stdClass Object
(
[id] => 602805
[title] => Papa je spreman Stepinca prostrijeti kao tapet preko kojeg bi došao u Beograd i Moskvu, ali ne shvaća da ga tamo nikad neće primiti kao brata
[alias] => papa-je-spreman-stepinca-prostrijeti-kao-tapet-preko-kojeg-bi-dosao-u-beograd-i-moskvu-ali-ne-shvaca-da-ga-tamo-nikad-nece-primiti-kao-brata
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Papa Frane čovjek je svetog života, neupitni svjedok kršćanskog milosrđa i glas progonjenih u današnjem okrutnom svijetu, no očito je da ne može načiniti korak kojim bi priznao svetost još jednom svjedoku kršćanske ustrajnosti koji je bio spreman podnijeti velike patnje zbog ustrajavanja na katoličkom svjedočenju vjere, hrvatskom kardinalu Aloziju Stepincu.
Dobri Papa još jednom je iziritirao hrvatske katolike izjavom u zrakoplovu kojim je nadlijetao balkanske zemlje u pohodu Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji, a koja bi se dala sažeti na ovo: Stepinac je bio dobar čovjek, proglašen je blaženim, ali do statusa sveca teško će doći jer povijesna istina o njemu još nije razjašnjena. Pa je dosolio: u traženju istine glavni mu je oslonac srpski patrijarh Irinej, veliki patrijarh, kako ga naziva.
- I ja, koji moram potpisati kanonizaciju, to je, naime, moja zadaća, moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Zajedno smo osnovali povijesnu komisiju: i njega i mene jedina stvar koja zanima je ne pogriješiti, zanima nas istina. Ne pogriješiti. Čemu služi jedna izjava o svetosti, ako nije jasna istina. Ne služi nikom. Znamo da je Stepinac dobar čovjek, da je blaženik, ali da se učini ovaj korak ja sam tražio pomoć Irineja da sve bude po istini. Izučava se. Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Dublje se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine – iskreno je kazao papa Frane, još jednom razočaravši sve one koji su Stepinčevu "istinu" potkrijepili tisućama dokumenata i svjedočanstava o svetačkom životu.
Na koncu, komisija koju spominje Papa završila je svoj rad, a premda je radila u tajnosti, doznalo se sljedeće: hrvatski predstavnici "zasuli" su Vatikan povijesnim dokumentima, a srpski gotovo ničim osim propagandom iz komunističkog vremena, koja Stepincu nije mogla oprostiti jednu važnu stvar – odbijanje Titova prijedloga da hrvatsku katoličku Crkvu proglasi "autokefalnom" po uzoru na pravoslavne crkve, a što je u temeljnoj organizaciji Katoličke crkve potpuno nezamislivo i neprovedivo.
Moguće je kako će nakon prvotnog šoka na Papinu izjavu reagirati i netko s više instance Katoličke crkve u Hrvatskoj, no za sada se usudio komentirati samo ugledni svećenik don Anton Šuljić, bivši ravnatelj Informativne katoličke agencije i pročelnik Tiskovnoga ureda HBK, a sadašnji pomoćnik direktora Kršćanske sadašnjosti:
- Stepinčevu kanonizaciju možemo čekati i ispitivati njegov život koliko god želimo, to nije upitno, premda je postupak završen i zna se da je on afirmativan.
Nije mi poznato da se ikad dogodilo da se jedna Crkva upletala drugoj u proglašenja. Imalo bi se u tom smislu štošta reći i o proglašenju svetim vladike Nikolaja Velimirovića (srpskog episkopa fasciniranog Hitlerom, op. D.Š.)
No, nikome u Katoličkoj crkvi nije palo ni na pamet da u tom pogledu bilo što čini. Ako im je svet, nek im je. To je njihovo pravo. Ono što je meni upitno je kvalifikacija pape Frane da je patrijarh Irinej "veliki patrijarh". Ja sam uvjeren baš u suprotno. A nije da baš nisam obaviješten. Volim ovog Papu, ali ovakve izjave neće pridonijeti istini. Naprotiv.
Zato bi valjalo da mu, ako to još nisu, hrvatski biskupi prevedu ono pismo koje su uputili patrijarhu Irineju – na koje on nikad neće odgovoriti. Konačno, nisu svi čini u životu nekog sveca dostojni oltara, već onaj čin po kojem je dano svjedočanstvo vjere.
