Približavanje izbornih godina za samoljubive čudake svih vrsta obično ima isti učinak kakav kiša ima na pojavu gljiva. Pa se zato, nekako u predizborje, s pravom očekuje inflacija – spasitelja svih vrsta.
U redu, imamo mi u Hrvatskoj kojekakvih problema, imali bi takvi ozbiljnoga posla, a imaju nas i od koga spašavati. Gotovo da već imamo više (pogotovo korupcijskih) afera nego političara. Ali što su samozvani spasitelji nametljiviji, glasniji i brojniji, to je jasnije da će nas vrlo brzo netko trebati – spašavati i od njih samih!
Evo, recimo, taj Ivica Todorić. Čovjek se – nakon DORH-ova debakla s nezakonitim vještačenjem u slučaju Agrokor, što je ozbiljno poljuljalo i samu optužnicu protiv njega – javno kandidirao za nositelja licencije spasitelja Hrvatske od HDZ-a, vladavine Andreja Plenkovića, ali i ne samo njih! Todorića su, tvrdi, proganjali i veći igrači.
Bivši gazda Agrokora kaže da je, onako kako to mogu biti samo posve nevini ljudi, žrtva velike zavjere, i to grupe Borg i premijera Plenkovića, a kako je otkrio kolegama koji su imali strpljenja odslušati do kraja njegovu presicu, pardon, monolog, “iza njih su stajale i ruske i njemačke službe, kao i službe EU-a, na kraju i Amerike”... Požalio se također: “Cijeli svijet se srušio na mene... Dva mjeseca su me uništavali.”
Ambiciozni I.T.
Posrnuli tajkun koji u danima svoje najveće moći nije bio ni blizu današnjem stupnju pristupačnosti i druželjubivosti prema novinarima, imao je potrebu poručiti i sljedeće: “Osnovat ću svoju stranku, ići ćemo samostalno na izbore. U Hrvatskoj treba biti nacionalno jedinstvo svih stranaka. Ja sam za višestranačje. Moramo se organizirati, promijeniti Hrvatsku i ići prema naprijed. Kad se podigne optužnica protiv ovih (koji su mu, kako I.T. voli reći, sve smjestili, op. H.P.), ja ću obznaniti ime svoje stranke i pozvati građane da glasaju za mene.” Na pitanje želi li postati premijer, odgovorio je: “Apsolutno!”
Dakle, evo nam samozvanog spasitelja s osvetničkom misijom... Uvjerljivog u osudi mutnih poslova otprilike koliko je to bila i, primjerice, nekadašnja HDZ-ova uzdanica Josipa Rimac u svom nedavnom “pokajničkom” intervjuu za RTL.
Jer, to što je DORH napravio ovu tešku grešku u koracima ne znači ni da je Todorić oslobođen krivnje za slom Agrokora niti to automatski znači da u poslovnoj praksi kompanije nije bilo kršenja zakona i spornih transakcija za koje je veliki gazda morao znati.
Zadnji put smo “pravog” poslovnjaka u izbornoj misiji na nacionalnoj razini imali onomad kad je neovisni Boris Mikšić u dva navrata pokušavao postati predsjednik države, a slično je pokušao i Nadan Vidošević, još jedan poznati bivši HDZ-ovac kojega smo poslije vidjeli u scenama policijskog privođenja.
“Uvjeravam vas da ću biti predsjednik! U kampanji ću govoriti istinu o onome što bi većina ljudi htjela čuti, računam na zdrav razum naroda”, govorio je samouvjereno Vidošević, inače čelnik HGK-a u čak četiri mandata, pred novinarima u rujnu 2009. godine. Nije napadao nikakve “korumpirane elite”, jer je i sam u politiku stupio kao izdanak društvene elite, ali zapamtite ovo s “narodom”.
I Mikšić je nastupao tehnokratski, odnosno, ne ističući svjetonazorska pitanja i ne gurajući u prvi plan ideološke i druge teme koje polariziraju biračko tijelo. “Državom ću upravljati poput menadžera... S obzirom na dosadašnju politiku nesposobnih političara, koji su Hrvatsku pretvorili u veletrgovinu kojom vladaju tajkuni, najavljujem zaokret prema proizvodnji, novim tehnologijama i izvozu”, kazao je Mikšić u srpnju 2009., uoči svoga drugog izbornog pokušaja.
Mislio je i na vanjsku politiku: “U prvom redu ću se obračunati s korupcijom, vratit ću ponos i dostojanstvo hrvatskome narodu, nametnuti hrvatske uvjete u pregovorima s EU-om, a Slovencima neću dati ni kap hrvatskog mora!”
Mikšićev prvi pokušaj pohoda na Pantovčak bio je prava senzacija: iako potpuno nepoznat najvećem dijelu hrvatske javnosti, on je drugog dana siječnja 2005. osvojio čak 17,79 posto glasova birača koji su izišli na birališta, ostavši tako tik iza HDZ-ove Jadranke Kosor, koja je dobila 20,31 posto. Uzalud se poslije Mikšić bunio zbog navodne krađe glasova.
Poduzetnički background
Njegov drugi pokušaj završio je debaklom, čitava priča se očito potrošila: samo 2,1 posto osvojio je u prvom krugu krajem prosinca 2009., dok je na istim tim izborima Vidošević bio četvrti, s 11,33 posto glasova, pri čemu mu je za drugi krug nedostajalo nekih 70 tisuća glasova.
