Priča o Mariju Babiću Foki i suborcu mu Anthonyju Grantu Mannu ostala bi vjerojatno još dugo neispričana široj javnosti da godinama na njoj nije marljivo radio i kopao svaki mogući detalj mladi povjesničar Borna Marinić.
Svoju objavu doživjela je konačno prošlog tjedna, na 30. obljetnicu pogibije ove dvojice pripadnika izviđačko-diverzantskog voda ‘Black Hawk’ (Crni jastreb) 153. brigade Hrvatske vojske. Stradali su u noćnoj akciji preko rijeke Kupe kod Pokupskog s 22. na 23. ožujka ratne 1992. godine. Iako su prethodno u više navrata prelazili na okupirani teritorij i neprijatelju zadavali teške udarce, tog puta nešto je pošlo po krivu.
- Ja sam za tu priču – kaže nam Marinić - znao već neke četiri godine, točnije otkada mi je u ruke došla monografija 153. brigade. Tamo su objavljene njihove fotografije i najosnovniji podaci, ali ono što mi je odmah zapelo za oko bio je isti datum pogibije, odnosno vrijeme kada i nije bilo više borbenih djelovanja na tom području, zapravo prvoj liniji obrane Zagreba. Zainteresiralo me to sve, ali nisam uspijevao naći nekoga tko bi mi ispričao detalje. Malo je ljudi sudjelovalo u samoj akciji preko Kupe. Postrojba u kojoj su djelovali bila je 153. brigada, ali njihova izvidničko-diverzantska grupa ‘Black Hawk’ bila je više izdvojena, neka vrsta vukova samotnjaka.
Kobna akcija
Marinić je u svom istraživanju prvo pokušao stupiti u kontakt s zapovjednikom voda Denisom Kapovićem. Našao ga je u Benkovcu, gdje je tada živio, ali nije bio voljan za telefonski razgovor. Tražio je od njega da dođe u Benkovac, ali našem sugovorniku tanki budžet kojim je raspolagao to nije dopuštao. I onda se poslužio svojoj web- stranicom ‘Dogodilo se na današnji dan - Domovinski rat’, koju je pokrenuo prije nekoliko godina i danas broji 100 tisuća pratitelja.
- Posrećilo mi se jer mi se nakon što sam objavio najosnovnije podatke javio gospodin koji je tamo bio s njima, svjedok iz prve ruke, Miroslav Tonković. Nije sve išlo glatko, jer sam ga dugo morao nagovarati. Napokon smo sjeli ove godine, porazgovarali, a on mi pojasnio kakva su skupina bili i koje su sve zadatke odrađivali, naravno u mjeri u kojoj može otkrivati podatke – navodi Borna.
Prema onome što mu je ispričao Tonković, okupili su se pred ljeto 1991. godine.
U početku su bili angažirani u samom Zagrebu, sa zadatkom blokade i osvajanja vojarni i objekata nekadašnje JNA. Kasnije postaju dijelom velikogoričke brigade, gdje ih u diverzantsku skupinu uvodi Kapović i daje im ime “Jastrebovi”. Kroz pravu obuku prolaze nakon Sarajevskog primirja u siječnju 1992. godine, kada im se pridružuju strani dragovoljci, među kojima i Mann. Babić je, s druge strane, već od ranije bio u 151. U prve akcije kreću već nakon mjesec dana.
- Uglavnom se radilo o miniranju njihovih bunkera koje su oni koristili preko dana, a preko noći bi ih napuštali. To su minirali uglavnom Grant Mann i David “Australac”. Mi smo tamo bili kao osiguranje da ne bi netko prišao - ispričao je Tonković Mariniću.
