StoryEditor
HrvatskaODVJETNIČKI TIM GENERALA GOTOVINE, OJAČAN GUENAELOM METTRAUXOM U PRAVNOJ BORBI

ŽALBA Odluka u rujnu, ali nažalost petnaest godina zatvora Anti je realnost

Piše PSD.
17. svibnja 2011. - 01:44
Odvjetnički timovi Ante Gotovine i Mladena Markača najavili su danas, posljednjeg dana pripadajućeg roka, Haaškom tribunalu žalbe na osuđujuće presude koje je dvojici generala izreklo Vijeće suda predvođeno Alphonseom Oriem 15.travnja ove godine. Da li je svoje pravo na žalbe u slučaju presuda Gotovini, Markaču i Ivanu Čermaku iskoristilo i Tužilaštvo Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije,još nije poznato. 

- To je već ustaljena tajnovitost Tužilaštva u Haagu - prokomentirao je za Slobodnu odvjetnik Goran Mikuličić, koji u Haagu brani generala Markača.

U svakom slučaju, daljnji potezi Tužilaštva u Haagu kad je u pitanju presuda trojici generala, znati će se u utorak. Vođa odvjetničkog tima generala Gotovine Luka Mišetić također nam je najavio da će se oglasiti danas. 

S istekom roka za najavu žalbe, počinje teći rok od 75 dana za dostavljanje samih žalbi. Daljnja procedura je odgovor haaškog suda na žalbe, zatim replika podnositelja žalbi na odluke suda te formiranje žalbenog vijeća koje će donijeti drugostupanjsku presudu.

Kad se zbroje svi rokovi, odluka o tome da li ostaju na snazi provostupanjske presude (24 godine zatvora za Antu Gotovinu, 18 godina za Mladena Markača i oslobađajuća presuda Ivanu Čermaku), mogla bi uslijediti sredinom rujna ove godine. 

I nakon odluke žalbenog vijeća ostaje pravni lijek u vidu izvanrednog preispitivanja drugostupanjske presude, no uvjeti koje Haaški sud propisuje za korištenje tog lijeka su vrlo strogi i onima koji podnose takve zahtjeve ne daju se prevelike šanse za uspjeh.

Inače, Guenael Mettraux, novi odvjetnik generala Ante Gotovine specijaliziran za područje zapovjedne odgovornosti (napisao je knjigu „Zakon zapovjedne odgovornosti“), uspio je obraniti Sefera Halilovića, bivšeg načelnika Glavnog štaba Armije BiH, i Ljubu Boškoskog, bivšeg makedonskog ministra unutarnjih poslova, za optužbe na temelju zapovjedne odgovornosti, a u slučaju Boškoskog je Mettraux u njegov braniteljski tim ušao pred kraj procesa, kao i sada u slučaju Gotovine.

 

Međutim, bilo bi pogrešno, zbog odlične reputacije Mettrauxa, opet podgrijavati teze kako će Gotovina, a onda valjda posljedično i general Mladen Markač, biti oslobođeni u žalbenom postupku čiji „preliminarni“ dio počinje ovog ponedjeljka kada će branitelji sudu predati „kratki nacrt žalbe“, a u roku od 75 dana i cijeli žalbeni podnesak. Sve, naime, govori u prilog tome kako bi generali dobro prošli kada bi im se kazne smanjile na ukupno 15 godina zatvora, dok bi smanjivanje robijanja na 10-ak godina bilo ravno čudu.

Udruženi pothvat

Podsjetimo, u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda general Ante Gotovina je dobio 24 godine zatvora, Mladen Markač 18 godina zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja srpskog stanovništva tijekom i nakon Oluje, a Ivan Čermak je oslobođen optužbi.

Sudsko vijeće na čelu s Alphonsom Oriejem zaključilo je kako su osuđeni generali značajno pridonijeli udruženom zločinačkom pothvatu, dok je Čermak oslobođen jer su njegovi odvjetnici uspjeli dokazati kako on nije imao efektivnu kontrolu nad jedinicama HV-a i da nije imao pravne ovlasti za održavanje reda i mira.

