StoryEditor
Hrvatskaiz prve ruke

Bivši splitski političar prisjeća se velikog prosvjeda ispred Banovine i tragične pogiblje mladog Makedonca: JNA je odgovorna za smrt Saše Gešovskog! Vidio sam ga kako leži mrtav, vojnici su brisali krv s poda...

Piše dr. sc. Marin Mihanović
7. veljače 2019. - 08:44

Od sjećanja na mnoge događaje koji su označili Split kao perjanicu u stvaranju nove, slobodne i demokratske Hrvatske, najdramatičniji su bili 6. svibnja 1991. ispred zgrade tadašnje Vojno-pomorske oblasti bivše jugomornarice. Od toga dana počinje se stvarati nova hrvatska povijest. O tim događajima napisana je 2011. monografija "Banovina '91.". Međutim, jesu li stvarno neka pitanja ostala sporna, kao smrt vojnika JNA Saše Gešovskog?

To pitanje obrađuje i članak u Slobodnoj Dalmaciji od 26. siječnja 2019., koji je napisao bona fide gosp. Vladimir Matijanić. Prema njegovoj tezi vojnik Saša Gešovski smrtno je pogođen mecima iz oružja nekog od prosvjednika koji se nalazio u masi naroda ispred zgrade.

Makedonac koji je ranjen nakon što je rafalom iz mase ubijen Sašo Gešovski prvi put progovara o nemilim scenama ispred Banovine: Evo što se točno događalo tog 6. svibnja 1991.

Ova teza gosp. Matijanića potvrda je koliko je težak put u traženju istine. Jer, kad se radi o atentatima ili ubojstvima, posebice poznatih ličnosti, uvijek iza toga čina postoji neki probitak, osveta, politika ili ideologija. Za neka ubojstva i atentate do danas ostaje misterij, jer se ne može pouzdano utvrditi ni pozadina ni pravi ubojica, kao za Kennedyja ili svetog oca Ivana Pavla II. Glede ubojstva ovoga makedonskog mladića, gosp. Matijanić ima pravo na svoje uvjerenje, ali prema staroj rimskoj pravnoj mudrosti: Audiatur et altera pars – Neka se čuje i druga strana, uvjeren sam da javnost također želi pročitati jedno drugo svjedočenje od sudionika i svjedoka u tim događajima.

U vrijeme prosvjeda oko zgrade Banovine bio sam potpredsjednik Skupštine općine Split, zapovjednik Stožera Civilne zaštite, unutar koje se nalazila nenaoružana Narodna zaštita do kraja 1991. godine, te član Kriznog stožera. Toga 6. svibnja, od 9 sati ujutro pa do otprilike 17 sati poslijepodne, nalazio sam se prema rasporedu na terasi sjeverno od zgrade, ispod koje su drvena vrata za ulaz u prizemlje. Ispred tih vrata stalno je bio parkiran oklopni transporter JNA. Zapravo bio sam posrednik između dr. Cvitana i gosp. Šundova koji su riskantno i mučno pregovarali s jugogeneralima, i tisućama građana pred zgradom, ogorčenih zbog stanja oko blokade Kijeva.

Pucnji iz pištolja

Povremeno su se čuli pucnji iz pištolja koji su mogli pogoditi nas na terasi jer smo bili izloženi. Za sve to vrijeme, nitko od nas nije čuo rafalno pucanje. Pred vratima ispod terase iznenada su se pojavila dvojica vojnika, komešali su se i potom vratili u prizemnu prostoriju. Među nama na terasi pronio se glas da je jedan vojnik ubijen. Nisam vidio nikakvo sanitetsko vozilo. Bilo je to iza podne. S terase sam neprekidno održavao dobru komunikaciju da bih smirio prosvjednike, a to je činila i naša policija krajnjim naporom. Bio je to za mene najteži sat iz povijesti u mojoj 20-godišnjoj profesorskoj karijeri.

Prema dogovoru s mojim suradnicima, odlučio sam ući u zgradu i vidjeti što se dogodilo. U prizemlju na podu u sjeverozapadnom dijelu ležao je mrtav vojnik. Njegovi su ga drugovi preokrenuli na bok, otirali krv s poda, polegli na leđa i prekrili vojničkim šatorskim krilom. Na moje pitanje, odgovorili su da je Makedonac, da se zove Saša Gešovski. Rekli su mi da je ranjen još jedan vojnik. Tik do prozora, na katovima s pogledom na prostor ispred zgrade, na podu, ležali su blijedi i prestrašeni mladi vojnici, s oružjem naslonjenim na vreće i uperenim prema prosvjednicima.

Predstavio sam se kao komandant Civilne zaštite (izbjegavši riječ "zapovjednik Stožera CZ") te da bih želio pregledati podrumske prostorije kao mjeru opreza: "Stanje je napeto i opasno, netko može podmetnuti vatru ili eksploziv" - rekao sam.

Uz vojničku pratnju, s puno respekta prema meni, sišao sam u podrum. Sve je bilo u neredu, mnoštvo razbacanih stvari i knjiga marksističke provenijencije, među kojima ih je najviše bilo u crvenom uvezu: Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije.
Nakon prosvjeda gosp. Šundov i ja sastavili smo brzojav za predsjednika Tuđmana i obavijestili ga o događajima. Predvečer u mojoj kancelariji u Općini zvao me Predsjednik i naložio da od svih stranaka u Međustranačkom vijeću sastavim izaslanstvo i da hitno otputujemo u Skoplje u misiju dobre volje. "Vi, gospodine Mihanoviću, vodite izaslanstvo. Ponašajte se odgovorno", poručio mi je Predsjednik.

