zrak skladište ratnih rezervi JNA u šumi Bedenik nedaleko od Bjelovara, ne želeći predati naoružanje i opremu jugovojske Zboru narodne garde. Pritom je usmrtio sebe, jedanaest vojnika ZNG-a, ali i na desetke vlastitih vojnika, ročnika JNA.

Vjerojatno bi bio raznio i pola Bjelovara, te iza sebe ostavio i bezbrojne civilne žrtve, da eksploziju svih hangara skladišta s ukupno 170 tona streljiva i eksplozivnih sredstava nisu uspjeli spriječiti gardisti predvođeni aktivnim oficirom JNA Sinišom Paunovićem, presjekavši žice kojima su objekti s eksplozivom bili međusobno povezani. Tako je naposljetku eksplodiralo samo jedno, i to najmanje skladište u kojemu je bio major Tepić. Sinišu Paunovića i grupu pripadnika ZNG-a je prilikom podviga kojim su spasili mnoge živote smrtonosno pokosio mitraljez s oklopnoga transportera jugovojske, a još je sedam gardista naknadno stradalo i u samoj eksploziji.

Predsjedništvo krnje SFRJ još je u studenome 1991. majora Milana Tepića „za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja“ posthumno, i nadasve zaumno, proglasilo narodnim herojem Jugoslavije. Kult oficira koji neobično podsjeća na dijabolični filmski lik majora Alekse iz Brešanova filma 'Kako je počeo rat na mom otoku' od tada je do danas diljem 'srpskog sveta' uskvasao do tragikomičnih dimenzija: njegovo ime nose ulice u Beogradu, Nišu, Bačkoj Palanki, Beški, Inđiji, Kuli, Leskovcu, Novom Sadu, Odžacima, Pirotu, Smederevu, Somboru, Sremskoj Mitrovici, Temerinu, Velikoj Plani, Vršcu i Zrenjaninu, te u Banja Luci, Istočnom Sarajevu, Tesliću i Bosanskoj Gradišci. Tepićevo ime nosi i jedna cijela srpska kasarna kod Zemuna, a Republika Srpska po njemu je nazvala i orden za posebne zasluge u ratu. Još u rujnu 2017. u Beogradu mu je spomenik otkrio Vučićev omiljeni ministar Aleksandar Vulin, a prije par dana, na lažni i protuustavni praznik tzv. Republike Srpske, spomen-ploču mu je u Banja Luci otkrio i tamošnji 'slobodarski' gradonačelnik Draško Stanivuković. 

- Tepić je svojim izvanvremenskim podvigom svima nama održao lekciju kako se daje riječ i kako se brane sloboda, otadžbina i narod – opjevao je picopevac Stanivuković (ne)djelo svoga patriotskog uzora. Samo uspomena na istog jamči nova ubijanja te njeguje iluziju da Srbi prije 30 godina nisu džabe ratovali.

Naspram povijesno karikaturalnog i u svakom aspektu zločinačkog lika majora Tepića, koji je sa sobom u smrt sebično i posve bespotrebno poveo i desetke vlastitih ročnika na samom pragu života, stoji časno ime admirala JNA Vladimira Barovića, čovjeka koji je pripadao istoj vojsci kao i Tepić, ali i potpuno drugom sustavu vrlina i vrijednosti. Admiral JNA Vladimir Barović je, kakve li igre povijesti i sudbine, skončao onoga istoga dana kad i major Tepić – 29. rujna 1991. godine - i to također od vlastite ruke, samo na posve drugom kraju Hrvatske, otoku Visu.

image
Arhiva/Slobodna Dalmacija

Vrpca povijesnih zbivanja teče kao u scenariju kakvog dobrog antiratnog filma koji, usprkos golemoj domoljubnoj patetici, do današnjega dana u Hrvatskoj još nije snimljen: u paralelnoj radnji, dok njegov kolega diže u zrak bjelovarska skladišta eksploziva i dramatično odvodi sa sobom u smrt desetke drugih, Vladimir Barović je bezumnome ubijanju i nanošenju boli drugima hrabro pretpostavio vlastito čojstvo: puca jedino samome sebi u sljepoočnicu. Odbivši služiti političkom zlu i JNA vrhušci te uništavati narod koji – kako je utvrdio u oproštajnom pismu – njemu nije ništa skrivio, plemeniti Crnogorac upisao se vlastoručno u spomen-područje ljudske i humanističke časti kakvoj nikakvi ordeni, spomenici, nazivi srbijanskih ulica ili Vučićevih kasarni ni za milijun godina ne mogu polizati pete.

image
Vladimir Barović je bezumnome ubijanju i nanošenju boli drugima hrabro pretpostavio vlastito čojstvo

Barović je još kao zapovjednik garnizona JNA u Puli, tijekom pregovora oko odlaska JNA iz toga istarskog grada, ostao zapamćen po izjavi: "Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više biti neće." Svoje je obećanje ispunio tek nešto kasnije, kad se u 52. godini ubio na Visu nad zapovijedima generalštaba o skorom otpočinjanju 'vatrenih dejstava' po Splitu i drugim dalmatinskim gradovima.

"Jedini metak u ovome ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno", napisao je neposredno nakon rata crnogorski književnik Momir M. Marković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. svibanj 2022 20:46