Osim toga, Čermak se još 1998. odazvao pozivu haaških istražitelja i dao je izjavu (a znamo kako se ponašao Gotovina), a nije bio ni na famoznom Brijunskom sastanku 31. srpnja 1995. na kojem su padale gadne izjave o tome kojim bi sve posljedicama Oluja trebala rezultirati.

Teža robija

Kako se iz dosadašnjih informacija moglo zaključiti, glavna strateška razlika između Čermakove i obrane Gotovine i Markača sastojala se u tome da Čermaka odvjetnici branili iscrpljujući i nevažne detalje i činjenice kako bi dokazali da njihov klijent nije sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu sa Franjom Tuđmanom, dok su branitelji Gotovine i Čermaka pokušavali dokazati da udruženog zločinačkog pothvata nije bilo, odnosno da i ako je Tuđman imao takve planove, on kao takav nije u realnosti proveden, te da udruženi zločinački pothvat nije dio međunarodnih pravnih normi.

Takva strategija je od početka bila osuđena na neuspjeh i dobro je da generali nisu optuženi na još težu robiju. Ponajprije, instituciju udruženog zločinačkog pothvata je Haag već nekoliko puta koristio u presudama koje su, između ostalog, kao „boga rata“ na Balkanu proglasile Slobodana Miloševića, i opetovano inzistiranje na nijekanju tog instituta je bilo i bit će samo kontraproduktivno.

Crna strana Oluje

Nadalje, brijunski transkripti, ubojstva civila nakon Oluje, paljenje kuća, neprocesuiranje i nekažnjavanje tih zločina na hrvatskim sudovima, te kasniji zakonski propisi koji su onemogućavali povratak izbjeglih Srba, Haaškom sudu su više nego dovoljni za opravdavanje udruženog zločinačkog pothvata.

Stoga, sve što braniteljskom timu ostaje, a na što su upućivali i odvjetnici Anto Nobilo i Čedo Prodanović, jest da u žalbenom postupku zaborave na obranu režima Franje Tuđmana kojeg sud drži najodgovornijim za crnu stranu Oluje, te pronađu nove ili reinterpretiraju već poznate činjenice koje će umanjiti stupanj odgovornosti njihovih branjenika za zločine počinjene nakon te oslobodilačke akcije.

Naravno, i da se malo više potrude oko dokazivanja nepobitne činjenice da Knin nije prekomjerno granatiran, a da malo smanje medijsku propagandu prema kojoj je Haaški sud mrziteljski nastrojen protiv Hrvata. Međunarodni sud u Haagu je napravio niz katastrofalnih pogrešaka (slučaj Šljivančanin), no isto je tako donio niz odluka, upravo protiv Srba, koje su, barem na pravnoj razini, obeštetili žrtve rata 90-ih.

vedran marjanović, Frenki Laušić

Višerangirani od Gotovine izbjegli su pravdi

Okarakteriziravši niz zločina za vrijeme i nakon akcije Oluja u kolovozu 1995. kao djelo udruženog zločinačkog pothvata s ciljem protjerivanja Srba s dotad okupiranih područja Hrvatske, Vijeće Haaškog suda predvođeno Alphonsom Oriejem osudilo je Antu Gotovinu i Mladena Markača na dugotrajni zatvor kao sudionike tog pothvata.


U pripadajućoj presudi kao ostali sudionici udruženog zločinačkog pothvata navode se tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Zvonimir Červenko, dok se ostala imena ne spominju iako se u presudi kaže kako su dio istog udruženja bili i “drugi pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici”.

Koga je, dakle, spomenuto Vijeće Haaškog suda izostavilo u svojem pravorijeku osuđenim generalima? I gdje su se, u cjelovitoj hijerarhiji političko-vojnog vrha države u vrijeme akcije Oluja, zapravo nalazili Gotovina i Markač?

Operativni stožer za Oluju činili su predsjednik Tuđman, kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, ministar obrane Šušak, načelnik GS ORSH-a Červenko, pomoćnici načelnika GS-a Pavao Miljavac i Vinko Vrbanac, načelnik Obavještajne uprave Davor Domazet Lošo, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Imra Agotić i načelnik Političke uprave MORH-a Ivan Tolj.

