StoryEditor
HrvatskaSVJETSKI INTERVJU

Srećko Horvat ekskluzivno za ‘Slobodnu‘: Ovo što nam se događa ništa je prema onome što slijedi i zato se nemojmo distancirati, nego se držimo zajedno

4. travnja 2020. - 22:24
Davor Pongračić/Hanza Media

Ovo što se sada događa, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelome svijetu, možda prvi put u recentnijoj ljudskoj povijesti dovelo je do toga da većina svjetske populacije razmišlja o istoj stvari, ide spavati i budi se s istom mišlju.

Već je sada preko dvije milijarde ljudi na svijetu u nekoj vrsti izolacije, a posljedice na ekonomiju i društvo bit će takve da će se trenutačna situacija činiti kao mala fusnota prema onome što slijedi. Pa ipak, ta globalna svijest bez presedana može donijeti i nešto dobro - između ostalog je u razgovoru za "Slobodnu" kazao Srećko Horvat, filozof i politički aktivist, koji je kod nas poznatiji kao jedan od osnivača "Subversive Festivala", a u inozemstvu kao jedan od suosnivača Pokreta demokracija u Europi 2025 (DiEM25) zajedno s ekonomistom Yanisom Varoufakisom, bivšim grčkim ministrom financija.

Horvat je autor preko deset knjiga prevedenih na 15 jezika. Zadnja je objavljena prošle godine kod uglednog "Penguina" pod nazivom "Poezija iz budućnosti", a u manje od godinu dana prevedena je na španjolski, talijanski, turski i francuski jezik.

No, možda najsvježija zanimljivost iz njegova života je nedavno pokrenuta online "televizija" DiEM25 TV, o "Svijetu nakon koronavirusa" u kojoj je dosad iz samoizolacije u Beču, samo u tjedan dana, ugostio Larryja Charlesa, jednog od nautjecajnijih scenarista Seinfelda i tvorca Borata, Noama Chomskog, američkog lingvista, povjesničara i političkog aktivista, Gaela Garcia Bernala, poznatog meksičkog glumca, Ece Temelkuran, tursku novinarku i spisateljicu koja je u samoizolaciji u Zagrebu te druge.

Radovi su mu objavljivani u The Guardianu, Al Jazeeri i The New York Timesu, a njegove izjave u članku o međugeneracijskoj solidarnosti u ovim teškim vremenima, nedavno objavljene baš u Timesu, bile su motiv za naš razgovor sa Srećkom Horvatom.

image
Željko Puhovski/Hanza Media

Za NYT ste izjavili kako pojam "socijalno distanciranje", koji se svakodnevno ponavlja, smatrate potpuno pogrešnim. Možete li nam to objasniti?

Ne želim da me se krivo shvati, jer mislim da je nužno fizički se distancirati i slušati ono što kažu doktori i epidemiolozi. Međutim, sam taj termin, a pogotovo u hrvatskom kontekstu, izaziva više zbunjenosti nego što bi trebao.

Prije svega, mislim da je pogrešan, zato što nam je potrebno fizičko distanciranje, ali ne i socijalno. Upravo socijalna kooperacija je danas važnija nego ikada, jer štiteći sebe štitimo druge, a štiteći druge štitimo sebe, i u ovakvoj situaciji, koja rapidno srlja u globalnu recesiju kakvu nismo vidjeli od 1929. godine, mislim da je itekako važno da smo jedni uz druge.

Mislim da je taj termin u hrvatskom kontekstu pogrešan, jer kada kažete "socijalno distanciranje" na televiziji ili u novinama, umjesto da proizvede efekt koji bi trebao proizvesti, zapravo samo proizvodi još više nesporazuma. Umjesto "socijalnog distanciranja" mogli su naprosto, primjerice, reći "ostanite kod kuće, perite ruke i odite jednom tjedno u dućan".

U razgovoru na tu temu posebno smo se dotaknuli jaza između mladih i starijih, onih koji su u ovo doba pandemije prijenosnici virusa i onih koji spadaju u ugroženu skupinu građana. Kakav je vaš dojam o međugeneracijskoj solidarnosti tijekom pandemije koronavirusa?

Trenutačna kriza pokazuje s jedne strane dezintegraciju društva, ali s druge strane pokazuje predivne geste solidarnosti među ljudima i to se, između ostalog, vidi i u odnosu starih i mladih.

