StoryEditor
HrvatskaProf. dr. Ivo Grgić

Stručnjak komentira prazne priče o samodostatnosti: Svi su za domaće dok ne nađu jeftinije! Domoljublje nestaje nakon ulaska u trgovački centar

18. siječnja 2021. - 10:05
Ivo Grgić, agronomski stručnjakMarko Todorov/Cropix

Prof. dr. sc. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nije iz reda stručnjaka koji su "operirani" od stvarnosti. Štoviše, u više je navrata kritički i argumentirano istupao o problemima u poljoprivredi. I zato ćemo se nadovezati na njegove "proročanske" riječi iz svibnja prošle godine, kad je, također u Slobodnoj Dalmaciji, konstatirao: "Ovakva 'pandemija' interesa za poljoprivredom trajat će do jesenskih kiša i ništa se bitnije neće dogoditi. Sve ostaje po starom, barem još desetak godina. Toliko je otprilike potrebno, ako nešto počnemo raditi danas, da okončamo proces profesionalizacije poljoprivrede"...

Gdje su nestali zagovornici teorije samodostatnosti domaće poljoprivrede; kao da je nestao taj neki optimizam po kojem bi od krize mogli profitirati makar domaći poljoprivredni proizvođači? Nije valjda da je domoljubni žar ispario otvaranjem dobavljačkih pravaca iz inozemstva i slobodom kretanja po šoping-centrima?

– Svaka je kriza i trenutak propitkivanja mnoštva neriješenih problema koji nas okružuju. Tako su i problemi kojima se (ne) nazire kraj kod mnogih također potaknuli, barem u javnom prostoru, pitanje samodostatnosti, posebno u pogledu hrane. To je i bio neki logičan slijed početkom 2020. godine, nakon prvotne reakcije potrošača, kad se strah od nepoznatog, a to je bio COVID-19, pomiješao s još većim strahom od gladi i nestašica. Kad se tome pridodaju i špekulanti i mediji, koji gladnima pravih informacija ponude koktel poluinformacija u kojemu se i znalci teško snalaze, nastaje "ludilo" te se znani i neznani pozivaju na do tada nepopularnu "samodostatnost".

image
Jagode u dolini Neretve
Tom Dubravec/Cropix

 

Samodostatnost nije stanje, nego cilj koji podrazumijeva pametno korištenje raspoloživih resursa kao što su poljoprivredne površine, podneblje i znanje proizvođača. Njihovom dobrom kombinacijom moguće je proizvesti dovoljno proizvoda za domaće potrebe. I to bi bilo jednostavno postići pod uvjetom zatvorene ekonomije. Ali to proizvedeno treba biti cijenom i/ili kvalitetom konkurentno onome iz drugih država. Jer ne zaboravimo da su potrošači najčešće domoljubi kad se navija za naš tim u nekom sportu, pa i tada – samo dok se pobjeđuje. Jer potrošači svoj dohodak slobodno, barem jednim dijelom, i to prvenstveno kod osobne potrošnje, troše i kombiniraju strukturu potrošnje. 

Ako je taj dohodak ili dio dohotka relativno nizak, domoljublje prema domaćem proizvodu kod najvećeg dijela potrošača nestaje nakon ulaska u trgovački centar. A trgovački centar ne živi od, barem hrvatskog, domoljublja, nego od količine prodanog i razlike u cijeni. Tako je i ova ispričana priča bila logična i ne jednom viđena. Ali je također možemo očekivati i iznova.

Ipak, prema prvoj privremenoj procjeni Državnog zavoda za statistiku, poljoprivredna je proizvodnja u pandemijskoj 2020. narasla za 4,7 posto u odnosu na 2019., sa 17,9 milijardi na 18,8 milijardi kuna. Također, zabilježen je porast neto dodane vrijednosti i produktivnosti od gotovo 10 posto. Jesu li to samo posljedice pandemije?

– Ovo je dobar pokazatelj i, da bih udovoljio svojim neistomišljenicima, veselim se. Ali svaki podatak treba znati iščitavati. Ovdje se radi o vrijednosnom, i to agregiranom pokazatelju koji je umnožak količine i cijene. I povrh toga on objedinjuje proizvodnju žita, povrća, rakija, svinjskog mesa, mlijeka, jaja... Bog nam je pomogao u prošloj godini iznimnim urodima žita, koji su kod pojedinih nadjačali otkupnu cijenu kojom mnogi proizvođači, i to od srednjih do manjih, nisu baš zadovoljni. Kao da su nekada i bili. I logično je da zbog većih uroda, ali i raslojavanja proizvođača dolazi do porasta ukupne proizvodnosti. Mene bi više zadovoljila analiza po granama ili proizvodima i možda bi onda slika bila manje lijepa.