Zašto baš mene? Tuđman je svojedobno bio obaviješten da sam u dobrim odnosima s makedonskom zajednicom u Splitu, da podupirem akciju za oslobođenje Bocinova, da sam počasni predsjednik Makedonsko-hrvatskog društva prijateljstva, da sam makedonskoj zajednici u Splitu vratio crkvicu sv. Nikole koja je bila u posjedu Srpske poravoslavne crkve, da je moj diplomski rad – Ilindenski ustanak – najslavnije poglavlje suvremene makedonske povijesti i – konačno, da sam vojsku služio baš u Skoplju. U to vrijeme sam dobro razumio i makedonski jezik.

Odlazak iz Splita, kao i dolazak u Skoplje, držao se u tajnosti. Let je bio riskantan jer je zračni prostor bio pod nadzorom Jugoslovenskoga ratnog vazduhoplovstva. Primio me gradonačelnik Skoplja L. Crvenkovski, poklonio mi je monografju grada Skoplja. Znao je sve o meni i rekao da se mogu osjećati kao domaćin. Ipak, dodao je da se plaši prosvjeda i "težnje za osvetom", pa je moj posjet odvojio od članova mog izaslanstva.

Odbili formiranje povjerenstva

Crvenkovski je pozorno slušao o pogibiji Saše Gešovskog. Šutio je. Ostao je neko vrijeme zamišljen. Zanimala ga je situacija u Hrvatskoj. Bio je na hrvatskoj strani želeći nam slobodu i demokraciju. "Mi još ne smijemo dati javnu potporu Hrvatskoj", kazao mi je. S obzirom na odnose s Beogradom strahovao je za budućnost. "Mi smo miroljubivi, ne želimo rat, ali u ideji velike Srbije nema mjesta za Makedoniju. Mi smo za Beograd samo južna Srbija. Naša je zadaća dovesti Europu na Balkan, a ne Balkan u Europu", govorio je Crvenkovski.

Složio se sa mnom u političkoj ocjeni tadašnje JNA. Rekao sam da ona više nije narodna, nego velikosrpska, nije revolucionarna, nego foteljaška, pa ni antifašistička, nego okupatorska. Upoznao sam ga i s činjenicom da je JNA odbila stvaranje zajedničkog povjerenstva za istragu o smrti Saše Gešovskog, za obdukciju, balistiku i ostale dokaze, kao i mogućnost ispitivanja tadašnjih čelnika općine Split.

Gosp. Crvenkovski je s obitelji pok. Saše Gešovskog dogovorio moj posjet. Pristali su primiti me. Odveo me tajno privatnim vozilom. Obitelj Gešovski je živjela u Kavadarcima, u Ilindenskoj ulici br. 117. Primio me otac, jer je njegova, inače boležljiva žena, bila na terapiji. Ona je radila u tvornici dugmadi "Dafinka", a on je bio policajac pozornik u Općinskom sudu u Kavadarcima.

Razgovarali smo o njegovoj obiteljskoj tragediji, koja je posebice pogodila njegovu bolesnu ženu. Govorio je o planovima njegova sina kad se vrati iz vojske, o tome kako je bio odličan košarkaš, omiljen i popularan kod mladeži u cijeloj Makedoniji. Na tisuće mladih ljudi došlo mu je na sprovod. To, kao i potpora vlasti, građana i pravoslavne Crkve, bila im je velika utjeha. Zatim sam rekao nekoliko rečenica o svojoj obitelji, da imam dvoje djece, a moj sin, Saškov vršnjak, također se bavi sportom, da sam na dužnosti u splitskoj općini, da sam kao otac duboko potresen njegovom tragedijom, te da u svoje ime, kao i svih građana Splita izražavam najiskreniju sućut. Predao sam mu skupljenu pomoć i odnio cvijeće na grob. U trenutku oproštaja, kad me zagrlio, niz njegov obraz tekle su suze.

Cilj našeg posjeta bio je dvostruk: prvo, izraziti najdublju sućut građana Splita obitelji Gešovski i drugo, pripremiti osnove za buduću suradnju. U tom trenutku ovaj drugi zadatak bio je tek na početku. Tadašnje makedonske vojno-političke srukture vodile su neprijateljsku kampanju protiv hrvatske demokracije prikazujući Hrvatsku kao nacionalističku i šovinističku državu.
Analizirajući razvoj događaja koji su doveli do osamostaljivanja Makedonije kao suverene države, smrt Saše Gešovskog, bez obzira na to što je poginuo u odori JNA, koja je odgovorna za njegovu smrt, a ne hrvatska strana, u trenutku kad je makedonski narod tražio načina kako se izvući bez rata iz velikosrpskih kliješta, bila je zapravo prva žrtva za samostalnu Makedoniju.

Takav stav su zauzimali i makedonski diplomati s kojima sam se rado družio tijekom svoje diplomatske karijere. Kad je propala jugoslavenska komunistička država, konačno su stvoreni uvjeti za trajnu suradnju i prijateljstvo na svim područjima između Hrvatske i Makedonije.

 

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 09:18