StoryEditor
HrvatskaI da se opet rodim

U velebitskom kršu, tamo gdje zalaze samo planinari, ipak nije ugasnuo život: posjetili smo deseteročlanu obitelj Matak koja živi u miru i skladu

28. rujna 2020. - 20:53
Nediljko i Marin pred obiteljskom kućomMišel Kalajžić

Jadranskom magistralom prođete Starigrad-Paklenicu, pa dalje zavojitom dionicom, iznad prekrasnih podvelebitskih vala uronjenih u kristalno čisto more, prema Kozjači Šibuljini i Tribanj Krušćici. E tu treba skrenuti s Magistrale planinskom cestom Put Ljubotića, koja će vas dovesti u Matake.

Na nekoliko stotina metara nadmorske visine, u Matacima skladno živi velika obitelj Nediljka Mataka i upravo tamo nas je ove nedjelje odveo naš reporterski put, i odmah ćemo reći – nismo pogriješili, ni odabirom priče ni domaćina, pravih velebitskih starosjedilaca, koji u miru s planinom i od planine žive na tome mjestu generacijama i ne bi mijenjali taj način života ni za kakav drugi.

Ispred obiteljske kuće u Matacima dočekuje nas glava kuće Nediljko. Sin Marin upravo se spušta s Velebita nakon dva i pol sata hoda planinskom stazom s vrijednim tovarom koji nosi povelik teret. Prije nego što će porazgovarati s nama, skida samar s tovara, da plemeniti sivac ni minute više nego što je potrebno ne drži teret na leđima.

– Ne isplati se gori ići na jedan dan, već minimalno četiri-pet dana, da si miran – kaže nam odmah Marin.

"Gori" znači "stan" u Velebitu gdje drže krave. Oko pet kilometara ima "dobre mire" do Sinokosa Bilog stazom koja stoljećima prolazi tim planinskim vrletima. S kravama uvijek mora netko biti, pa se Nediljko sa sinovima naizmjence mijenja u "smjenama".

U kući u Matacima živi čitava deseteročlana obitelj: supruga Marija, sinovi Marin, Jure i najmlađi Stipe, koji je još srednjoškolac, zatim dvije nevjeste Ivana i Nikolina, koje su i sestre, ali o tome ćemo nešto kasnije, i troje unučadi – Lucija, Marko i Marino, i svi žive u miru i skladu. Marin ima i sestru blizanku Marinu u Starigradu. Svi ostali žive zajedno u Matacima i svi su u stočarstvu, samo Nikolina radi u Zadru, a Ivana je trenutačno na porodiljnom. Po djecu u Matake dolazi školski kombi i svakog ih dana vozi u školu u Starigrad, udaljen 15-ak kilometara.

– Sve je dobro, slažemo se, radimo. Jedan je sin počeo raditi kuću u Starigradu, stariji čeka papire za Krušćicu. Trebamo samo slušati jedni druge, složno raditi i sve će biti dobro – jednostavno objašnjava sklad svoje obitelji Nediljko.

image
Marin Matak na povratku iz velebitskog 'stana'
Mišel Kalajžić

U Matacima imaju 150 koza koje, kao i krave, uzgajaju radi prodaje mesa i od toga se čitava obitelj uzdržava. Mataci su zapravo pravi velebitski kauboji, a sličnosti s Divljim zapadom ima u njihovu načinu života više nego u pola hollywoodskih vestern-filmova.

Na Velebitu imaju smještaj za sebe u kamenoj kući kao u Matacima, a krave – borave vani, na otvorenom. Kad dođe zima, s kravama se sele niže gdje također ima pašnjaka. Kad je ružno vrijeme dovedu ih u Matake, gdje ih hrane sijenom koje prethodno nabave u Lici.

Završetkom zime krave će opet natrag na Velebit, gdje će boraviti na otvorenom, danju i noću. Vjerojatno ne postoji nigdje kvalitetnije meso od onoga koje uzgajaju Mataci. Ne može biti prirodnije uzgojeno, a slične je kvalitete i krumpir koji za svoje potrebe sade također na Velebitu.

– Od krava imamo buše i istarske boškarine i dobro su prilagođene na Velebit. Ne muzemo ih, samo telad koristi mliko u koje ne dira nitko. To se ne bi ni moglo, a ni one nisu za to predviđene. Imamo 60 krava na Velebitu, a koze su stalno tu, njima bolji teren od ovoga ne triba. Prije je bilo puno koza ovdje, sad ih samo mi držimo. Od toga živimo. Prodamo jare, kupimo vina, cukra i ulja i ostaloga. Razmjena dobara, onoga čega nemamo tu. Jer koliko ima plodne zemlje ovdje, odnesemo je vi, ja i magarac svu na kosti. A kamena ima koliko hoćeš – smije se Nediljko.

