StoryEditor
HrvatskaODLUKOM VATIKANA

Papa Frane imenovao dubrovačkog biskupa Matu Uzinića za nadbiskupa koadjutora Riječke nadbiskupije

Piše Ivan Ugrin
4. studenog 2020. - 11:43
Tonci Plazibat/Cropix

Odlukom pape Frane, dubrovački biskup Mate Uzinić u srijedu 4. studenoga, na blagdan svetog biskupa Karla Boromejskog, imenovan je za nadbiskupa koadjutora Riječke nadbiskupije, objavljeno je u Vatikanu točno u podne. Biskup Uzinić naslijedit će riječkog nadbiskupa i metropolitu Ivana Devčića, kad ovaj navrši 75 godina života i kad Sveti Otac prihvati njegovo odreknuće od službe.

Da će biskup Uzinić biti promoviran na sjedište neke od metropolitanskih crkava u Hrvatskoj bilo je jasno kad je ovog ljeta apostolski nuncij Giorgio Lingua boravio u Dubrovniku, gdje je prilikom služenja mise u katedrali isticao kako je tu privatno. Međutim, vjerojatno su već tada počeli razgovori o Uzinićevom unaprjeđenju prema jednom od četiri metropolitanska sjedišta: Zagreb, Split, Rijeka ili Đakovo.

Potonje ima mladog nadbiskupa Đuru Hranića, pa nakon što ga je mimoišla Splitsko-makarska nadbiskupija, jer je, podsjećamo papa Frane na mjesto nadbiskupa koadjutora u Splitu imenovao mons. Dražena Kutlešu, bilo je pitanje dana kad će Uzinić završiti u Rijeci ili možda u Zagrebu, gdje se kanonskoj dobi za umirovljenje približava kardinal Josip Bozanić. Ili, što je također vrlo izgledno, biskup Uzinić službom u Rijeci možda sebi otvara vrata za zagrebački Kaptol, jer bi Bozanić 20. ožujka 2024. trebao navršiti 75. godina.

Na stranicama dubrovačke biskupije navodi se kako je biskup Mate Uzinić rođen u poljičkoj Dubravi ispod Mosora, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, 17. rujna 1967. U Dubravi je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.

Nakon obavezne vojne službe u trajanju od godinu dana (1986./1987.) na poluotoku Prevlaka, na Teološkom fakultetu u Splitu završava studij filozofije i teologije te postiže akademski stupanj bakalaureat 1993. godine. Zaređen je za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije 27. lipnja 1993.

Tijekom tri godine obnašao je pastoralnu službu u župama Omiš i Otrić-Struge. Godine 1996. nastavio je studij u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu, postigavši 2000. godine licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Po povratku u Split od 2000. do 2002. obnaša službu sudskog vikara i suca na Crkvenom interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu i ujedno pastoralnog suradnika u župi Strožanac-Podstrana.

image
Bozo Radic/Cropix



Od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Od 2002. godine član je Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije a od 2004. Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i duhovna zvanja.

Dubrovačkim biskupom imenovao ga je papa Benedikt XVI. na blagdan svetog Franje Saleškog 24. siječnja 2011., a za biskupa je zaređen u dubrovačkoj katedrali na blagdan svetog Josipa 19. ožujka iste godine.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je sljedeće službe:

• Predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života (20.10. 2011. - 13.10. 2016.)

• Član Biskupske komisije HBK za odnose s državom (23.1.2012. - 12.11. 2015.)

• Predsjednik Pravne komisije HBK (31.3.2011. - 15.11.2012.)

• Član Pravne komisije HBK (15.11. 2012. - 13.10. 2016.)

• Član mješovite komisije HBK-a i HKVRP-a - od 15.11.2012.

• Predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj - od 10.11.2015.

Osim hrvatskoga jezika govori i piše na talijanskom jeziku, a poznaje i engleski.

Biskup Uzinić je tijekom devet godina upravljanja dubrovačkom biskupijom ostvario više pastoralnih poduhvata, a od svih će ostati posebno zabilježeno kako se kao biskup vratio u Biskupsku palaču u staroj gradskoj jezgri, koja je obnovljena nakon stradanja u potresu, ustanovio je kanonike i postavio izvorni oltar u dubrovačkoj katedrali. Na mnoga je važna mjesta u kuriji imenovao vjernike svjetovnjake, stručnjake u službama poput karitativnih i financijskih. Jedini je biskup koji već nekoliko godina transparentno objavljuje financijsku bilancu biskupije. Obavio je vizitaciju svih župa u biskupiji i osobito se zalagao oko duhovnih zvanja koja su godinama bila gotovo zamrla. Tako je prošle godine zaredio trojicu novih svećenika, a trenutno biskupija ima nekolicinu sjemeništaraca i bogoslova na formaciji u Splitu. Zalagao se za ekumenizam, prije svega za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, te se često susretao sa zahumsko-hercegovačkim episkopima u Dubrovniku i u Trebinju.