Jesu li toliki mučenici bili bezgrešni za života ili čak u času smrti? Naravno da nisu. No, svetim ih je učinilo svjedočanstvo - martyrium! Bojim se da se u ime ekumenske korektnosti brkaju lončići - iznio je don Anton Šuljić, pogodivši u čemu je "problem" aktualnog Pape i Stepinca.
Papa je, naime, neskriveni ekumenist, no za razliku od svojih prethodnika, posebno Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koji su se također zalagali za jedinstvo katoličkih i pravoslavnih kršćana, ali do mjere do koje je i druga strana spremna na srdačni zagrljaj, papa Frane uporno, utopistički, želi još više. Dolazeći iz latinskoameričkog civilizacijskog kruga, očito nije sasvim upućen u povijest odnosa zapadnog kršćanskog i bizantinskog kršćanskog kruga.
On uporno želi posjetiti Moskvu i tamošnjeg patrijarha, znajući da put do Moskve vodi preko najvjernijeg saveznika Ruske crkve – Srpske crkve i Beograda. A iz tamošnje su patrijaršije nebrojeno puta poručili kako "rimski episkop" (ne priznaju mu više od dostojanstva običnog gradskog biskupa) tamo nije poželjan ako se ne ispriča za ustaške zločine u Jasenovcu i Stepinčev slučaj zaključa u ladicu.
Kakve veze ima Papa i jasenovački zločini, to je valjda samo srpskim svetosavcima jasno, ali po pitanju ove kanonizacije, što je bilo lakše, Papa je očito spreman Stepinca prostrijeti kao tapet preko kojeg bi došao u Beograd i Moskvu. Ali on ne shvaća kako ga u Beogradu i Moskvi nikad neće primiti kao brata!
Uostalom, poznajući stoljetnu netrpeljivost pravoslavnih crkava prema papi kojeg su redovito nazivali antikristom, a naći će se i danas mnoštvo takvih stavova s najviših pozicija, pitanje je i zbog čega bi papi dali bilo kakvo dostojanstvo kad je svaki patrijarh u svojoj zemlji "papa", a katolici su tek "zabludjeli heretici".
Zar mu to nije bilo jasno iz posjeta Bugarskoj i tamošnjoj Pravoslavnoj crkvi, koja uz Rusku i Srpsku čini tvrdu osovinu među autokefalnim pravoslavnim crkvama, gdje su ga ostavili samog da moli u hramu Aleksandra Nevskog u Sofiji.
K tome, predstavnici BPC ignorirali su ga koliko su god mogli u protokolu, pa nisu sudjelovali ni na međureligijskom susretu za mir, nisu poslali predstavnika na završno slavlje, a plovdivski mitropolit Nikolaj nazvao je Papin posjet "političkim činom i napadom na pravoslavlje".
SPC papu Franu upozorava kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga "nije dostojan", zamjerajući mu najčešće navode iz optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije – pozdrav novouspostavljenoj NDH, prisilno "pokrštavanje" pravoslavaca, prihvaćanje službe vojnog vikara, podržavanje ustaških elemenata nakon kraja rata – a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno, dapače, ukazuje na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i hrvatskih antifašista od ustaškog nasilja, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost prema Paveliću i slično.
I najvažnije, ustrajni otpor komunističkom pokušaju potpunog uništavanja (ili podvrgavanja) Katoličke crkve u Jugoslaviji, koje je bilo najočitije u poslijeratnom razdoblju.
Nažalost, papa Frane baš je u "slučaju Stepinac" napravio nezabilježenu povijesnu iznimku: dopustio je jednoj pravoslavnoj Crkvi da zakoči njegovu ruku koja bi samo trebala potpisati već završeni proces kanonizacije, možda i ne sluteći kako time samo još više ražiže vjersku i nacionalnu netrpeljivost na ovim prostorima. Izgleda da treba još vode proteći Tiberom dok dobroćudni papa Argentinac ne nauči što je bizantinska prijetvornost.