Poduzetnički background je, istina, imao i predsjednički kandidat Miroslav Škoro, kojemu je 2019. za dlaku pobjegao drugi krug (on je osvojio 24,45 posto, a drugoplasirana Kolinda Grabar-Kitarović 26,65 posto), ali valja ipak priznati da je njegov rejting kod većine birača počivao na ostvarenjima iz glazbene karijere, kroz koju je dotad iskomunicirao svoje glavne svjetonazorske stavove s potencijalnim biračima.
Potragu za poduzetnicima koji su pokušavali doći na najviše funkcije u državi možemo “premotati” unatrag sve do predsjedničkih izbora 2000., kad je Ante Ledić, “otac” zagrebačkog Zrinjevca, vinar i vinogradar, osvojio jedva 0,85 posto glasova. Ali zato puno bolje pamtimo nestranačkog Tima Oreškovića iz dana koalicijske Vlade Mosta i HDZ-a. Kako je taj “eksperiment” završio, svi dobro znamo: menadžer s vrlo problematičnim poznavanjem hrvatskog jezika ušao je u povijest hrvatskog višestranačja kao premijer s najkraćim stažom ikada, a Most i HDZ su se potom burno razišli, gotovo kao par kojega je netko prisilio na dijeljenje bračne postelje.
Svi su oni koketirali s populizmom, koji je i kod nas postao nešto kao “politički mainstream” (bugarski politolog Ivan Krastev zato je konstatirao da živimo u “dobu populizma”). Ne zaklinju se toliko u “narod” kao, recimo, tipični desni populisti, ali predstavljaju se kao alternativa korumpiranim elitama, ma koliko međusobno bili neusklađeni, makar i bez kvalitetnog programa. Time ulaze u okvire možda i najutjecajnije suvremene definicije populizma, one nizozemskog politologa Casa Muddea, prema kojemu je populizam “ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu”.
Netko bi kazao i da su svi oni nesvjesno krčili put za politički uspon ambicioznog Damira Vanđelića, bivšeg šefa Fonda za obnovu i čelnika Udruge ZRIN. On sa šibensko-kninskim županom Markom Jelićem – kao i nekim strankama – uvelike pregovara o zajedničkom nastupu na izborima. Pa bi tako Vanđelić, procurile su prve kadrovske spekulacije, trebao biti kandidat buduće centrističko-liberalne koalicije za premijera, dok bi Jelić dobio ulogu kandidata za predsjednika Republike. Sve su oni to već lijepo isplanirali.
SDP se, pak, uzda u suradnju s Možemo! i manjim lijevim strankama, iako zeleno-lijeva platforma na vlasti u metropoli, primjerice, ne krije kako nije spremna, poput SDP-a, podržati drugu predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Neslužbeni dogovor SDP-a i Možemo! za parlamentarne izbore glasi – tko osvoji više saborskih mandata, taj će dati premijera.
SDP-ovci se očito uzdaju u “karizmu” aktualnog predsjednika stranke Peđe Grbina, koji se grčevito želi nametnuti kao “pravi” lider oporbe, ali ga javnost tako baš i ne percipira. Iako na lokalnoj razini SDP ima i karizmatičnijih i prodornijih političara (od Miše Krstičevića u Pločama, preko Ivane Marković u Supetru na Braču do Ante Bilića u Trogiru ili Zadranke Sabine Glasovac), nitko od njih neće biti u prilici eventualno preuzeti stranačko kormilo prije parlamentarnih izbora. Tek tada, dakle, samo u slučaju neuspjeha, “natječaj” za novog lidera dolazi u obzir.
Izmjene izbornog zakona
U Možemo! nisu protiv suradnje sa SDP-ovcima, ali nisu ni skloni ozbiljnije razmatrati “probni balon” Nina Raspudića o mogućnosti zajedničkog nastupa čitave oporbe, koja bi time pristala i na svojevrsni svjetonazorski moratorij, sve zbog “višeg cilja” svrgavanja HDZ-a. Iako se i sam Raspudić u međuvremenu ogradio od vlastitih riječi, rekavši da je to bio tek “hipotetski odgovor na hipotetsko pitanje”, upravo je ta ideja izazvala trzavice i na desnici.
Iz Domovinskog pokreta prozvali su “mostovce” za nevoljkost u stvaranju desne koalicije, čime idu naruku HDZ-u. Na prošlim parlamentarnim izborima upravo je Most, po računici Penavinih “domovinaca”, “HDZ-u poklonio pet do šest saborskih mandata”.
Međutim, Grmoja & ekipa zasad su skloniji i bliži “suverenistima”, pa s njima već pretresaju moguće oblike (pred)izborne suradnje na desnici. Iako, dokazano velike destruktivne potencijale tradicionalno posvađane desnice nikako ne treba zanemariti ni ovaj put, čak i ako dobijemo neku koaliciju! HDZ očito i ovoga puta računa s tim.
U blagotvorne učinke izmjena izbornog zakona oporba se ne treba previše uzdati. Vladajući su već otvoreno poručili kako “neće biti velikih zakonskih izmjena, dok će broj zastupnika ostati isti”. Očekuje se da će se promjene naći na prvom čitanju do ljetne stanke i da će biti izglasane do 1. listopada. Formi će, dakle, biti udovoljeno na vrijeme.
A do tada je za očekivati da će se kampanja zapravo već debelo zahuktati i rasplamsati. Samo, tko će nas spasiti od svih tih silnih spasitelja koji već čekaju u redu?
