Jednima je bilo možda previše subkulturno, drugima (čak i bez Damira Urbana) preurbano i prebučno. Trećima je bilo taman po mjeri, avangardno i futuristično, a četvrtima opet pomalo ideološki jednoobrazno.
Rijeka je, ipak, uglavnom ponosna, a i glavni ceremonijal meštar "Opere Industriale", spektakularne svečanosti otvaranja programa Europske prijestolnice kulture, zvuči posve zadovoljno i ispunjeno. Kultura koja proizvodi jasne, nemaštovite i unisone reminiscencije ionako je uglavnom urinokultura.
– Dobro je da je malo ravnodušnih, i dobro je da su dojmovi pomiješani, jer kod kulture je uvijek tako. Ono što je bilo bitno postići je taj prepoznatljiv riječki kod, kao i izbjeći što je više moguće preuzetne povijesne ličnosti i političke obrasce, a istodobno poštujući povijest cijeloga grada – priča nam dan poslije redatelj Dalibor Matanić.
Nakon slijeganja dojmova i sabiranja prvih komentara misli da je sa suradnicima feštu uspio upakirati u moderno ruho i nadasve proizvesti neskrivene emocije kod ljudi. Bilo je prilično zahtjevno postići ujedinjenje cijeloga grada oko takvog projekta, no u tome se na koncu maksimalno uspjelo.
"Opera Industriale" odaje počast radnicima, škverovima i industrijsko-tehnološkom razvoju na kojemu, kao što znamo, počiva moderna kulturna nadgradnja. Glazbena atrakcija spojila je u bučnu harmoniju više od 200 izvođača, među kojima gitariste, bubnjare na krovovima, dva zbora, zvončare, plesače, građane, uključujući i djecu.
Izdaleka bockamo redatelja nije li se moglo u sve nekako ukomponirati još i Radojku Šverko ili Matu Bulića, no iskusni provokator ne hvata se na našu udicu.
– Ma, tko bi baš sve obuhvatio jednim jedinim ceremonijalom, to bi onda bio pravi teatar apsurda. Brojni programi u gradu su, zato, napravili apsolutni šušur kojim je zadovoljeno baš sve: bilo je i klapa, i tamburica, i sopila, i nitko nije mogao reći da nema baš sadržaja za njega. Samo otvorenje moralo je ipak slijediti neke zadane umjetničke kodove.
Neki su vam zamjerili i pretjeranu dominaciju trliša na ekranima, što nije baš omiljeno hrvatsko ruho. Nije li se moglo s njima malo izmiješati i Brioni odijela, Rolexe i druge vrijednosti modernoga doba?
– Hehehe, moglo se, ali kad Rijeka baš nije takav grad. Zato i treba podsjećati da su podneblje nekakve pozitivne pobune: rokera, pankera, šljakera i radničkoga ponosa, subkulture koja ima škver i brusilice kao temelj i toleranciju kao identifikacijsku odliku. Kad je kultura posrijedi obično se kroz nju uvijek antagoniziraju razne skupine, a ovo nipošto nije bila takva svečanost, nego jedna lijepa, pozitivna, europska večer.
Osjećate li se prikraćenima zbog nedolaska naših najvećih političkih europejaca na stožernu svečanost Europske kulture? Je li vam teško pao bojkot državnoga vrha?
– Meni je žao što je tako, ali ja generalno nikad na svoje predstave ne zovem političare. Isključivo je na njima sloboda da dođu ili ne dođu. To je i ovaj put bio njihov izbor i njihova odluka.
Neki smatraju da se premijer Plenković skanjivao doći u Rijeku jer bi se rivalima u jeku unutarstranačkih izbora poslije morao pravdati zbog druženja sa zastavom SFRJ?
– Ne bih ulazio u takve špekulacije i analize, no prilično su paradoksalna sva zlonamjerna tumačenja tih povijesnih zastava koje u Rijeci ilustriraju isključivo kontekst historijskih epoha. Pa, nije tamo prikazana ni talijanska zastava u nekom pozitivnom tonu ili zbog favoriziranja tadašnjeg političkog koncepta, nego zato što je riječ o povijesnoj činjenici. Na uvid gostima je dan presjek država koje su Rijekom vladale u zadnjih 100 godina i – što ćemo sad? Izbrisati 40-50 godina Jugoslavije iz kalendara zato jer se nekima ne sviđa zastava s petokrakom? Hvatati se za takav jedan detalj iz čitavog programa mogu samo krajnje zlonamjerni i manipulativni ljudi. Zastava SFRJ na Korzu u sklopu instalacije "Rijeka, koraci i vrijeme" je posve benigan i neutralan prikaz tog povijesnog trenutka, a ja sam se dodatno zezao na račun ove teme povijesnim prikazom automobila iz toga vremena za svečanosti otvaranja, kojom su defilirale zastava 101, Yugo 45, fićo, buba, Golf jedinica itd.
Mnoge je u "Operi Industriale "najpozitivnije iznenadio finski zbor vrištećih sredovječnih muškaraca kaurismakijevskih fizionomija. Kakvi su kao suradnici?
– Bili su sjajni i ludi su kao šlape. Super su ljudi, izvan scene izgledaju užasno mirni, preozbiljni i pristojni, a onda se odjednom prometnu u nešto vremešniju inačicu Leningrad Cowboysa. Način na koji su istovremeno izveli Lijepu našu i Beethovena bio je fantastičan.