StoryEditor
HrvatskaBožićni dar za Mirjanu

'Čučala sam u podrumu, a okolo su zujale granate... Ovo je posljednja slika mog djetinjstva': pročitajte priču o ukradenoj mladosti i jednoj fotografiji koja je Slobodnu nakon 27 godina vratila u Vukovar

Piše Damir Tolj
25. prosinca 2018. - 20:26

Da nas netko vidi, pomislio bi da prevozimo izbjeglice. Jutarnja izmaglica još se nije odlijepila od tla, pa se čini da to diše jedra i masna zemlja na pustim srijemskim poljima.

– Neman ti pojma, prijatelju, sve mi je sad nekako drugačije, a i ko bi od pustoga adrenalina i straja zapamtija staze i bogaze dok ti zuji oko glave – govori kolega Matko Biljak.

Mogu mislit, reklo bi Zabranjeno pušenje: Čula luđački rade, da shvatiš nema vremena, prst na obaraču i kletva u zraku...

Zadnji put je tuda prolazio ima 27 godina, još je jesen bila, više krvava nego rujna, ali Marinci su i danas na istom mjestu, za njima Bogdanovci, pa ide Vukovar. Okrećemo glave ko dva švercera ili budalaša zalutala među zabačene usnule brazde. Ko statisti u kukuruzu. A baš je kukuruznim putem ratni fotoreporter Slobodne Dalmacije u rujnu '91. ušao na Sajmište i kasnije izašao iz smrvljenoga grada na Vuki.

Lokalni šor

Naciljali smo i mi Vukovar s lokalnog šora. U dugačkom hangaru Mirjana je prekrila lice rukama i spustila glavu. Sred pušaka, bajuneta, suze oko nas, Biljak se, onako visok, nadvio nad nju i pružio joj sliku. Zujale su grijalice.

Sa zida se iz kadra smiješila Vijoleta Antolić Vicky, vedra crnka valovite kose u odori HOS-a. Drži položaj na prozorskom oknu, pokraj nje boca Studenca, baterijski tranzistor i jedan WD-40, a preko puta izbušena stara stojka, sigurno je cijeli okvir ispucan u nju. Lijepo se vidi kako je šarao, ko da šprica osvježivačem zraka.

Naša Mirjana tada je još bila djevojčica od 11 godina, nešto dalje odatle čučala je u podrumu kod susjeda, samo što okolo nisu zujale grijalice, nego granate. U tom prinudnom skloništu u tadašnjoj Ulici Stjepana Supanca Biljak je usred ratne jeseni snimio Sabljakovu malu. Zajedno s brojnim drugima, požutjela je na zaprašenom novinskom papiru negdje u arhivu našeg lista. Ta fotografija.

Novu i uokvirenu, uručio joj je maloprije Matko u hangaru koji simulira vukovarsku bitku. Osim Vijolete, sa zidova nas, kao s nebesa, gledaju i druga lica vukovarskih vatrenih ulica – Jean Michel Nicolier, Blago Zadro, Siniša Glavašević... Uz vojne karte i planove, tu su dijelovi odora, simboli postrojbi, razne ratne memorabilije i maštoviti komadi oružja izrađeni iz nevolje – bacač granata "pijani ustaša", skraćena dvocijevka, preuređeni pištolj za signalne rakete, a eno i bombi napravljenih u limenkama Coca Cole, Fante, Karlovačkog i Ožujskog piva. Ovisi tko što pije. Ili naruči dostavu...

Mirjana je skinula ruke s lica i zujala je grijalica. Drugo se ništa nije čulo za neko vrijeme.

– To je posljednja slika mog djetinjstva... Crno-bijela, baš kao i sva moja vukovarska ratna sjećanja. Mi smo bili ostali bez ičega, bez fotografija i uspomena. Jedina boja koju pamtim je crvena boja neke deke kojom je bilo prekriveno neko tijelo kad smo ono izlazili. Ostale boje pojavile su se jednog jutra u Zagrebu. U izbjegličkom hotelu "Intercontinental", današnjem "Westinu", razmaknula sam one fine zavjese i dolje vidjela đake. Mama, ovdje djeca idu u školu! Mi preko leševa gazili do prije tri dana, a ovdje nastava. Začuđena sam bila gledajući Osnovnu školu Izidora Kršnjavog i tu djecu. Kao da je golemi zastor otkrio pozornicu i vratio me u čudesni svijet boja...

