StoryEditor
Politikameđutim

Milanović vraća ustaše i partizane

27. travnja 2020. - 18:00
Davor Pongračić/HANZA MEDIA

Nije dugo trebalo da hrvatski predsjednik Zoran Milanović pokaže i onu svoju staru stranu po kojoj ga pamtimo iz vremena kad je kao lider SDP-a predvodio Vladu i lijevu koaliciju poznato pod egidom kukuriku. Imao je u to vrijeme Milanović svojih bisera, pamtile su mu se izjave poput slučajne države i sličnih.

Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje pokazao je i svoje drugo lice, manje bahato nego inače, što mu je uz sve slabosti koje je tijekom kampanje pokazivala bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pomoglo da se domogne Pantovčaka, iako je nekad znao govoriti kako se nikad ne bi kandidirao za predsjednika države.

Primopredaja vlasti odigrala se civilizirano, prvi javni nastupi novoga predsjednika bili su korektni. Govorio je da ne kani biti korektivni nego konstruktivni faktor te poručio da će uložiti “sve što ima i zna” da iz zrna razumijevanja koje moli za svoje greške “izraste predsjednički mandat koji će biti na korist Hrvatskoj i svim njezinim građanima”. I osobno sam pozdravio ove njegove riječi u jednoj svojoj kolumni s naslovom “Je li Milanović promijenio dlaku i ćud?”

Međutim, onda se dogodila korona-kriza u kojoj je predsjednik države postao de facto samo fikus. U prvi plan ušla je borba protiv opake bolesti, gdje cijelo ovo vrijeme hrvatski predsjednik uistinu nije imao gotovo nikakvu ulogu. Vlada se koncentirala na borbu protiv korona- virusa, u naše se domove “uselio” Stožer na čelu s ministrima Davorom Božinovićem i Vilijem Berošem, te Alemkom Markotić i Krunoslavom Capakom. Milanovića smo vidjeli tek kad se dogodio potres u Zagrebu. Obišao je dijelove grada koji su stradali. Za jednog političara koji živi od pojavljivanja i obraćanja javnosti putem medija, bili su to uistinu teški, samozatajni dani...

I onda se dogodila komemoracija u Jasenovcu gdje su Milanovića okružili novinari, pa su ga pitali i za HOS-ovu ploču koja je iz Jasenovca premještena nedaleko u Novsku, na što je odgovorio: “To treba maknut, baciti negdje. To nema veze s Domovinskim ratom”. I onda još dodao: “Onaj tko misli da se u Domovinskom ratu pod ‘ZDS’ borio samo za Hrvatsku mora znati da se borio i za NDH te pod potpuno krivim geslom”.

Na taj je način povrijedio tolike mlade ljude koji su položili svoje živote , kako bi i Milanović danas bio na čelu države za koju se ni HOS-ovci ni drugi dragovoljci i branitelji nisu borili iz ideoloških razloga, nego isključivo kako bi se obranili od velikosrpske agresije.

Ovakvom izjavom Milanović je obezvrijedio ne samo hrvatske žrtve već i žrtve ljudi poput Jean-Michel Nicoliera, francuskog dragovoljca, pripadnik HOS-a, koji je stradao na Ovčari u Vukovaru, i do danas mu se ne zna grob. Priključio se HOS-ovcima jer je među njima vidio ljude spremne za borbu, iz čistih ideala. Što su on i drugi strani dragovoljci Domovinskog rata znali o ustašama i partizanima?! Oni su samo vidjeli kako se jedan mali, hrvatski narod bori za slobodu i odlučili su da im treba pomoći. “Zbog toga sam izabrao njihovu stranu”, govorio je Nicolier nekoliko sati prije smrti u podrumu vukovarske grobnice.

Istom prigodom u Jasenovcu, na pitanje novinara o komemoraciji za žrtve Bleiburga Milanović je kazao: “Nisam nikada išao i neću ići. Moj stav je poznat”.

Očigledno je da Milanović ovakvim izjavama i stavovima jasno izabire stranu, te opet Hrvate dijeli na ustaše i partizane, iako je govorio da će biti predsjednik svih građana. Svojedobno se u punom žaru epidemije spominjalo kako bi bilo dobro da se vratimo u normalu i opet pričamo o ustašama i partizanima. Na ovaj Milanovićev način nisam siguran da je to više normalno. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 20:57