Mislim da je na početku bilo više problema i s mladima koji su i dalje nastavljali izlaziti vani i družiti se u velikim skupinama, ali i sa starijima koji su često tvrdoglavi ili im je odlazak u dućan ostala još jedina stvar u životu koju mogu donekle kontrolirati.

Međutim, koliko je god važno pridržavati se pravila i biti jako oprezan, mislim da je samoizolacija u državama poput Hrvatske privilegija. Jako veliki broj mladih ljudi žive s roditeljima. Zadnjih 30 godina tokom "tranzicije" uništena je javna stanogradnja, kao što je uništeno mnogo toga, tako da i taj termin samoizolacija mogu priuštiti ljudi koji imaju sreće ili ušteđevinu, krov nad glavom, i u tom smislu se pokazuje ponovo koliko je uloga države važna.

Dakle, ne možete sve prepustiti "nevidljivoj ruci" tržišta ili privatnim interesima, nego mora postojati javni interes, zajedničko dobro kao temelj održivog društva.

Kako komentirate situaciju u Hrvatskoj, promatrate li reakciju Hrvata i što mislite je li Hrvatska dobro reagirala u ovoj kriznoj situaciji?

Ja sam silom prilike ostao u Beču, premda sam se mislio vratiti u Hrvatskoj i vidjeti svoju obitelj, tako da vam mogu dati komparativnu analizu. Tek su se ponedjeljak u Austriji spomenule dodatne mjere u supermarketima, dakle, ovdje i dalje ne postoje ograničenja na broj ljudi u trgovinama. Dok je u Hrvatskoj, koliko čujem od roditelja, ograničen broj ljudi u trgovinama.

Istovremeno, Austrija od ovog tjedna uvodi obavezno nošenje maski za lice u dućanima, a uskoro i na svim javnim površinama. Zašto Hrvatska ne uvede i tu mjeru? I tu se opet vraćamo na ekonomiju, kao i činjenicu da je taj famozni proces "pretvorbe i privatizacije" de facto uništio industriju i proizvodnju.

Andrija Štampar bi doslovno već štampao te maske za lice. A možda ne bismo ni bili u trenutnoj situaciji da smo očuvali javno zdravstvo i socijalnu medicinu, kao i niz drugih temelja zdravog društva koje su korumpirane elite demontirale na uštrb sviju.

Pa ipak, ako Hrvatsku usporedimo s drugim državama, zasad se Hrvatska drži dobro. I može se kazati da su neke države puno gore reagirale. Tu ne moramo niti spominjati one s populističkim vođama, kao što je Boris Johnson koji je nedavno testiran pozitivan na koronavirus makar se svemu smijao, ili kao što je Donald Trump koji kaže da ako umre sto tisuća ljudi da je to "dobar posao". Ili uzmite Viktora Orbana koji Mađarsku, kao što je oduvijek želio, sada konačno pretvara u pravu pravcatu diktaturu kojom će vladati bez parlamenta, dekretom.

U usporedbi s tim primjerima, Hrvatska zasad - ali i to se može brzo promijeniti - ne stoji tako loše. Primjerice, u moru ružnih vijesti, raduje me da su Severina Kojić i Goran Koran neki dan preko društvenih mreža pjevali "Bella Ciao", podsjećajući na značaj antifašizma u doba kada se ono što smo poznavali pod "demokracijom" naočigled urušava.

Možda bi iduća pjesma trebala biti "Padaj silo i nepravdo" koja je originalno nastala na Hvaru 1922. godine. Ono što me zabrinjava jesu dugoročne posljedice ove krize. Ovo će još potrajati neko vrijeme i ono što dolazi mnogo je gore od koronavirusa.

image
Srđan Vrančić/Hanza Media

Što očekivati u Hrvatskoj nakon što prođe pandemija Covida-19?

Mene ne brine toliko broj mrtvih od posljedica zaraze koronavirusom, koliko broj mrtvih od posljedica koronavirusa.

Hrvatska je u zadnjih 30 godina postala ovisna o uvozu, to je zemlja čijih je 20 posto BDP-a ovisno o turizmu, zemlja u kojoj je veliki broj mladih ionako otišao u Njemačku, dakle zemlja koja ekonomski nije bila pripremljena za ovu situaciju.