Potraga za Biljkom

Sada zamislite da to Mirjana priča vama, a znate se ni sat vremena, pa pokušajte smisliti što biste joj rekli. Da nije glupo. Ni patetično. Nismo ni mi znali...

Fotografiju Sabljakove obitelji i susjeda vidio je mnogo kasnije, u vrijeme neke obljetnice vukovarske žrtve, Mirjanin brat Igor u novinama. I prepoznao sebe, sestru i ostale. Danas živi pokraj Zagreba. Odmah je sve javio Mirjani, a ona se dala u potragu za autorom. Tako je došla do Biljka, do njegova maila i napisala mu jako dirljivo pismo. On je pao u nesvijest kad ga je pročitao. Katapultiralo ga je u one dane, a sve podmazano suzama. Nije mu trebao WD!

Zaključak se sam nametao, idemo u Vukovar Mirjani odnijeti dar za Božić – uvećanu sliku.

– Uvijek mislim da je moja priča dosadna, da su tuđe puno zanimljivije. Lakše se izražavam pisanjem, zato sam i poslala taj mail, iako čovjeka ne znam. Nisam htjela da pomislite da sam neka luđakinja koja će vas sad zlostavljati, htjela sam se samo javiti – govori Mirjana.

– Snimio sam milijun kadrova, milijun ljudi, i potisnuo gomilu tih emocija na tragične događaje. Trebao sam ih i ja izvući iz dubokog bunara sjećanja. Zbog ovakvih stvari se i bavimo novinarstvom. Napravio sam i ja puni krug nakon 27 godina. To mi je radost i smisao, da smo se vidjeli poslije gotovo tri desetljeća – uzvratio je Matko.

– Kad krene studeni, svi mi Vukovarci budemo u komi. Onda mi dođe da čistim sjećanja, da ih pospremam, svako na njegovo mjesto. Zato sam pisala i prijateljici, najboljoj u to vrijeme. Živjeli su u kući preko puta naše, doručkovali smo svakog jutra zajedno, roditelji su nam se družili i pomagali si, njezin tata bio je dobar prema nama. Jednog su dana samo nestali i nikad je više nisam vidjela. Poslala sam joj pismo u inbox na Fejsu, pitala je zašto su otišli i je li se bojala mog tate Hrvata. Nije mi odgovorila, znam samo da živi u Austriji. Udala se – priča Mirjana.

Nešto kasnije, pred obnovljenom kućom Sabljakovih, Mirjana nam je u jednom trenu kimnula. S druge strane ulice, iz auta je izašao i strugnuo pognuta pogleda baš taj susjed, tata njezine davne prijateljice. I njihova je kuća obnovljena. Kasnije ćete čuti kako ih je taj čovjek sreo u omraženom Veleprometu, negdje između brojnih popisa i prozivki, između hangara i uniformiranih tipova, između rafala i suzavca. Reklo bi Pušenje: Kažeš, treba platit račune jer duhovi lutaju poljima, kažeš, treba platit račune da cvijeće nikne iz grobova, vjeruješ da će nestat prokletstvo što ga vjetar nosi šumama, kad jedan od nas bude u blatu na straži pored hangara...

Pogne glavu

– Ne javljamo se jedno drugom u prolazu, on pogne glavu. Kad bi nam se pogledi sreli dulje od sekunde, ja bih njega pozdravila. Tako su me odgojili. Veliko se zlo dogodilo i teško je prijeći preko toga, ali ipak vjerujem da su ti ljudi zločinci, taj tata moje stare prijateljice, lakše mi je misliti da nisu. Kad smo ono dolazili vidjeti našu ruševinu, on je mojima uspio samo procijediti kroz zube: Ej, vratili ste se... A oni su cijelo vrijeme bili u gradu. Ili okolo – prisjeća se Mirjana.

Ona se vratila kući prije devet godina. Trudna i udana. Nosi Draženovo prezime – Štedul. Imaju dvoje preslatke djece, Mia ima 8,5, a Mislav 6,5 godina. Mirjanin otac Josip kasnije nam je šapnuo:

– Reko mi je zet jednom da bi on ostao u Vukovaru sve i kad bi se, nedajbože, razveo...

A Mirjana radi u Memorijalnom centru Domovinskog rata na Sajmištu. Tu je nekoć bila kasarna JNA. U velikom objektu je hostel "Dubrovnik", okolo je restoran, maskirni hangar sa simulacijom vukovarske bitke – gdje smo joj darovali sliku – i hangar preuređen u logor u kakvima su u Srbiji bili zatočeni Vukovarci. Širom kruga izloženi su tenkovi, razna borbena vozila, čak i ratni brodovi riječne flotile.