Velebit je, slaže se s nama, lijep, ali i vrlo nezgodan za nevremena.

– Zna doći magla da ne vidiš ništa isprid sebe, mada si proša tuda na stotine puta. Vata te u timun pritisak, panika, dolazi ti blizu noć... A blago zna put. Našeg magarčića, kad je najveća pomrčina, uputi, on će te izvesti gori. Nema za nj mraka. Na put ga metni i ajde za njim. Dok nije bilo korone, nije bilo dana da kod nas gori u Velebitu nije netko stao od planinara pa popio rakiju. To je put iz Paklenice koji vodi vamo prema Stapu, Lici i dalje. To je bilo toliko posjećeno da ne možeš virovati. Bio planinar Slovenac ili Splićanin, ovaj, onaj, nitko tu nije proša da nije stao i popio piće ili po litra vode i zahvali nam se do Boga. Nama drago, volimo sresti ljude i često ih uputimo kud da idu, da ne zalutaju izvan staza. Sićam se, naišao jedan Francuz, vidim ide krivim putem, ubit će se tamo. Mašem mu ja, vamo, vamo... Kaže on "france, france", velim ja pusti ti to, nego ovuda idi, doveo ga do markacije i uputio... Ali otkad je ovo zlo došlo, nema više nikoga. A i ako vidiš koga, uteče, proleti ko vitar. Valjda se ljudi boje – razmišlja Nediljko.

U planini, veli nam, imaju sve što i u Matacima.

– Tri stana imamo, sva tri uziđana u kamenu. U jednom spavamo, tu je kupatilo i zahod, do njega je ostava... Samo robu nosimo prati kući. A sve ostalo smo napravili, zahod, kupatilo, frižider, plin, televiziju, što god oćeš. Blago je gori broj jedan. Tu ti je nalivati vodu, ujutro je obilazak, gonit u pašu, dok se vratiš već ti je 10 sati. Spremiš pojist, a uvik ima spremit nešto drva, kopat kumpire, uvik se nešto nađe.

image
Nediljko s magarcem, najboljim 'prijevoznim sredstvom' na Velebitu
Mišel Kalajžić

Da ne bude dosadno?

– Ti to moraš, lako je za dosadu. Zora je zakon, prije sunca. Iziđeš vani, skuvaš kavu. I dok sidiš vani, moraš metiti jaketu na se, usrid lita, jer gori si na jedno 700 metara nadmorske visine, a do 500 metara spuste se snigovi, dok ih je bilo – kaže Nediljko.

Osim vode, koja znači život i za njih i za blago, najveća teškoća su napadi vukova koji su učestali posljednjih desetak godina.

– Vuk je naš najveći problem, da nije njega, ovo bi bila "penzija". Zadnji napad imali smo prije pet-šest dana na koze. Dođe, napravi svoje i ode. To je takav teren da ga ti viditi ne možeš. Ne boji se čovika jer je to pušteno iz kaveza i ne boji se nikoga. Prikrije se i bude blizu, a ti ga ne možeš osjetiti. I od svega je jači. Kad pas njega vidi, počne drćati i biži kući, jer osjeti da je jači od njega. Tornjaci su opet priveliki za naš kraj. Oni su više za Liku, za ravan teren. On se satare ovdje, da iziđe do gori, on bi bio 15 dana na bolovanju – objašnjava Marin.

– Nakon napada bude desetak dana stega, pa se opet opustiš i zaboraviš, šta ćeš. Zadnjih desetak godina pobio nam je sigurno jedno stado od 50 komada. Vuk je zaštićen, a za obeštećenje od države treba prikupiti dokaze, što često nije moguće. I tako to ide u ciklusima. Ali da mi netko kaže, ajde tamo stati di nema vukova, ali ni Velebita, rekao bih mu "neka hvala, meni je samo ovdje dobro". I za vrime rata ostali smo tu. Žene i dica su išli prema Rijeci, a mi smo cilo vrime tu bili. Od rođenja do sada, uvik smo tu – reći će Nediljko dok se spremaju pustiti koze na ispašu.

I s kozama obavezno mora netko biti na ispaši, da ih koliko-toliko čuva od vukova.

Razgledavamo i jarce u štali koje odvajaju za sjeme. Svaka životinja ima markicu na uhu i registrirana je. Nisu zanemarivi ni poticaji koje dobivaju od države za stada krava i koza, jer bez toga bi bilo teško opstati u stočarstvu. Jarce će pustiti među koze iza desetog mjeseca, da bi nova jarad počela stizati sredinom ožujka pa onda idućih mjesec dana.

