
Riječ je o čak tri i pol milijarde kuna. To je iznos koji godišnje izdvajamo za obnovljive izvore energije.
Naknada se plaća na mjesečnim računima na struju. I plaćamo je svi. I građani i tvrtke, kako bi poticali razvoj tvrtki koje električnu energiju proizvode iz sunca, vjetra ili biomase.
Izgradnja takvih postrojenja je skupa. I bez državnih poticaja, ona su u velikom broju slučajeva neisplativa. Zato im je država, u nastojanju da stimulira što veću proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, godinama osiguravala višu, poticajniju cijenu otkupa tako proizvedene električne energije.
A onda je došla energetska kriza. Dio tvrtki koje su bile u sustavu poticaja iskoristile su mogućnost i – bez ikakvih penala – raskinule ugovore. I, sad kad je već prilika, na tržištu odlučile zaraditi više.
Ako iz sustava odlaze proizvođači električne energije iz obnovljivih izvora, znači li to da se čitav sustav urušio? Gdje će završiti one milijarde koje za iste te obnovljive izvore plaćamo?
Prema službenim podacima Hrvatskog operatora električne energije HROTE, od te je naknade u 2021. prikupljeno 3.558.830.717,08 kuna, dok je preko sustava poticanja isplaćeno 3.334.241.330,12 kuna. Kako se u ovoj godini dio proizvođača iz obnovljivih izvora energije povukao iz deala s državom, lako se može dogoditi da se u 2022. prikupi znatno više novca od građana. A da se on nema gdje potrošiti. Jer je interes proizvođača osjetno opao.
Ministar gospodarstva i održivog razvoja Davor Filipović nedavno se na saborskom Odboru za gospodarstvo založio za poboljšanje propisa i unaprjeđenje sustava. A neke od prvih koraka, čini se, spreman je napraviti upravo na polju obnovljivih izvora energije.
- HROTE će u novim ugovorima, među ostalim, predvidjeti klauzule kojima će se definirati financijska penalizacija za raskid ugovora – otkrivaju za Slobodnu Dalmaciju iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Do sada takvu mogućnost nisu predviđali ni tarifni sustavi ni Uredba o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora i visokoučinkovite kogeneracije, pa je HROTE nije ni unosio u ugovore s proizvođačima.
Ako bi buduća uredba regulirala penale za raskid ugovora, to bi bio veliki korak naprijed. Uz jednu važnu napomenu: klauzula je potpuno opravdana za ugovore u kojima se definira zajamčena otkupna cijena, no ne i na ugovore koji se formiraju prema modelu tržišnih premija.
Jer, tvrde upućeni, ako je cijena otkupa ionako vezana uz tržište, onda uvođenje penala za raskid takvih ugovora i nema nekog učinka, a može stvoriti dodatnu zbrku.
Uz to, treba imati i u vidu da bi svaki pokušaj jednostrane izmjene ugovora i naknadnog uvođenja penala za raskid Hrvatsku moglo skupo koštati. Svatko tko se odluči tužiti državu zbog tog poteza, na sudu će takvu parnicu dobiti.
Ono što je prilično jasno je da Hrvatska neće odustati od poticanja proizvođača “zelene” energije.
- Sustav poticaja bit će potreban i za buduće razdoblje, unatoč tome što su neke tvrtke sada napustile taj sustav. Postoji velik interes za novi premijski sustav te Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja planira financirati i nove tehnologije, posebno one vezane za korištenje vodika, a koje se neće moći intenzivno razvijati bez sustava poticaja – poručuju u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja.
Službeni podaci govore da je do sada iz sustava poticaja izišlo 66 proizvođača, a da ih je u sustavu još uvijek aktivno blizu 1300.
No da ne bude zabune: izišli su najveći proizvođači. Oni koji, ukupno gledano, proizvode oko 30 posto svih megavata struje koja u Hrvatskoj nastaje iz obnovljivih izvora. I koji su očito procijenili da će više zaraditi na tržištu, pa im se isplati i ostati bez poticaja i sami plaćati energiju uravnoteženja.
U Hrvatskoj se oni više ne mogu vratiti u sustav poticaja. Za razliku od recimo Njemačke, gdje svake godine iz državnih poticaja mogu i ući i izići.
Taj manjak megavata koji je nastao odlaskom dijela proizvođača na svojem će poslovanju najviše osjetiti HEP, koji je u svojem poslovnom planu računao na njihove megavate. A koje će sada morati nadoknaditi kupujući ih na tržištu. Po znatno višoj cijeni.
Milijarde kuna koje izdvajamo za obnovljive izvore energije ne bi trebale nestati u nekoj “crnoj rupi”. Taj će novac čekati novi natječaj i dodjelu poticaja novim proizvođačima.
No ako je cijena struje na tržištu eksplodirala, zašto bi itko bio zainteresiran ući u sustav državnih poticaja? Iz najmanje dva razloga: izgradnja postrojenja za dobivanje električne energije iz sunca, vjetra ili biomase izuzetno je skupa.
A sustav poticaja jamči im da će ih banka moći pratiti u toj velikoj investiciji. Velikom investitoru kao što je HEP ta “bankabilnost” možda i ne treba. Ali za one manje ona je gotovo pa presudna.