Papa Frane čovjek je svetog života, neupitni svjedok kršćanskog milosrđa i glas progonjenih u današnjem okrutnom svijetu, no očito je da ne može načiniti korak kojim bi priznao svetost još jednom svjedoku kršćanske ustrajnosti koji je bio spreman podnijeti velike patnje zbog ustrajavanja na katoličkom svjedočenju vjere, hrvatskom kardinalu Aloziju Stepincu.
Dobri Papa još jednom je iziritirao hrvatske katolike izjavom u zrakoplovu kojim je nadlijetao balkanske zemlje u pohodu Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji, a koja bi se dala sažeti na ovo: Stepinac je bio dobar čovjek, proglašen je blaženim, ali do statusa sveca teško će doći jer povijesna istina o njemu još nije razjašnjena. Pa je dosolio: u traženju istine glavni mu je oslonac srpski patrijarh Irinej, veliki patrijarh, kako ga naziva.
- I ja, koji moram potpisati kanonizaciju, to je, naime, moja zadaća, moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Zajedno smo osnovali povijesnu komisiju: i njega i mene jedina stvar koja zanima je ne pogriješiti, zanima nas istina. Ne pogriješiti. Čemu služi jedna izjava o svetosti, ako nije jasna istina. Ne služi nikom. Znamo da je Stepinac dobar čovjek, da je blaženik, ali da se učini ovaj korak ja sam tražio pomoć Irineja da sve bude po istini. Izučava se. Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Dublje se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine – iskreno je kazao papa Frane, još jednom razočaravši sve one koji su Stepinčevu "istinu" potkrijepili tisućama dokumenata i svjedočanstava o svetačkom životu.
Na koncu, komisija koju spominje Papa završila je svoj rad, a premda je radila u tajnosti, doznalo se sljedeće: hrvatski predstavnici "zasuli" su Vatikan povijesnim dokumentima, a srpski gotovo ničim osim propagandom iz komunističkog vremena, koja Stepincu nije mogla oprostiti jednu važnu stvar – odbijanje Titova prijedloga da hrvatsku katoličku Crkvu proglasi "autokefalnom" po uzoru na pravoslavne crkve, a što je u temeljnoj organizaciji Katoličke crkve potpuno nezamislivo i neprovedivo.
Moguće je kako će nakon prvotnog šoka na Papinu izjavu reagirati i netko s više instance Katoličke crkve u Hrvatskoj, no za sada se usudio komentirati samo ugledni svećenik don Anton Šuljić, bivši ravnatelj Informativne katoličke agencije i pročelnik Tiskovnoga ureda HBK, a sadašnji pomoćnik direktora Kršćanske sadašnjosti:
- Stepinčevu kanonizaciju možemo čekati i ispitivati njegov život koliko god želimo, to nije upitno, premda je postupak završen i zna se da je on afirmativan.
Nije mi poznato da se ikad dogodilo da se jedna Crkva upletala drugoj u proglašenja. Imalo bi se u tom smislu štošta reći i o proglašenju svetim vladike Nikolaja Velimirovića (srpskog episkopa fasciniranog Hitlerom, op. D.Š.)
No, nikome u Katoličkoj crkvi nije palo ni na pamet da u tom pogledu bilo što čini. Ako im je svet, nek im je. To je njihovo pravo. Ono što je meni upitno je kvalifikacija pape Frane da je patrijarh Irinej "veliki patrijarh". Ja sam uvjeren baš u suprotno. A nije da baš nisam obaviješten. Volim ovog Papu, ali ovakve izjave neće pridonijeti istini. Naprotiv.
Zato bi valjalo da mu, ako to još nisu, hrvatski biskupi prevedu ono pismo koje su uputili patrijarhu Irineju – na koje on nikad neće odgovoriti. Konačno, nisu svi čini u životu nekog sveca dostojni oltara, već onaj čin po kojem je dano svjedočanstvo vjere.
Jesu li toliki mučenici bili bezgrešni za života ili čak u času smrti? Naravno da nisu. No, svetim ih je učinilo svjedočanstvo - martyrium! Bojim se da se u ime ekumenske korektnosti brkaju lončići - iznio je don Anton Šuljić, pogodivši u čemu je "problem" aktualnog Pape i Stepinca.