Lijepo je u velebitskom podgorju. Čist zrak, prekrasan malo niže pogled na Velebitski kanal iznad kojega se uzdiže mitska planina. U Matacima je u prijašnjim vremenima bilo više žitelja, sad je Nediljkova obitelj ostala skoro sama. Dalje se cestom stiže u Ljubotić, gdje se na mjesnom groblju nalazi grob čuvenog planinara i ljubitelja Velebita Slavka Tomerlina Tateka, koji je za suprugu i sebe napravio posljednje počivalište u obliku kuka Stap.

Tamo i Mataci imaju svoju grobnicu, isklesanu od domaćega velebitskog kamena. Sve je tamo u znaku toga kamenog masiva. Iako lijep, život na tom području oduvijek je bio težak i netko nevičan Velebitu vjerojatno ne bi preživio u takvim surovim uvjetima. Cestu i struju dobili su tek 80-ih godina, asfalt je došao tek 2005. godine. Nedavno su pojačali elektrostupove, prije bi za svake bure struje nestajalo.

I voda. Od Starigrada do Karlobaga nema vodovoda, tako da su osuđeni na gustirnu i dovoz vode, koji zna biti znatna stavka s obzirom da jedna cisterna košta 700 kuna, a blagu svakodnevno trebaju velike količine za napajanje. U jednom mjesecu znali su dovesti po osam cisterni, pa računajte koliko ih je to stajalo.

– Voda je život – pomirit će se Nediljko.

image
Marin i Ivana s bebom ispod kostele
Mišel Kalajžić

Njegova se kuća može pohvaliti s još jednom neobičnom, a lijepom životnom pričom. Dvije su se sestre, Ivana i Nikolina, udale za dva brata, Marina i Juru.

– Mi smo većinu života živjele u Starigradu, iz kojega smo se s roditeljima preselile u Zadar, gdje smo završile školu. Ja sam se vratila živjeti kod babe u Starigrad, gdje sam se zaposlila i tada sam upoznala Marina, tako smo se našli. Nakon toga se dogodilo da je sestra Nikolina upoznala Marinova brata Juru i onda se i ona udala u istu kuću. Bilo nam se lako priviknuti na ovaj život, jer smo odrasle u Starigradu i život na selu nije nam bio stran, ništa nam to nije bilo novo i nepoznato – zadovoljno će starija sestra Ivana, koja se udala kad je imala 20 godina za 24-godišnjeg Marina.

S 30 godina ima već troje djece.

– A s 50 godina – šestero – priželjkuje njezin Marin.

Lijepo je i djeci na Velebitu, pišu domaći rad u dvorištu ispod kostele, uživaju u slobodi na čistom zraku okruženi obitelji, hrane se zdravom spizom...

– Život je ljudski kratak. Ništa nema lipšeg nego se ovako sastat. Ja nikad ne bi minja život ovdje za neki drugi. I da se opet rodim, sve bi opet isto želio – mudro će na kraju Nediljko dok pogledava gore, prema Velebitu.

Cipela glavu čuva


I Nediljko i sin mu Marin, koji je upravo sišao s planine, imaju na nogama planinske treking cipele koje su u Matacima obavezna obuća. Koliko je kilometara velebitskim stazama do sada prošao Nediljko...

– To se ne bi moglo pribrojiti. Da su mi ovakve cipele bile do 30 godina, bio bi brži od srne uzbrdo. Nego se nosili opanci. A bitno je i što su zatvorene, zbog zmije. Ovo je područje poskoka, sad dolazi jesen, penju se na drveće. Puno puta sam srio poskoka, ali nije me, fala Bogu, nikad ugriza. Kad si blizu njega, on brani sebe.

Oblak ka kušin, bit će kiše


Prognozu vrimena često određujem prema minama (mijenama) Miseca. Kad Miseca nestaje i kad nastaje drugi mladi, e tu su promine vrimena. Zvali su ga trećak; ako ta tri dana ostavlja isto vrime, tako će ti biti misec dana naprid. To je jedan veliki zakon za vrime unaprid. Nami je baba znala reći: "Eno oblak iz onoga pravca, velik ka kušin, pokrijte noćas samar, bit će kiše." I tako bi točno dolazilo. A opet, znali su stari ljudi reći: "Čuje se more, eto nevrimena." Vamo se zbilja more može čuti kako šumi kad nailazi neko veliko nevrime i po tome znate da će s mora doći promina...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

15. siječanj 2021 06:22