Kad god naši dečki – a ima među njima i krivokletnika, i utajivača, i barem jedan, srećom neiživljeni, agresivac – igraju neku sudbonosnu utakmicu, a takva je svaka, čuju se fraze da moramo pokazati zajedništvo, uhvatiti se za isti štap, htjeti i misliti isto, da je veličina repke upravo u tome što svim Hrvatima ukazuje na važnost jedinstva.
Onda se završe utakmice i prvenstva, i mi, stoka jedna dabili stoka, zaboravimo tu neprocjenjivo važnu poruku. Tek što smo se konačno sastali, mi se opet rastajemo, svatko kreće svojim putem i gura po svoju. A tako se ne može naprijed, nego se stoji u mjestu.
Ali džaba sve, zaludu je to nama govoriti, kad uvijek iznova ponavljamo iste greške, pa umjesto sloge biramo nejedinstvo, raspršenost, pa i raskoljenost.
Tako, po prilici,...