Papa je, naime, neskriveni ekumenist, no za razliku od svojih prethodnika, posebno Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koji su se također zalagali za jedinstvo katoličkih i pravoslavnih kršćana, ali do mjere do koje je i druga strana spremna na srdačni zagrljaj, papa Frane uporno, utopistički, želi još više. Dolazeći iz latinskoameričkog civilizacijskog kruga, očito nije sasvim upućen u povijest odnosa zapadnog kršćanskog i bizantinskog kršćanskog kruga.
On uporno želi posjetiti Moskvu i tamošnjeg patrijarha, znajući da put do Moskve vodi preko najvjernijeg saveznika Ruske crkve – Srpske crkve i Beograda. A iz tamošnje su patrijaršije nebrojeno puta poručili kako "rimski episkop" (ne priznaju mu više od dostojanstva običnog gradskog biskupa) tamo nije poželjan ako se ne ispriča za ustaške zločine u Jasenovcu i Stepinčev slučaj zaključa u ladicu.
Kakve veze ima Papa i jasenovački zločini, to je valjda samo srpskim svetosavcima jasno, ali po pitanju ove kanonizacije, što je bilo lakše, Papa je očito spreman Stepinca prostrijeti kao tapet preko kojeg bi došao u Beograd i Moskvu. Ali on ne shvaća kako ga u Beogradu i Moskvi nikad neće primiti kao brata!
Uostalom, poznajući stoljetnu netrpeljivost pravoslavnih crkava prema papi kojeg su redovito nazivali antikristom, a naći će se i danas mnoštvo takvih stavova s najviših pozicija, pitanje je i zbog čega bi papi dali bilo kakvo dostojanstvo kad je svaki patrijarh u svojoj zemlji "papa", a katolici su tek "zabludjeli heretici".
Zar mu to nije bilo jasno iz posjeta Bugarskoj i tamošnjoj Pravoslavnoj crkvi, koja uz Rusku i Srpsku čini tvrdu osovinu među autokefalnim pravoslavnim crkvama, gdje su ga ostavili samog da moli u hramu Aleksandra Nevskog u Sofiji.
K tome, predstavnici BPC ignorirali su ga koliko su god mogli u protokolu, pa nisu sudjelovali ni na međureligijskom susretu za mir, nisu poslali predstavnika na završno slavlje, a plovdivski mitropolit Nikolaj nazvao je Papin posjet "političkim činom i napadom na pravoslavlje".
SPC papu Franu upozorava kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga "nije dostojan", zamjerajući mu najčešće navode iz optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije – pozdrav novouspostavljenoj NDH, prisilno "pokrštavanje" pravoslavaca, prihvaćanje službe vojnog vikara, podržavanje ustaških elemenata nakon kraja rata – a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno, dapače, ukazuje na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i hrvatskih antifašista od ustaškog nasilja, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost prema Paveliću i slično.
I najvažnije, ustrajni otpor komunističkom pokušaju potpunog uništavanja (ili podvrgavanja) Katoličke crkve u Jugoslaviji, koje je bilo najočitije u poslijeratnom razdoblju.
Nažalost, papa Frane baš je u "slučaju Stepinac" napravio nezabilježenu povijesnu iznimku: dopustio je jednoj pravoslavnoj Crkvi da zakoči njegovu ruku koja bi samo trebala potpisati već završeni proces kanonizacije, možda i ne sluteći kako time samo još više ražiže vjersku i nacionalnu netrpeljivost na ovim prostorima. Izgleda da treba još vode proteći Tiberom dok dobroćudni papa Argentinac ne nauči što je bizantinska prijetvornost.
Papa Frane čovjek je svetog života, neupitni svjedok kršćanskog milosrđa i glas progonjenih u današnjem okrutnom svijetu, no očito je da ne može načiniti korak kojim bi priznao svetost još jednom svjedoku kršćanske ustrajnosti koji je bio spreman podnijeti velike patnje zbog ustrajavanja na katoličkom svjedočenju vjere, hrvatskom kardinalu Aloziju Stepincu.
Dobri Papa još jednom je iziritirao hrvatske katolike izjavom u zrakoplovu kojim je nadlijetao balkanske zemlje u pohodu Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji, a koja bi se dala sažeti na ovo: Stepinac je bio dobar čovjek, proglašen je...
