StoryEditor
PolitikaJučer, danas, malo sutra

Milanović ne želi biti fikus, nego malešni kaktus

25. srpnja 2020. - 12:00
Goran Mehkek/Arhiv/HANZA MEDIA

Mrzim se ponavljati, ali što ću... Prije nekoliko godina izvolio sam primijetiti kako bi za Hrvatsku bilo jako dobro kad bi za predsjednika dobila nekog poput mene. Građani ove zemlje navikli su se na tome mjestu imati isprva gospodu, a potom i damu koji se nisu dokazali kao bogzna kako šparna čeljad.

Upravo suprotno, iz godine u godinu arčili su ozbiljne pare da bi obnašali časnu funkciju bez ozbiljnih ovlasti. Kao što znamo, kod nas je predsjednik Republike prije botanička negoli politička činjenica, ima jednaki djelokrug poslova kao i omiljena sobna lončanica u obiteljima srednje klase, dakle, fikus, ali svejedno nas košta papreno skupo.

Dok drugo ukrasno bilje traži tek malo zemlje za dohranu, lončić-dva vode i malo ljubavi, našim su poglavarima apetiti bili kudikamo veći. U prenesenom značenju, ali, bogami, i doslovce. Tako je, primjerice, gospođa Grabar-Kitarović svojedobno procijenila kako njezinu uredu u dvije godine trebaju čak četiri tone lososa (te još 177 prehrambenih proizvoda koje su porezni obveznici platili ukupno 980 tisuća kuna). Malo je falilo da je Greenpeace prokaže kao najveću globalnu prijetnju opstanku te ljupke riblje vrste.

Japansko vozilo

Nije stvar samo u tome da se na Pantovčaku bogovski jede, tamo se i uživa u komoditetu kakav nude samo najskuplji svjetski hoteli i resorti. Logično, jer udobnost jamči stotinjak namještenika (kuhara, konobara, slastičara, spremačica, pralja, cvjećara, vrtlara...).

Premda prosječan čovjek ne bi mrdnuo iz toga podsljemenskog raja, naši su visoki čimbenici rado i često špartali po bijelome svijetu, više su bili u inozemstvu nego doma. A svako je putovanje, naravno, masno koštalo, jer predsjednik nije ubogi student s naprtnjačom, koji može živjeti na sendvičima i spavati u hostelima. Ne smije sve i kad bi htio, jer bi tako sramotio svoju zemlju i svoje sugrađane.

oja malenkost nudila je nešto sasvim drukčije, low budget prežidentea kojemu ne treba ništa osim plaćice. Na vlastitu inauguraciju ne bih došao, nego bih nekoliko najbližih prijatelja izveo na večeru u konobu i sam namirio račun. Ne bih dolazio ni na posao.

A i zašto bih kad on ustvari ni ne postoji? Hranio bih se doma, jer mi je draža domaća spiza od restoranske, a putovao bih kao i do sada, malo i nikako, sasvim očekivano za osobu koja se plaši leta avionom i zadnji se put na sličnu pustolovinu odvažila prije skoro puna tri desetljeća.

Ne bih inzistirao na uredu, samo na osobi koja mi povremeno, kad ustreba, može servisirati laptop. Ukratko, trošio bih kao malešni japanski automobil. Da budem iskren, nikakvo dobro ne bih učinio ovoj zemlji, ali mogu jamčiti da joj ne bih ni naškodio. Možda me nitko ne bi volio, ali me nitko ne bi imao razloga ni mrziti.

Naravno, kao i sve moje odvažne ideje, i ova je propala na trusnome terenu realizacije. Naprosto sam bio previše lijen da se ozbiljno pozabavim kampanjom. A i nisam imao iza sebe nijednu stranku ili društvenu skupinu da me podrži.

Čini mi se, međutim, da se moja stara ideja na mala vrata polako vraća u naš politički život. Zoran Milanović ne želi biti čak ni fikus, on više sliči malome kaktusu iz lončića: ne trebaju mu ni voda, ni zemlja, ni ljubav vrtlara, ali zato zauzvrat ništa ni ne daje.

Nije mu se dalo izaći na izbore, ne da mu se doći na konstituirajuću sjednicu Sabora, on općenito pokazuje veliku volju za ništa, na čemu mu je moja malenkost iskreno, bez fige u džepu, spremna zapljeskati.

Teška spiza

Dok zadnjih dana trpi rafale kritika zdesna i slijeva, neka zna da ima i nas koji mu se želimo duboko nakloniti. Jer on prokazuje puni apsurd jedne obesmišljene funkcije čije nas održavanje košta kao svetog Petra kajgana. Samo se nadam da će ostati dosljedan, da će i dalje nastaviti krepavati od dosade, ali čuvajući dostojanstvo profesionalnog, karijernog dokoličara, te da neće klonuti pred sirenskim zovom rada.

Od presudne je važnosti da se dosađuje doma, a ne po svjetskim prijestolnicama na tobože službenim putovanjima koja su upražnjavali njegovi prethodnici i osobito prethodnica. Bilo bi, naravno, zgodno i da se odluči hraniti doma. Ako smijem primijetiti, ionako je malo ojačao od, pretpostavljam, teške, menzaške spize na Pantovčaku, pa bi mu bilo mudro preorijentirati se na domaće lešade i spizu na žlicu.

Do kraja mandata tim bi stilom života i nerada on mogao potpuno demontirati časnu, ali, kako vidimo, preskupu i suvišnu instituciju predsjednika Republike. Tko želi dobro ovoj zemlji i ljudima, morao bi ga ohrabrivati da ustraje u svome naumu. Da nastavi predano i neumorno ne raditi ništa na korist sviju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 03:53