Hrvatskaudario i Ćiru Blaževića

Kakav je Tuđman bio u privatnom životu: obožavao je 'bijeli sport' i pisao pjesme, a pred smrt se okrenuo vjeri

Piše Marina Karlović-Sabolić
10. prosinac 2019. - 22:06

Kažu da je uživao u tenisu. Prvi hrvatski predsjednik obožavao je bijeli sport. I aktivno ga igrao dok god su mu to godine i bolest dozvoljavali.

Jedini problem bio je što je uvijek, baš uvijek, htio pobjeđivati. Tako su bar tvrdile zle glasine. Prema ovoj interpretaciji, njegovi suparnici često su puta znali „previdjeti“ koju loptu, promašiti smeč, samo ne bi li mu dali na važnosti.

Suad Rizvanbegović, uz Brunu Orašara i dr. Velimira Šimunića jedan od stalnih teniskih partnera Franje Tuđmana, to je kasnije ustrajno demantirao.

Za njegovu strast za tenisom znali su svi. Kao i da sa društvom obožava zaigrati preferans. Volio je Tuđman i nogomet. I do posljednjeg dana branio svoju odluku da Dinamo preimenuje u Hašk Građanski, a potom u NK Croatiu.

Tvrdoglavo je branio i Ivića Pašalića. Jednom je prigodom čak udario Miroslava Ćiru Blaževića kada mu je ovaj pokušao otkriti da je upravo Pašalić peti ortak.

Tuđman je, prema Ćirinom svjedočenju, pobjesnio, počeo ga udarati šakama po glavi da su nogometnom treneru naočale pale na pod, a on pritom stao na njih.

No, malo je poznato da je Tuđman, po karakteru strog i krut čovjek, u potrazi za svojom lirskom stranom sedamdesetih godina pokušao pisati pjesme.

Između ostalih i onu koja je ponijela naziv „Biti i mniti svemiropolisno“. A koja glasi ovako:

Univerzalnost svekolike kakvoće:

Duhovnosti neopredmećene,

Ljepote neotuđene,

Neosiljene mirnoće.

U sazviježđima su snovi i slutnje

Uljudbe (drevne i) nove:

U sukladnosti samobitnosti i sveopćosti

da obzorja svemiropolisa zamamna

na orisu horizonta još maglena

u vidozorju duhovnih muževa

što stazama trnja otrovanih ruža

ustrajahu u raspeću svoga duha

do zrenja sveta, daleka i nedohvatna

Pjesme su ugledale svjetlo dana u okviru Tuđmanovih dnevnika objavljenih 2012, a kritika ih je nesmiljeno pokopala.

Nikada to nije želio javno priznati, ali u vrijeme Hrvatskog proljeća panično se bojao zatvora. Tražio je na sve strane tihe saveznike koji će za njega posredovati kod Josipa Broza. Tu ulogu na koncu je odigrao Miroslav Krleža, nagovorivši Tita da napiše onu svoju znamenitu „Tuđmanu ne pakovati“. Njegov general tako je dobio „samo“ dvije godine zatvora.

U zatvoru je imao povlašten status, bio je jedan od rijetkih zatvorenika koji se smio brijati toplom vodom, a zbog bolesti je pušten nakon 9 mjeseci odslužene kazne.

Malo je poznato i da se Tuđman, u vrijeme dok je po Zagorju ratovao u partizanima, ozbiljno razmišljao da sam sebi oduzme život. Okidač je navodno bila informacija da je za vijećnika na zasjedanje ZAVNOH-a iz toga kraja trebao ići jedan poznati lokalni režimlija iz doba Stare Jugoslavije. No prijatelji su ga odgovorili od tog nauma.

Umjesto štrika, Tuđman se okrenulo lobiranju među partijskim drugovima, pa je za vijećnika ZAVNOH-a iz Zagorja ipak izabran drugi, vjerodostojniji Zagorac.

Iako je dobar dio života, kao najmlađi Titov general, bio ateist, blizina smrti nagnala ga je da se 1999. ispovjedi kardinalu Franji Kuhariću. Jedna od časnih sestara koje su o njemu u KB Dubrava skrbila do samoga kraja u lijes mu je, prije nego se poklopac zatvorio, ubacila krunicu.

#FRANJO TUđMAN