Bojim se da turističke sezone ove godine neće biti, zato što ljudi iz drugih država naprosto neće imati kupovnu moć da si priušte takvo nešto, a i cijela globalna turistička industrija je sada na koljenima, kao i aviokompanije i "Airbnb". Tako da se u tom smislu Hrvatska ne može osloniti onih 20-ak posto BDP-a na koje se oslanjala zadnjih nekoliko godina.

Isto tako, ne može se više oslanjati na uvoz iz država koje su itekako pogođene krizom, poput Italije ili Španjolske. To će sigurno proizvesti i već proizvodi šokove u ekonomiji, broj nezaposlenih raste i rast će još više, time će rasti broj ugroženijih, i ekonomski i zdravstveno. Dugoročno, ne izgleda dobro.

Međutim, s druge strane, ljudi, ako do sada nisu bili svjesni, onda možda sada postanu svjesni da zemlja bez vlastite poljoprivrede, ekonomije koja nije ovisna samo o Eurozoni, bez ulaganja u javno zdravstvo i obrazovanje, bez stanogradnje, zaštite najslabijih u društvu, takva zemlja naprosto nema budućnost.

Raduje me što veliki broj ljudi u Hrvatskoj otkriva značaj Andrije Štampara. Prije sto godina Štampar je tvrdio da se u medicini i u javnom zdravstvu prije svega treba voditi načelom egalitarnosti, dakle jednakosti, da i oni ekonomsko slabiji, kao i jači, trebaju imati isti tretman od doktora, međutim, to nije slučaj, zdravstvo se privatiziralo, "Pliva" se prodala jednoj od najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, Imunološki zavod se uništio... Oni koji su privilegirani mogu biti samoizolirani, a što je s prodavačicama, s vozačima autobusa, smetlarima, poštarima, veliki broj ljudi koji nije te sreće da bude u karanteni ili samoizolaciji. Danas nam treba ne samo socijalna medicina već i društvo utemeljeno na radikalno drugačijim temeljima od onih koje su "prvaci tranzicije" cementirali zadnjih tridesetak godina.

U već navedenom članku objavljenom u NYT-u na temu međugeneracijske solidarnosti spomenuli ste pojam "an internationale of generations", objasnite nam termin "internacionalna generacija"?

Ako je ova kriza još nešto pokazala, pored značaja javnog zdravstva, značaja skrbi u društvu, svih onih poslova koje rade ljudi koji su najčešće malo plaćeni, a i dalje izloženi riziku, to je činjenica da nam treba puno više transnacionalne kooperacije. Vidjeli ste da Njemačka ne pomaže Grčkoj, europske države blokiraju suradnju među državama Europske unije, a istovremeno, dolaze doktori iz Kube da pomažu u Italiji.

Takva vrsta transnacionalne solidarnosti nam je važnija nego ikada. Taj termin “internacionala generacija” znači ne samo geografsku povezanost, već i vremensku, u smislu drukčijeg poimanja same budućnosti. Mislim da smo trenutačno svi svakodnevno bombardirani najrazličitijim vijestima, a posebice u Hrvatskoj ili u Zagrebu, gdje je osim koronavirusa bio i strašni potres.

Sada ljudi ne planiraju vrijeme niti u mjesecima, niti u tjednima, nego možda u satima, dakle, promijenio se odnos prema samom vremenu. Ali mislim da moramo imati dugoročnu perspektivu. Prije svega zato što ovo neće završiti u nekoliko dana, nekoliko tjedana, čak niti nekoliko mjeseci.

Nema više povratka na normalno, a ni ono normalno nije baš bilo normalno. Sada vidimo zašto se u mnogim državama raspadaju sistemi, zato što su bili privatizirani, jer se godinama nije ulagalo u njih. Ono što istovremeno prikazuje ova kriza je da su djeca, koja su prošle godine prosvjedovala po cijelome svijetu i koja su prozivala starije da nisu osigurali nikakvu budućnost, bila u pravu. Moguće je zaustaviti emisiju štetnih plinova, pogledajte samo slike iz satelita, dakle, moguće je. No, ono što se također pokazalo je i da sami ti mladi trebaju brinuti za stare i za one koji su nemoćni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 12:16