Svojim je djelovanjem prepoznat kao jedan od najzanimljivijih biskupa Crkve u Hrvata, navlastito onih iz mlađe garde, te je često bio gost i javnih a ne samo crkvenih medija. Tako smo i mi za Uskrs ove godine objavili u prilogu Spektar Slobodne Dalmacije veliki intervju s biskupom Uzinićem iz kojeg izdvajamo odgovore na dva pitanja

Kako vama kao svećeniku i biskupu padaju restrikcije glede slavljenja svetih misa i što biste poručili katolicima koji se ne slažu s mjerama koje je HBK propisao za vrijeme u kojem živimo?

– Kao i svima drugima to mi, naravno, teško pada.

Drugi vatikanski sabor je euharistiju stavio u samo središte Crkve, ali euharistija nije i ne smije biti izdvojena iz konkretnog života koji Crkva živi u vremenu.

Zato on, Crkvi koja čini euharistiju i koja je učinjena od euharistije, također poručuje i da su “radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika”.

Mi kršćani u ovoj zabrani javnih skupova nismo i ne smijemo biti izdvojeni i privilegirani u odnosu na druge, pa ni zbog euharistije, kada to može predstavljati ugrozu, ne toliko zbog sebe, koliko zbog drugih.

Danas se nalazimo u sasvim specifičnoj situaciji kakva se nije dogodila nikad u povijesti, a nije se dogodila ne zato što nije bilo pandemija, nego zato što su znanstvene spoznaje o njima bile puno skromnije, kao i mogućnost da se ljude o tome informira. Ta situacija nas stavlja pred izbor između naše potrebe za sudjelovanjem na euharistiji od koje Crkva živi i ljudskih života koji su živa Crkva. Koliko god nam je teško bez euharistije, u situaciji kao što je ova izbor je bio vrlo jednostavan.

Ne možemo se odlučiti za euharistiju od koje Crkva živi, ako bi to dovodilo do toga da se razbolijeva i umire živa Crkva, a zbog nje i drugi koji joj ne pripadaju.

Biti bez euharistije nam je teško, ali nam je to i prilika da to shvatimo i prihvatimo kao žrtvu koju podnosimo za druge, one koje bismo svojim sudjelovanjem na euharistiji ugrozili. Tako, zapravo, ovo naše odricanje od euharistije postaje euharistija.

Na samom početku ove krize u jednoj objavi prisjetio sam se kršćanskih mučenika iz Abitene, koji su u vrijeme cara Dioklecijana bili mučeni jer su slavili misu iako je to bilo zabranjeno. Tada su kršćani pristajali na progone i govorili da bez mise ne mogu živjeti. I nama misa ima isto značenje. Ni mi bez nje ne možemo živjeti. No, između one njihove i ove naše situacije postoji jedna bitna razlika.

Oni su bili spremni dati svoje živote za euharistijsku blizinu, opirući se jednoj totalitarnoj vlasti koja je nijekala vjerske slobode, a mi se odričemo euharistijske blizine prihvaćajući odluke jedne demokratske vlasti, i to kako bismo pomogli očuvati živote drugih.

Veliki dubrovački književnik Ivo Vojnović je uoči svoje smrti, gotovo slijep, u zanosu zbog veličanstvene proslave dubrovačkog parca, napisao: “Hvala Ti, Sveti Vlaho, što si i ove godine učinio ono Tvoje ‘famozo’ Čudo od Čudesa!” Možemo li se nadati i u naše dane tom čudu od čudesa po zagovoru svetog Vlaha i svih drugih Božjih ugodnika, da uskrsnemo i ozdravimo od ove zaraze, i mi i cijeli svijet?

– “Famozo čudo od čudesa” svetog Vlaha nije upletanje u prirodne procese, nego u ljudska srca.

Dubrovačka povijest obilježena je velikim tragedijama, jedna od najvećih je ona Velika trešnja 1667., kada je Grad gotovo prestao postojati, ali sa svetim Vlahom i pod njegovim zagovorom i utjecajem na ljudska srca Grad je uskrsnuo iz pepela i nastavio poticati svoje ljude da nastave davati ono najbolje od sebe.

Zato sveti Vlaho i danas može učiniti to svoje “famozo čudo od čudesa” i učinit će ga ako mu dopustimo da nas svojim svetačkim primjerom potakne da u ovom što prolazimo i zbog ovog što prolazimo postanemo bolji ljudi, jedni drugima više braća i sestre.

To je način na koji nam pomažu i drugi sveci koji su bili ljudi kao i mi, članovi naše ljudske zajednice, naših obitelji, slabi kao što smo i mi slabi, ali koji se nisu predavali, nisu odustali, jer su znali da Bog u svom milosnom planu spasenja računa i s našom ljudskom slabošću.

Inače, rekao bih da je molitva, a ona je ono što nas je uvijek okupljalo i usmjeravalo svetom Vlahu, “famozo čudo od čudesa”. A ona, molitva, ne mijenja Boga ili svetog Vlaha. Ona mijenja nas. I pomaže nam probuditi svoju vjeru i onda s vjerom dati ono najbolje od sebe. I pronaći izlaz čak i ondje gdje se čini kao da ga uopće nema.

image
Vojko Bašić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. studeni 2020 19:46