Na današnji dan kod Tjentišta na Sutjesci, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije ispisala je jednu od najčasnijih stranica povijesti na ovim prostorima. Nema grada u Dalmaciji iz kojeg barem jedan partizan ne počiva na lijevom pritoku Drine, u kotlini Čemerno, dolini Prosječenici. Tjentište je najveće stratište partizana od kojih su više od polovine činili Dalmatinci. Njih gotovo četiri tisuće, napisao je Ivo Anić 15. svibnja za Tačno.net.
Tekst prenosimo s dozvolom redakcije.
Dobro organizirani, vješto vođeni, i s borbenim moralom koji graniči s fanatizmom, tako je Dalmatince opisao Rudolf Luters, njemački glavnokomandujući general u svom pismu Hitleru povodom slamanja partizanskog otpora. Operacija kodnog imena „Schwarz“ okončana je probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu, a počela je na današnji dan. Mnogi povjesničari smatraju kako je čudo na Sutjesci bilo veličanstvena pobjeda upravo Josipa Broza Tita i partizana, jer su izvlačenje i proboj u praktički bezizglednoj situaciji kasnije omogućili operacije koje su okončale rat u Jugoslaviji, ali i podigle moral i borbenu spremu među samim partizanima. Bitka na Sutjesci bila je i ostala simbolom ovog naroda, a posebno Dalmacije, njegovim herojstvom i čojstvom, požrtvovnošću i moralnom čvrstinom.
Sve do naših dana. Do uspostavljanja suverene i nezavisne Hrvatske, zemlje koja se svojih djedova, njihove časti i hrabrosti, njihovih pobjeda, uzdignute glave – srami.
Uzdignute glave, jer drugačije tu sramotu kojoj smo izloženi svih ovih godina ja ne mogu opisati.
Hrvatska i Hrvati, već skoro trideset godina ne da ignoriraju tu slavnu bitku i herojstvo tih ljudi, već je upravo ne spominjanjem i svrstavanjem među historijske poraze hrvatskog naroda, čine upravo tim, svojim ljudskim i moralnim porazom.
Zašto se današnja Hrvatska toliko upinje da tu veličanstvenu pobjedu prikaže kao poraz pitanje je puno šire od samog spomena partizana i Josipa Broza koje Hrvatima užasno smeta.
Sram koji Hrvati osjećaju prema tom pokretu, ma koliko on veličanstven bio, i ma koliko ga u svijetu slavili, značajan je zbog dvije stvari. Hrvati, bolje rečeno povijest Hrvata koju treba iznova ispisati, ne dopušta kontradiktornosti, jer se upinje dokazati kako je suprotna strana zapravo bila ona ispravna, ona koja se „borila za našu stvar“ ali u nepovoljnim uvjetima i pod nepovoljnim okolnostima.
Drugi problem koji imaju Hrvati je socijalizam koji je nastao iza tih slavnih dana kao i Jugoslavija, koje se upravo zbog te i takve socijalističke prošlosti nismo dužni sjećati. Bitka na Sutjesci bila je naime začetak kasnijeg socijalističkog društva koje je bilo kudikamo naprednije, kudikamo humanije i kudikamo bolje od društva kojeg imamo danas u Hrvatskoj, društva koje egzistira na dijametralno suprotnom načelu, onom kapitalističkom.
Problem Hrvata je i taj, što su upravo Hrvati načinili najveća zvjerstva nad Dalmatincima palim na Sutjesci. „Združena braća“ koja su u crnim uniformama Sila osovine palila, klala i ubijala svoje sunarodnjake Hrvate, Wermacht, SS, te „ustaško – četnička“ bratija, načinila je masakr upravo i najviše nad Dalmatincima pod okriljem Hitlerove mašinerije. Heroja Sutjeske danas se nitko ne sjeća upravo iz tih razloga, piše među ostalim Anić, koji se na kraju teksta pita: "I kakvi su to na koncu ljudi koji žive u toj nesretnoj Dalmaciji da se svojih djedova srame?"
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.