Iako je od kobne noći prošlo 30 godina, dobre se sjeća i kobne akcije:
- Trebalo je prijeći preko i zadatak je bio uhvatiti jednog živog neprijatelja i dovesti ga na našu stranu Kupe. Podijelili smo se na tri grupe - u mojoj grupi bili smo Ivica Rostohar, ja i pokojni Zlatko Kozelić. U drugoj su bili pokojni Damir Črnko - Brada, pokojni Darko Lisac - Foxy i Mario Babić - Foka. Treća grupa su bili David “Australac i Grant Mann i još netko. Razdvojili smo se. Nije prošlo 15-20 minuta, krenula je pucnjava. Tenkovi, minobacači, rafali iz svega živog. Ispalili su 20-ak rasvjetljavajućih raketa koje su padale padobranom. To je bilo kao dan.
- Nije bilo druge, povlačenje, puzeći smo se nas trojica izvukli. Nakon 15-20 minuta su dotrčali Brada i Foxy koji su rekli da je Babić mrtav, da je dobio rafal. David je također dobio rafal u trbuh i njega smo teško ranjenog uspjeli prebaciti s čamcem na drugu stranu Kupe i spasili smo ga. Nažalost, Grant je isto na mjestu ubijen, dobio je veliki kalibar u zatiljak. Babić i on su ostali s one strane, nikako nismo mogli do njihovih tijela jer su oni otvorili strašnu tenkovsku i topničku vatru - naveo je Tonković.
Nekoliko dana poslije, u Mošćenici je organizirana razmjena poginulih i Hrvatskoj vojsci predana tijela Marija Babića i Anthonyja Granta Manna. Englez će potom biti pokopan u svojoj rodnoj zemlji.
- Anthony Grant Mann kao tridesetogodišnjak stigao je u Hrvatsku pomoći hrvatskim snagama svojim vojnim znanjem i vještinama. Grant je bio iskusan vojnik koji je stigao iz britanske vojske. Ne znam motive njegova dolaska, ali sjećam se da je bio vrlo iskusan. Nažalost, kada smo išli na Šalatu na raspoznavanje on je bio u neprepoznatljivom stanju.
Prepoznali smo ga po njegovoj engleskoj uniformi i po tome što se uvijek motao zavojima prije noćnih akcija – također je ispričao Tonković.
Mario Babić - Foka rođen je 1961. godine u Prijedoru, a odrastao je u Zagrebu. Do rata radio je u Rukometnom klubu Lokomotiva i živio s obitelji, suprugom i dvoje djece u Zapruđu. U 153. brigadi je bio od listopada 1991. i uvijek se isticao neizmjernom hrabrošću.
- Svi smo bili vojnici, ali što je najvažnije ovdje da smo svi bili obitelj. Samo da svi zapamtite ove dečke, da nikad zaboravimo ih, zato kad zaboravimo ih, onda jesu stvarno mrtvi! Ali samo da jedan misli na njega, onda će uvijek ostati živ! Mario je uvijek govorio o svojoj familiji i o djeci i zašto se došao boriti. Nije došao za jednu stranku, ni drugu stranku, nego za hrvatske ljude, djecu, žene... - Kapovićeve su riječi na ispraćaju Mannovih posmrtnih ostataka u Englesku.
Otkrivanje novih detalja
Čovjek koji je ovu filmsku priču izvukao iz zaborava rođen je iste ratne 1992. godine, nekoliko mjeseci nakon što se odigrala ova filmska priča s tragičnim krajem. Marinić od nje, kao ni od drugih sličnih, neće dići ruke, bilo da se radi o njegovu angažmanu kroz medije, bilo istraživanjima iz pozicije diplomiranog povjesničara.
- Sigurno da akcija preko Kupe neće biti zaboravljena. Moguće je da i vašim interesom i objavom potaknemo još nekog svjedoka i otkrijemo nove detalje, jer kada sam krenuo, znao sam samo njihova imena i datume pogibije.
Svakodnevno otkrivam ovakve priče jer netko odluči progovoriti o tim ljudima i vremenima. Tako će se najbolje vrednovati žrtva Marija i Anthonyja, ali i mnogih drugih – poručit će Borna Marinić.