StoryEditor
Hrvatskajelšanska heroina

Sirijski liječnik i supruga Hvaranka 1991. bili su u Vukovaru: Spašavali smo stradalog dječaka kada je pala granata. Ružica mi je umrla na rukama

Piše Mirko Crnčević
18. studenog 2020. - 14:52
Obitelj Malla ne može prežaliti svoju RužicuObiteljski Album

Danas je državni praznik, danas se sjećamo svih žrtava Domovinskog rata, osobito one najveće – grada Vukovara.

Pobunjeni Srbi, potpomognuti bivšom JNA, 18. studenoga 1991. potpuno su okupirali razoreni grad, a dva dana kasnije su iz tamošnje bolnice odveli oko 400 ranjenika i civila, koji su najvećim dijelom ubijeni na raznim stratištima, ponajviše na Ovčari. Neki su, pak, završili u logorima u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima..., no kakve su posljedice iz svega toga proizišle, najbolje je pitati preživjele Vukovarce.

Naš sugovornik je dr. Hicham Malla iz Zagreba, liječnik podrijetlom iz Damaska (Sirija), koji je te kobne 1991. godine, zajedno sa svojom suprugom Ružicom (r. Belić iz Jelse na otoku Hvaru) ostao u Borovu Naselju. U početku su bili dragovoljci, a poslije pripadnici legendarne 204. vukovarske brigade, ali prvo i prije svega bili su i ostali humanisti, pa su u gradu pod granatama pomagali bolesnim ljudima i ranjenicima. Djecu, Rasheda i Anisu, na vrijeme su sklonili u Zagreb.

– Uvijek smo unatoč svemu vjerovali u onu pozitivnu stranu ljudskog bića, nismo se predavali, željeli smo pomagati svima, bez obzira na nacionalnost i vjeru, ratnim strahotama unatoč. Smrt, krv i patnja bili su naša svakodnevica dok je nekih dana padalo i do 11 tisuća granata i tko bi znao koliko bombi grad pretvaralo u jednu veliku ruševinu. Uglavnom, boravili bismo u skloništu, tamo sam, naime, organizirao ambulantu, a Ružica mi je zbog nedostatka medicinskog osoblja bila i pomoć i podrška. Iz skloništa bismo izlazili u bilo koje doba dana ili noći radi spašavanja i zbrinjavanja ranjenika – govori dr. Hicham, koji je u Borovu Naselju radio sve do dana kada je bio zarobljen.

image
Ružica Malla snimljena u Vukovaru
 
Iz obiteljskog Albuma

Zanimljivo je da je Ružica te godine svoj 43. rođendan proslavila 7. studenoga umjesto četiri dana kasnije, neuobičajeno, kao da je na neki način predosjećala svoju tragediju. Bila je to njihova posljednja zajednička noć, noć u kojoj je dr. Hicham pod granatama u više navrata spašavao ranjenike. Ujutro 8. studenoga, u 8.15, imao je još jedan poziv u nizu sličnih, da bi opet s njim krenula i Ružica, premda ju je on zbog silnog granatiranja od toga odvraćao.

– Izvlačio sam tada jednog dvanaestogodišnjeg dječaka iz automobila, krvario je iz prsnog koša, a Ružica je bila tu iza mene. Zlokobna granata pala je pored nje, odbacila je i mene, a kada sam se probudio iz kratke nesvijesti, ona je samo hroptala i rekla: "Hichame, ja umirem." Tako je 8. studenoga 1991. zauvijek zaspala moja Ružica, a poslije sam doznao da je dječak spašen. Probajte zamisliti bol od 48 šrapnela koje sam imao posvuda u tijelu, probajte zamisliti bol od prijeloma tri vratna kralješka..., no vjerujte sve je to ništa u odnosu na bol kad ti voljena supruga umre na rukama. To je bilo nešto strašno, nešto najteže – govori nam ovaj hrabri čovjek, koji se očito cijelog svog života držao poznate Hipokratove zakletve.

Pokoravanje grada, nažalost, donosi još strašnija događanja, dr. Hicham s još 1300 zarobljenika završava u logoru Stajićevo. Kako je tamo prošao, o tome je bolje i ne govoriti; koliko je samo batina dobio, ni sam ne zna, i na koncu, da bude zanimljivije, koliko-toliko ga je od sigurne smrti strijeljanjem spasio jedan Srbin. U prosincu biva oslobođen i preko Bosne dolazi djeci u Zagreb, gdje bivaju smješteni u vojarni s ostalim prognanicima.

image
Hicham Malla sa svojim unukama i praunučetom u Zagrebu, slijeva: Ružica, Iris, Laura i Nives (drži svog sina Franka)
 
Iz obiteljskog Albuma

– Naravno da visoko cijenimo žrtvu naše Jelšanke Ružice Malle, koja je u Vukovaru dala svoj život za domovinu. Općenito u svakoj prigodi odajemo pijetet prema žrtvama Domovinskog rata, a što se nje tiče, jedna ulica koja je u neposrednoj blizini rodne joj kuće, od crkve sv. Roka do autobusne stanice, nosit će njezino ime. Inače, Općina Jelsa je Odluku o određivanju imena ulica i trgova u mjestu Jelsa donijela prije sedam godina, odradili smo sve što je bilo potrebno, međutim, djelatnicima Odjela za katastar iz Staroga Grada čak ni toliko vremena nije bilo dovoljno da iziđu na teren i kažu kojim redom će se postaviti brojevi. Nakon službenog dopisa, niza molbi i požurnica nedavno smo obaviješteni da ćemo na njihov izlazak pričekati barem još pola godine, dok se ne obavi službeni popis stanovništva 2021. godine. To je jedini razlog što spomenuta ulica već ne nosi ime naše poginule sumještanke – kazao je Nikša Peronja, načelnik općine Jelsa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. veljača 2021 17:28