StoryEditor
HrvatskaNITKO NIJE BROJ

Nemojte biti grozni, nemojte odahnuti kad čujete da je od korone umro onkološki pacijent. Priča ove Šibenčanke natjerat će vam suze i bit će vas sram

Piše Diana Barbarić
8. travnja 2020. - 16:57
Anita Perkov Kalebota ne može preboljeti svoga oca Rozarija i brata Ivicu i ima važnu poruku za sve nas

Grozna su vremena, jako teška i neizvjesna. Milijuni ljudi u Hrvatskoj su u kućnoj karanteni i sa zebnjom iščekuju dnevne izvještaje o broju novozaraženih koronavirusom. Sjetimo se kako smo bili potreseni kad je 25. veljače dijagnosticiran prvi zaraženi pacijent u Hrvatskoj, svi smo bili u šoku. iz dana u dan se pratilo njegovo stanje, razgovaralo s majkom, djevojkom... 

Evo nas niti mjesec i pol dana kasnije, u Hrvatskoj imamo 1 282 zaražena i 18 umrlih od Covida 19. Sretni smo kad je dnevni 'skor' novozaraženih ispod 50 i kad nema umrlih u zadnja 24 sata. Kako se odjednom ti naši limiti sreće mijenjaju.

I ne samo to. Svi iznova protrnemo kad čujemo da je opet netko umro od korone, ali nekako većini bude lakše kad članovi Nacionalnog stožera kažu da se radilo o staroj, bolesnoj osobi... A to je duboko nepravedno i prema tim pacijentima i prema članovima njihovih obitelji.

Na tu je temu jako emotivan i važan tekst napisala Šibenčanka sa splitskom adresom Anita Perkov Kalebota. Nemamo običaj prepisivati tuđe Facebook statuse, naročito kada je u pitanju za širu javnost nepoznata osoba, ali ovoga puta ćemo napraviti iznimku, jer smatramo da je njezina poruka jako važna.

Njezin brat Ivica je preminuo od posljedica tumora još 1996. godine nakon što je mjesec i pol dana ležao u komi. Imao je 20 godina i bio je vaterpolist VK Solaris. Igrao je s Ivicom Tuckom, Tonijem Šupom, Renatom Vrbičićem, Andrijom Komadinom, braćom Brkić i ostalima... Svi koji su ga znali su ga voljeli.

Otac Rozarijo je radio u pekari Krka, umro je u dobi od 78 godina nakon tri i pol godine borbe s karcinomom. Anita Perkov Kalebota, na žalost, itekako dobro zna kako je u obitelji imati onkološke bolesnike i kako je svaki dan strepiti nad njima i kako, bez obzira na sve, njihovi najmilije žele da žive što duže.

I zato u cijelosti prenosimo njezin status:

"Kad u zadnje vrime pročitate kako su od koronavirusa preminule osobe koje su prethodno imale kronične bolesti ili bili onkološki pacijenti, nadam se da ne odmahnete rukom jer vi ne spadate u tu skupinu.

Moj brat Ivica i moj Rozarijo su umrli. Brat od tumora na mozgu, tata od karcinoma prostate s metastazama na kostima. Svatko od nas se, nažalost, susreo na ovakav ili onakav način s tom bolesti. I jasno vam je kako ta bolest nije nimalo laka, kako psihički tako i fizički. Veliki strah ona nosi za sve, a bol za onoga tko je ima.

I kad se sjetim onih kemoterapija nakon kojih je moj Rozarijo bija jako loše, i kad se sjetim koliko smo ga Zora i ja čuvale od svega jer mu je imunitet bija narušen.
Da ne duljim previše. Želim reći da iako su te osobe ONKOLOŠKI PACIJENTI, te osobe su nečiji članovi obitelji. I svaki dan koji je ta osoba izborila za sebe, za njegove bližnje je najveći poklon pa makar ih gledali s cijevi u probušenom grlu i makar ih gledali kako ne mogu otvoriti oči, ali možemo im barem dotaknuti toplo čelo i toplu ruku i gledati onaj lancun kako se diže i spušta jer to znači da ta osoba diše. I nikome, ali baš nikome ne bih dopustila da mi uništi taj dan i svaki onaj sljedeći.

Moji su umrli, gore su zajedno i neka su zajedno. Ali, sigurna sam da je puno takvih oko nas koji žele da njihovi ONKOLOŠKI PACIJENTI dožive još jedan Uskrs, još jedan rođendan, još jedan Božić ili bilo koji obični dan. I ne mogu zamisliti njihov strah kad svoje roditelje, supružnike, ili još gore djecu, trebaju voditi na kemoterapije, a u bolnici je pored svih bolesti još i ova. I tako, ti ONKOLOŠKI PACIJENTI odu gore, a nisu dočekali taj još jedan pa makar obični dan. I nema poklona!

U koga upriti prstom zbog toga? U nikog! Jer nitko nije kriv, a svatko je kriv.
Ne želim biti posljedica niti uzrok bilo čije bolesti ili bilo čije smrti. Ostat ću kući još neko vrijeme ili ću izaći, ali samo sa svojim ukućanima. Dat ću doprinos cijeloj ovoj borbi da svima bude lakše i da ONKOLOŠKI PACIJENTI mogu bez straha otići u bolnicu na kemoterapiju, a da njihovi bližnji dobiju taj makar još jedan obični dan. Samo da ih gledaju i dodirnu im toplo čelo i toplu ruku. Jer kad se to ohladi, nema više ničeg osim sjećanja.

Rozarijo moj, tri godine si već sa svojim Ivicom. I možda jeste bili ONKOLOŠKI PACIJENTI, ali za mene niste i nikad nećete biti broj! Počivajte u miru Božjem i plovite najmirnijim morima s... <3"

Anita Perkov Kalebota je nastavnica u Privatnoj srednjoj školi Wallner u Splitu i majka dvoje djece. Na upit kako provodi dane, kaže da je isključivo doma.

- Tri tjedna nismo izašli vani, niti moja djeca niti suprug i ja. Ujutro obavimo školske obveze, ručamo, suprug i ja radimo iz kuće, družimo se i pogledamo film. Sa svojom obitelji se vidimo preko video poziva.

Uskrs će svatko provesti u svojoj kući, a nadoknadit ćemo propušteno kad dođe vrijeme za to i kad budemo sigurni da nećemo ugroziti jedni druge pogotovo svoje roditelje - kaže nam Anita, žena kojoj, kažu oni koji je poznaju, nitko nije broj.

#ANITA PERKOV KALEBOTA#ONKOLOŠKI BOLESNICI#RIZIČNE SKUPINE KORONAVIRUS#SMRT OD KORONAVIRUSA#COVID 19#OSTAJEMDOMA

Izdvojeno

8. svibnja 2020. - 15:54