Dolaze autobusi puni školske djece:

– Alo, momak, odakle ste?

– Iz Šenkovca...
Sjećate li se one stare vesele reklame: Kruha, putra, mlijeka, sira, jajca i krumpira, ulja i benzina, cementa i vina, sv-eee to iii-ma Sutla Šenkovec... Odatle su ovi osmaši.

– Pa kako van se sviđa, šta je za ručak?

– Kaj ste vi hajdukovci?!

– Eto smo mogli bit boysi...

– Još i novinari?! Vrak ti mater, bežim ja...

Ode glavom bez obzira... Govori Mirjana da svaki dan oko 300 osmaša dolazi u Centar, to je obavezni državni program, da djeca nauče nešto o Vukovaru.

Sad mi je drago

– Danas radim na mjestu na koje su nas bili doveli poslije pada grada. Prva dva tjedna, a bilo je to prije 2,5 godine, samo sam plakala i pitala se kako ću tu raditi i djeci svaki dan pričati što smo sve proživljavali. Sad mi je drago – govori Mirjana.
Dočekala je ona poslije pustih godina da joj u vukovarski Centar dođu i osmaši baš iz onog zagrebačkog Izidora Kršnjavog, kada su joj se bile vratile boje gledajući kako djeca idu u školu. Novim osmašima sve je to ispričala. Ni muha se nije mogla čuti. Možda tek grijalice.

– Zanimljivo, osmaši iz škola u mjestima gdje većinom žive Srbi nikada ne dolaze, ali pošalju nam pisanu ispriku s već nekim razlogom, jer je program obavezan. Jedini koji su došli bili su đaci iz općine Rasinja. S njima je bila i nastavnica srpskog jezika. Slušali su pažljivo, palili svijeće i molili se – kaže Mirjana.

Za stolom njezine roditeljske kuće razgledali smo stare Biljkove snimke. Ko je ko i ko je kome, gdje sam ja u svemu tome, pogodio bi stih suštinu.

– A znate li da imate i ratne zločince na slikama? – pita Mirjana.

Biljak bez teksta...

– Ima i prokazivača. Evo ovaj mali žuti, s našim Igorom vršnjak bio, 14 godina. Na Veleprometu je prokazivao ljude nakon pada grada. A zapalio je i kuću ovog drugog mladića sa slike. I danas živi u susjedstvu, obiteljski čovjek, žena i djeca – govore Sabljakovi.

A tek koji tjedan prije početka kraja, dok je još miholjsko ljeto milovalo dječja lica u ulici koja će mnogo kasnije ponijeti romantično ime Triju ruža, Mirjani se činilo da je rat nešto daleko, u Iraku i Iranu, na primjer. Vrlo vjerojatno ni njezina prijateljica nije mislila drugačije. Pa i kad su granate počele zujati u susjednoj ulici, Mirjani se činilo da to samo do njihova dvorišta dopire jeka iz tog Iraka ili Irana, kako li se već zove.

Više nije crnka

– I onda vam jednog dana zazuji pod prozorom – slegne ramenima Mirjana.

Ali, nije ovo trebala biti tužna priča, samo je tako nekako ispala. Fale samo tambure u transu, slavuj šuti i lišće žuti. Jer sve to još u nama drugima odzvanja. Tako će Mirjana reći da su joj jednom došle neke dvije učiteljice, iz nekog malenog mjesta. I plaču li, plaču... Neutješne! Pa zašto?!

– Eto, kažu, zbog Vukovara. Reko, pa lijepo se obnovilo, imamo muzeje, umjetnost, kulturu, škole i vrtiće, sto aktivnosti, muž mi ima rock bend, svira, zajedno smo u glumačkoj družini... Pa i ja sam na onoj podrumskoj slici crnka, a evo me danas – plava!

Lica s fotografije

Okupljeni oko stola Sabljakovih, gledamo fotografiju iz podruma. Na podu drvene palete prekrivene dekama, zid obložen kartonskom ambalažom poznate karlovačke tvornice sanitetskog materijala "Lola Ribar".

Na paletama susjed Đuka Šoš, umro u međuvremenu, Igor Sabljak, Mirjanin brat, Melita Šoš i Mirjana naslonjena na majku Anku. Svi mladi, rat im još nije bio izbrazdao lica.

