Ovogodišnji simpozij “Tripalovi dani u Sinju”, održan u ovom tjednu na isteku, tematizirao je “Europske vrijednosti povodom 10 godina članstva Hrvatske u EU-u i 20 godina Centra Miko Tripalo”. Bio je to povod za razgovor s prof. dr. sc. Tvrtkom Jakovinom, predsjednikom Upravnog odbora Centra “Miko Tripalo”, organizatorom “Dana”.
Što je u biti Centar “Miko Tripalo”?
- Modernim rječnikom, Centar bi se mogao nazvati think-tankom, poput skupina sveučilišnih nastavnika na Zapadu koji koriste svoju akademsku profesiju i znanja da kroz različite oblike razmjene ideja probaju dolaziti do konkretnih prijedloga politika. Ili se rade analize, na primjer kako stojimo što se tiče klijentelizma, ustroja lokalne uprave, korupcije, koje su ideje hrvatskih kulturnih politika, na koji način hrvatska kao mala kultura može surađivati s drugim kulturama i drugo. To su, zapravo, sve dijelovi velike europske priče.
Drugi dio, koji također spada u naše teme, ove godine se odnosio na pitanja autonomije hrvatskih sveučilišta, ali i produktivnosti hrvatskih znanstvenika.
Tripalo ne bi bio zadovoljan
Gledajući iz vašeg fokusa, bi li Miko Tripalo bio zadovoljan dosadašnjim europskim putem Republike Hrvatske?
- Mislim da pouzdano mogu reći da ne bi bio zadovoljan. Hrvatska je izgubila jako puno vremena. Mi danas govorimo o 10 godina punopravnog članstva u EU-u. Mora se postaviti pitanje, pogotovu među povjesničarima i političarima, je li naše članstvo moglo biti nešto malo duže, poput slovenskog, ili barem onoliko dugo koliko je bugarsko.
Zbog čega smo mi toliko zaostajali i zbog čega je danas nemoguće u Hrvatskoj pronaći konsenzus kakav je postojao 2000-ih, kada je Hrvatska trasirala europski put i kada je na tom putu bilo nevažno je li Vlada bila Račanova ili Sanaderova.
Hoćete reći da je poslije prvog desetljeća RH postignut politički konsenzus oko strategije hrvatskog EU puta i u realizaciji nije bilo podmetanja nogu?
- Tako je. Ovo danas nije tek komemoracija naših prvih 10 godina EU članstva već je to i vrisak prisjećanja na zajednički cilj zemlje koja je duboko podijeljena. Posljednjih 10 ili zadnjih nekoliko godina Hrvatska postoji jedino u jednom polu. Ne da nema dijaloga među građanima već ni među hrvatskim saborskim i zastupnicima u EU parlamentu, koji imaju različite poglede jer ne pripadaju istoj ideologiji.
Među građanima se svakodnevno može čuti nezadovoljstvo jer su od hrvatskog EU puta očekivali puno više. Nezadovoljni su ne zbog toga što imaju malo već zato što je od 13 članica EU-a koje su postale punopravne članice od 2004. do 2013. Hrvatska “fenjeraš”, iako je za njih 11 do 1990. godine bila “misaona imenica”?
- Mi smo danas zadovoljni s 10 godina punopravnog članstva, ali smo nezadovoljni ne samo što smo zadnji već što su mnoge zemlje koje su bile beskrajno slabije od Hrvatske danas nama postale uzor. Mi se, zapravo, s njima ne mjerimo niti se nastojimo mjeriti jer ih ne možemo dosegnuti.
Animozitet prema regiji
Mi smo u ovoj zemlji stvorili golemi animozitet prema regiji, pa se gotovo ni ne može izgovoriti kojoj regiji pripadamo, a bez usporedbe s tom regijom bili bismo puno lošiji nego izgledamo. Spašava nas uspoređivanje sa zemljama regije između kojih ispadamo dobri.
S druge strane, kad se iz Zagreba pogleda samo 13 kilometara na zapad, imamo Sloveniju koja je toliko napredovala da smo mi u odnosu na tu zemlju, koja je 90-ih bila ispred nas tek 15-20 posto, beskrajno zaostali.
Najveće pozitivne promjene u Hrvatskoj događale su se u vrijeme pretpristupnih pregovora za ulazak u EU. Što se dogodilo od 1. srpnja 2013. godine, zašto su se zahuktale reforme usporile ili izostale?
- Hrvatska se vratila svom prirodnom stanju. Kao i ostala društva europskog jugoistoka, Hrvatska nema kapacitete za reforme. Ja to vidim u svojoj radnoj sredini, u kojoj je 40 doktora znanosti. Znamo da bi bilo dobro preustrojiti studij, ali to ne možemo učiniti. Slično je ili jednako i drugdje. Hrvatska je, slikovito, dobra fasada, ali iznutra su problemi koji se ne rješavaju.
I na ovom skupu u Sinju čuli smo metaforu da smo na EU putu još uvijek u “magarećoj klupi”. Građani su očekivali da ćemo punopravnim članstvom skočiti s magarca na konja, a nismo?
- Ja mislim da smo na putu prema EU vrijednostima, kao pozitivnoj utopiji, morali pronaći brže prijevozno sredstvo od magarca. Bojim se da bez okvira koji smo dobili s ovako dubokim nejedinstvom i nesposobnosti pronalaženja najmanjeg zajedničkog nazivnika mi danas ne bismo bili ni na magarcu.
Zašto građani Hrvatske na sve to šute?
- To je dio našega mentaliteta. Još je Austro-Ugarska Hrvate smatrala smjernim i poslušnim pukom i mislim da to ostaju i danas.
Problem sa strategijom
Hoćete reći da nam nedostaje gazda?
- Ja to ne bih volio, užasavam se toga jer je to pokazatelj dubinske nesposobnosti. Mali narodi moraju biti sposobni definirati vlastite interese. Mnogi mali narodi su pokazali da se to može. Hrvati još nisu došli do te faze, mada...
Ako je neka zemlja imala kapacitete izgraditi podmornice ili Brodarski institut, onda bismo danas morali moći barem razumjeti što nam se događa. Kroz prelazak iz socijalizma u kapitalizam vrijednost se gledala u tvornicama bez ljudi pa je došlo do domino-efekta gašenja proizvodnje bez supstituiranja novim.
To smo napravili sami sebi, nije nam to napravio nitko drugi, pogotovo ne Europa. I što je najgore, to radimo i danas. S obrazovanjem, odgađanjem reformi, partijskom državom i tako dalje.
Kuda dalje, kojim putem primijeniti EU vrijednosti u Hrvatskoj?
- Hrvatska ima tešku nemogućnost reformiranja bilo kojeg područja, ima ogroman problem sa strateškim razmišljanjima. Jedini kvalitetni strateški projekt u RH je ostvarivanje punopravnog članstva u EU-u. Ni jedan drugi dobri projekt, koji bi svi podržavali i koji se ne bi zaustavljao promjenama vlada zato što ga “naši” nisu predložili još nije artikuliran, a hoće li biti i kada, teško je reći.