Zatim su u Operativnom stožeru bili zapovjednici zbornih područja, Luka Džanko (Zborno područje Bjelovar), Ivan Basarac (ZP Zagreb), Miljenko Crnjac (ZP Karlovac), Mirko Norac (ZP Gospić) i Ante Gotovina kao zapovjednik Zbornog područja Split.

Konačno, Stožer za Oluju upotpunili su zapovjednik Specijalne policije Mladen Markač, Petar Stipetić koji će drugog dana Oluje biti poslan na područje Siska i Banovine zbog neuspjeha u prvom danu akcije na tom pravcu, te Marijan Mareković, čija je nadležnost bilo izbijanje oružanih snaga iz pravca Ogulina na granicu s BiH i spajanje s jedinicama Armije BiH.

Kad je u pitanju “civilna komponenta” rukovodstva za zločinački pothvat o kojem govori haaška presuda, ispada da se ona svodi na pokojnog ministra Šuška i ministra obnove u vrijeme Oluje i nakon nje Juru Radića, kojeg se u obrazloženju presude ne spominje, ali se opisuju poslovi koje je Radić obavljao u Vladi vezano za sprečavanje povratka Srba.

Kad je u pitanju Ministarstvo unutarnjih poslova u čijem je sastavu bila Specijalna policija pod zapovjedništvom Markača, Vijeće Alphonsa Orieja, kako se navodi u presudi, nije zaključilo da su sudionici zločinačkog pothvata koristili policijske snage za činjenje zločina, osim kad je riječ, kaže se, o Specijalnoj policiji. Ministar unutarnjih poslova u vrijeme Oluje bio je Ivan Jarnjak, u Vladi premijera Nikice Valentića.

“Na brijunskom sastanku Tuđman i  vojni dužnosnici razmatrali su kako da se upotrijebe vojne snage da bi se osiguralo da ne samo  tzv. Srpska vojska Krajine nego i srpsko civilno stanovništvo napuste Krajinu. Vijeće je zaključilo da su visoki hrvatski vojni dužnosnici, uključujući Tuđmana, Šuška i Červenka, upotrijebili vojne snage i Specijalnu policiju da počine zločine koji sačinjavaju cilj udruženog zločinačkog pothvata“, kazao je sudac Orie na izricanju presude trojici generala HV-a.

VEDRAN MARJANOVIĆ       

Loš izbor osumnjičenika

Kako se optužnica za zločine u Oluji ograničila na teritorij Zbornog područja
Split te granatiranje Gračaca i zločine u Gruborima, na području izvan ZP-a Split, nakon Tuđmana, Šuška i Červenka koji su umrli, Haag je posegnuo za Gotovinom kao zapovjednikom ZP Split Koliko je taj izbor osumnjičenika Gotovine bio opravdan ostaje otvoreno.

Vojnom policijom nisu upravljali ratni časnici

Prema višekratnim svjedočenjima nekih od članova Operativnog stožera za Oluju poput Imre Agotića, sprečavanje zločina za vrijeme i nakon Oluje znatno je otežavala činjenica da Vojna policija i SIS nisu bili pod Glavnim stožerom Oružanih snaga nego pod MORH-om. Preciznije, VP i SIS bili su pod izravnim nadzorom ministra obrane Gojka Šuška. Zapovjednik Vojne policije za vrijeme Oluje bio Mate Laušić, dok je SIS-om u isto vrijeme upravljao Markica Rebić.

Zanimljivo je da se postavljanje Luke Mišetića za odvjetnika Ante Gotovine u medijima dovodi u vezu upravo sa utjecajem Markice Rebića na osobe od povjerenja generala iz Pakoštana koje su angažirale Mišetića. U prilog tomu ide podatak da je jedno vrijeme u odvjetničkom timu generala Gotovine bio i Marin Ivanović, djelatnik SIS-a u vrijeme kada je tom službom rukovodio Rebić.

Ako su točne teze da je obrana generala Gotovine, savjetovana od obavještajnog i političkog podzemlja kojem ne bi odgovaralo iznošenje nekih dokumenata i podataka na Haaškom tribunalu, više vodila računa o zaštiti političke istine o Domovinskom ratu, a manje o interesima svoga branjenika, te će dvojbe Luka Mišetić i njegovi suradnici morati rezolutno riješiti ako misle u žalbenom postupku izbaviti Gotovinu od dugotrajne robije. 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 03:05