I kada bih trebao podijeliti doprinos povećanoj proizvodnji, onda je Božji doprinos 60 posto, doprinos smislenih mjera agrarne politike 30, te pandemije 10 posto. I nije loše, rekli bi neki. Ali bio bih više sretan da utjecaj Božje providnosti svedemo na što manje i neka to bude zdravlje proizvođača, ali i potrošača s njihovim novčanicima. Inače, utjecaj pandemije kod nekih je proizvodnji čak i puno niži, a kod nekih znatno veći, kao što je, primjerice, bio kod proizvođača presadnica povrća i cvijeća.

image
Ivo Grgić, agronomski stručnjak
Marko Todorov/Cropix

Pred nama je mogućnost korištenja znatnih sredstava iz europskih izvora za poljoprivrednike. Vidite li već prve rezultate članstva u EU-u u tom pogledu?

– Dobrobiti članstva su neupitne i nije mi poznat iole ozbiljniji analitičar ili proizvođač koji bi naveo drugačiji, ali suvisao odgovor. I samo kad se promatra 2020. godina, intervencije u poljoprivredni sektor potaknute iz EU-a već su opravdale naše članstvo. Tako su i najnovije mjere pomoći proizvođačima u drugoj polovini 2020., kao i planirane aktivnosti za 2021. godinu, koje samo kroz Program ruralnog razvoja predviđaju oko 2,4 milijarde kuna nepovratnih sredstava – pokazatelj koristi od članstva u Uniji. I kad se analizira cjelokupno razdoblje od pristupa godine 2013., odgovorno tvrdim da su koristi znatne.

Drugo je pitanje koliko su dobro sredstva bila usmjerena, i to poglavito kod izravnih plaćanja. Ovdje se radi o potpori poljoprivrednom dohotku, a ne poticajima, kako često neznalice spominju. I u takvim okolnostima nepošteno je stavljati u korelaciju isplaćena sredstva i poljoprivrednu proizvodnju, čemu je mnogo razloga...

Svega je tu bilo, pa i zloporaba?

– Dotok sredstava spremni su dočekali veliki proizvođači i tzv. profesionalni poljoprivrednici, koji su i do tada svoju proizvodnju tehnološki podignuli na tzv. europsku razinu. I oni su izravna plaćanja transferirali u nove tehnologije, tehnike i daljnja svoja jačanja. Ali veliki je broj manjih proizvođača kojima su potpore poslužile za krpanje kućnog budžeta ili za jačanje kapaciteta seoskih krčmi.

I ne smijemo zaboraviti dio onih koje od milja zovemo "snalažljivima", a bolje bi ih bilo zvati kriminalnim špekulantima koji su indolentnošću kontrolnih institucija nezasluženo povukli značajna sredstva. Sjetimo se samo svekolikih pašnjaka i sličnih priča, nažalost, istinitih. Ipak je bolja kontrola kod utroška sredstava iz Programa ruralnog razvoja. A jesu li se uvijek pogodili prioriteti u odabiru financiranih mjera i operacija, vjerojatno i nisu. Sada je bitno ta raspoloživa sredstva ne samo ugovoriti, nego i stvarno povući i utrošiti, pa i po cijenu nekih promašenih projekata.

Kad slušamo domaće proizvođače, recimo mlijeka ili mandarina, lubenica, ispada da je njihov najveći problem – slobodni protok robe, odnosno, robe iz uvoza. Kako to komentirate?

– Konkurencija je poželjna, ali uvijek je i ugroza za one na čijem se "terenu" odvija. Pa tako i za naše poljoprivredne proizvođače, koliko god oni bili konkurentni, prvenstveno cjenovno. A posebno su ugroženi manji proizvođači, koji se pojedinačno ne mogu suprotstaviti "uljezima".

image
Denis Jerković/Cropix

Što se tu onda može učiniti? Modernizirati se, stvarati neke nove zadruge?

– Jedini je način, a primijenjen u mnogim državama EU-a, poslovno povezivanje u obliku udruga/kooperativa ili proizvođačkih organizacija. Da bi i malo moglo postati veliko, nije nužno spajanje proizvođačkih resursa – na primjer poljoprivrednih površina – nego zajednička uporaba tehničko-tehnoloških procesa i normativa te zajednički nastup na tržištu. I tek onda tako jako poslovno povezani imaju ogromnu pregovaračku silu i s državnim institucijama i s trgovačkim lancima.

Ponekad čujem signale, na primjer iz Ministarstva poljoprivrede, da se osjećaju kao na optuženičkoj klupi jer ne znaju s kime da razgovaraju, ali i da bi u institucijama EU-a i oni bili jači ako bi uz sebe imali takve proizvođače kao potporu.

Kakva bi trebala biti uloga države u zaštiti domaćih proizvođača hrane, a da ne odemo u sferu protekcionizma? Zar nije lakše modernizirati proizvodnju nego zatvoriti granice, kako to neki zazivaju, iako takvo što danas nije ni moguće?

