Pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Split dvadeset i tri dana dana srčano su pomagali u sanaciji potresom poharane Petrinje. Nakon prvog potresa, 40-godišnji Ante Mihanović prekinuo je svoj godišnji odmor, poljubio obitelj i u prvom timu, odmah nakon dojave, krenuo za Petrinju. Jedan je od pripadnika JVP-a koji imaju specijalizaciju za slučaj velikih intervencija, potresa, poplava, požara, spašavanja s visina i iz dubina, te iz ruševina, a potonje je bilo najnužnije u tom trenutku.
– Imamo vozilo opremljeno za takve situacije kao što su bile u Petrinji, Glini i okolici. Znači, imali smo kapaciteta, pa smo tražili da nas pošalju di je najgore. Odmah smo krenuli po terenu, u pregled kuća po selima u okolici Petrinje na koja smo stavljali oznake "pregledano", uz napomenu ima li tu ljudi, kakvo je stanje... U kombije smo stavili kruh, ostalu hranu i vodu kako ljudi po tim selima ne bi ostali gladni i žedni. Prvi dan je zapravo bilo spašavanje, a ostalo je bila sanacija – govori nam Ante, koji je u dva navrata bio u Petrinji, zajedno s još 25 kolega iz postrojbe koji su se izmjenjivali na terenu, uz ekipu iz dobrovoljnih vatrogasnih društava Dalmacija Dugi Rat, Omiš, Gata, Kaštel Gomilica i Mladost Sućurac, DVD-a Kaštela te JVP-a Podstrana.
Odrađeno je 230 intervencija, a veliku ulogu imao je i četveronožni kolega, potražni pas Flip, koji je prvi ulazio u urušene objekte.
– Šta da kažem o svojim kolegama: mali krug velikih ljudi! Svatko je gorio od želje da pomogne, da dade svoj maksimum. Mi smo kao služba super funkcionirali. Svi su htjeli dati više. Srećom, nije bilo puno ozljeda. Jedan naš iz Splita se ozlijedio, malo je skliznuo s krova dok je dizao teret i ozlijedio je ligamente – kaže Ante, ne krijući kako mu je iskustvo iz Petrinje bilo nešto posve novo, drukčije, teško i potresno.
– Svačega se nagledamo u svom poslu, a ovo gore je bilo baš teško. Kad smo obilazili ta sela po mraku, ni imena ih više ne znam jer smo samo vozili od kuće do kuće, naiđeš na teške ljudske sudbine. U jednom od njih, došli smo do kuće, gotovo 90 posto uništene potresom. Tražimo okolo ima li ljudi i u polju ugledamo auto sa zamagljenim staklima. Unutra mladi žena i muž, oboje plaču. Ona u naručju drži dite od jedva tri miseca. Na zadnjem sicu tek pakiranja pelena i vlažne maramice – sve šta su uspili iznit iz kuće... Ne možeš da te to ne pogodi. Vidiš po kući da su ulagali u nju i da sad više nemaju ništa. Ionako su tamo ljudi teško živili, a potres je sve uzeo. Njima su naši problemi SF filmovi – uzdahne Ante, vrteći slike u glavi.
Sedam godina radi u JPV-u Grada Splita, prije toga dugo je radio kao škverski vatrogasac, nastavljajući obiteljsku tradiciju koja je začeta u DVD-u Žrnovnica. Znači, vidio je on sve i svašta, a na potresom pogođeno područje krenuo je bez razmišljanja. Kaže da su i njegovi kolege s istim žarom htjeli gore, s prvom smjenom. Sve ostalo palo je u drugi plan.
– Nije gore bilo puno spavanja, tek po dva, tri sata. Samo malo da sutradan možete funkcionirat. Na tim krovovima, na kojima smo najviše radili nakon spašavanja, bilo je jako sklisko, treba ti koncentracija tristo na sat. Pokušate čoviku zatvorit kupe na krovu, prekrit najlonom kuću, da mu ne kisne unutra... Napravit nešto iako privremeno, al da potraje bar dok ne dođu građevinski radnici. Dimnjaci su tamo ajme, svakog treba štemat i spuštat doli pažljivo da ne napraviš još veću štetu, pazit ko da hodaš po jajima... Nekad je bilo i petnaestak sanacija dnevno. Funkcionirali smo ko sat: jedni su regulirali promet, drugi su pazili na zonu rada, ostali su bili na krovovima, drugi su pripremali alat... Svi ko jedno tijelo – govori ovaj mladi čovjek.
Hvali svoje kolege i iz JVP-a Kutina i DVD-a Mraclin, koji su ih ugostili u svojim kućama kao da su rod. Prvu noć su pak spavali u vojarni, ono malo što su uspjeli. Ante kaže kako je u ta dva sata, koliko su imali odmora, izbrojio dvadeset potresa, što jačih, što slabijih.
– Naravno da nitko nije ni oka sklopio. U šest sati već smo bili spremni za teren. Kako odmiču sati, shvatiš kako si otupio na podrhtavanja. U glavi ti je samo to da tim ljudima tamo treba pomoć, pa daješ sve od sebe da budeš koristan – kaže Mihanović.
Zbog situacija poput ovih na koje nailaze u svojoj profesiji, vatrogascima je na raspolaganju i stručna psihološka pomoć. No, nitko je ne traži. Sami sebi su, veli, psiholozi, a sve okrenu na šalu. Smijeh liječi sve. Ni kod kuće ne pričaju što im se događa na poslu. Nabace osmijeh kao da ništa nije bilo.