– Već duže vrijeme imam osjećaj da u Ministarstvu poljoprivrede postoje usporedni "lanci zapovijedanja" i da je ministrica često sama. Ne mogu tvrditi da postoji opstrukcija njezinim naporima, ali ne mogu potvrditi ni da svi "pušu u isti rog". I kada se nakon nekog vremena stvori loša javna klima, kao što je često oko našeg Ministarstva poljoprivrede, onda sve ono čak i dobro učinjeno prođe nezapaženo ili se pokušava staviti u drugi kontekst, čime se izgubi bit. Za protekcionizam, kojega se užasavam, nismo dovoljno jaki.

Koga bi to Hrvatska ugrozila, kojom bi proizvodnjom podmirila potražnju kako danas, a tek sutra, kad se sjate mnogobrojni turisti? Jedino gdje vidim realnu mogućnost jest da roba iz drugih zemalja prolazi isti sustav provjere kao i ona iz domaće proizvodnje. Bilo koji zamijećeni pokušaj prijevare ili lažnog deklariranja treba oštro sankcionirati, i to sve do razine zabrane uvoza iz pojedinih država. Ali tu su bitne i udruge potrošača, koje bi upozoravale nadležne na primijećene anomalije. A mjerama poljoprivredne politike trebali bismo ciljano jačati određene proizvodnje kojima bismo cjenovno i kvalitetom bili zanimljivi domaćem, ali i inozemnom tržištu.

Natječaji za državno zemljište tradicionalno se spominju kao kočnica razvoja stočarstva, a tu smo svjedočili i zloporabama potpora koje su se svodile na taktiku "uzmi novac i zbriši", od čega stočarstvo nije imalo koristi. Je li vrijeme da se to napokon ubrza?

– Trakavica s državnim zemljištem neopravdano još uvijek traje i ja joj ne vidim kraj. Davno sam zagovarao prodaju ili koncesiju toga zemljišta uz čvrste uvjete uporabe. Bitan je cilj što želimo time postići. Meni bi taj potez imao za cilj povećanje cjenovno konkurentne poljoprivredne proizvodnje, pri čemu bi se biljna proizvodnja lako povezala sa stočarskom.

Da smo to učinili devedesetih godina, sve ostalo vrijeme mogli smo korisno iskoristiti za rješavanje ostalih zemljišnih problema u tzv. nedržavnom dijelu. Kao posljedica nečinjenja imamo stalno nezadovoljstvo svih, od onih koji imaju aspiracije korištenja tih površina do onih koji sa strahom osluškuju što će država iznova predložiti, a oni su dosad uložili znatna sredstva u uređenje površina te sredstva u ciljane linije strojeva i opreme. Jedino su dosad profitirali lokalni kvazimoćnici koji mešetare tim površinama, ugađajući sebi i svojima.

A Ministarstvo leluja između njih sa strahom jer dolaze novi izbori. Nisam optimist u skoro kvalitetno rješenje bez obzira na najnovije zakonske prijedloge i javnu raspravu o tome. I ne zaboravimo da 40 godina nismo proveli komasaciju niti na hektaru poljoprivrednih površina!

image
Vojko Bašić/Ilustracija/Cropix
Vojko Bašić/Ilustracija/Cropix

Gdje je, po vašoj procjeni, danas hrvatska poljoprivreda u nekom tehnološkom smislu u komparaciji s poljoprivredom u razvijenijim zemljama EU-a?

– Znatan dio hrvatskih poljoprivrednih proizvođača tehnološki je na europskom prosjeku ili čak i iznad njega. Prvenstveno se to odnosi na poljoprivredne tvrtke i manji dio obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Ovdje ne mislim na njihov broj, nego na njihov udjel proizvodnih kapaciteta u ukupnima. To je oko polovina hrvatske poljoprivrede, što otprilike i odgovara razini hrvatske samodostatnosti. Ipak, neriješen je problem onaj brojčano veći, dominantan broj proizvodnjom malih poljoprivrednih gospodarstava, gdje bi se jedan manji dio uspio spasiti jedino udruživanjem.

Čak i kod proizvodnje pšenice 2019. godine, u vlasništvu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava susrećemo relativno male prosječne površine po proizvođaču, koja ne osigurava i cjenovnu konkurentnost proizvodnje.

U površinskom razredu do 10 hektara bilo je 27 posto proizvođača s ukupno 5,3 posto ukupno zasijanih površina, odnosno 1,4 hektara po proizvođaču.

I ukupna prosječna površina pod pšenicom kod OPG-ova od 3,68 hektara ukazuje na potrebu okrupnjavanja površina, odnosno na potrebu provedbe komasacije. Ili, na primjer, u proizvodnji grožđa čak je 92,8 posto proizvođača s površinama do jednog hektara vinograda. OPG-ovi čine 96,7 posto ukupnog broja proizvođača s 59,8 posto površina vinograda.

Istovremeno, trgovačka društva, koja čine jedan posto ukupnog broja proizvođača grožđa, obrađuju 31,5 posto površina vinograda Hrvatske.

image
Ivo Grgić, agronomski stručnjak
Marko Todorov/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. veljača 2021 11:07