– Tu smo živjeli više od mjesec dana, nas 15 u prostoriji od par koraka. Poslije smo prešli u grad, više nije bilo sigurno, pokraj podrumskog prozorčića pala je bila granata – kaže Mirjana.

Biljak je tada snimio i Mirjaninu majku Anku, javili joj kasnije da je izašla na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije, a i oca Josipa kako raznosi kruh.

Papirnata leptirka

– Doveli nas konačno u taj hotel "Intercontinental" u Zagrebu. Oprali se mi, da ste samo vidjeli kako su te kade poslije nas bile prljave. A svi su bili jako dobri prema nama. Sin mi Igor bio je u očevoj košulji. Svu tu našu robu čistačice su oprale i donijele nam sve ispeglano, složeno, a jedna od tih divnih žena od papira je izradila leptir-mašnu i njom ukrasila tu košulju – sjeća se Mirjanina majka Anka.

Prethodno su prošli transport u Vojvodinu, pa razmjenu u Bosni i povratak u Hrvatsku. U Starim Mikanovcima Mirjana i Igor popili su prvo mlijeko poslije sto dana.

Snajper mi spasio glavu

Mirjanin otac Josip, danas punašniji Slavonac na onaj okruglasto drag način, razvozio je te jeseni hranu i ranjenike. Donio je bio nešto i obitelji u gradskom skloništu, pod svodovima kakve svi pamtimo s vukovarskih slika, mi bismo u Dalmaciji rekli - pod voltima, preko puta Švarcove apoteke, u Alpininu podrumu.
Rasprskavajući snajperski metak pronašao ga je na vratima 16. dana studenog mjeseca. I spasio mu život.

A teško je i zamisliti što vam to sve rasprskavajuće može učiniti vrelo olovo u trbuhu.

- Imam sreće što sam bio teško ranjen. To me je spasilo, inače bih bio na Ovčari.

Na banderi u našoj ulici, danas se zove Tri ruže, bila je potjernica za mnom. Dva dana bio sam u komi u atomskom skloništu u vukovarskoj bolnici. Kad sam se probudio, rekli su mi da je Vukovar pao. To je bilo 18. 11. Dva dana poslije, konvoj nas je odveo u Mitrovicu, a onda smo išli na razmjenu u BiH – priča nam Josip.

Posred trbuha pokazuje nam uzdužni ožiljak, barem 30 centimetara dug. I prst širok. Kaže - uz domaću mekanu šljivu, da lakše izgovori - kako su mu toliku ranu ušili s tek tri šava.

- Onda znate koliko su mi šanse davali... Sa mnom je bila žena koju je napalm zapalio. Znate li što je napalm? Gorjela je... I jetrva doktorice Bosanac, odbila joj granata pola leđa – prisjeća se Josip.

Kaže da je za dvije noći izgubio 30 kila – u komu je pao s 83, a probudio se s 50, vlastite ruke nije prepoznao. Baš kao što njega nije prepoznala supruga Anka u bolničkom hodniku u izbjeglištvu u Koprivnici, kamo je odveden na liječenje.

- Prvi obrok bio mu je grah! Sve je smazao, a grahu se s takvim ozljedama nije smio ni približiti. Kad je bolničko osoblje to shvatilo, dobro da nisu poludjeli. Zato nek sad jede koliko hoće – govori mu supruga.

Četnik s ljubičastom dekom

- U omraženom Veleprometu, u onom mravinjaku nas nesretnih ljudi, pred nama se stvorio taj naš susjed. Do jučer prijatelj. Pita on mene, pa šta radiš tu? Gdje ti je Josip? Reko, ne znam, ko što nisam znala ni je li živ uopće. Kažem ja njemu, znaš li da ti je kuća srušena? Znam, kaže, ja sam bio iza tenka koji je pucao. Reko, majka ti je umrla. Kaže, znam, javili su mi... A majka mu je bila s nama u skloništu, umrla je jadna od straha, cijelo je vrijeme u strahu govorila da će doći ustaše i sve pobiti - priča Mirjanina majka Anka.

- I Srbima se svašta događalo... A ona je rodom bila negdje s Korduna, i tamo je svega bilo još u Drugom ratu, ljudi su stradavali - dodaje Mirjana.

- Jedan kolega s posla, Srbin, ponudio je da će nas spasiti, djecu i mene. Ali ja nisam mogla otići i ostaviti rodbinu, susjede, prijatelje, a ne znam ni kamo bi nas odveo, što bi s nama bilo - kaže Anka.

- Bilo je jako hladno, mama mi je gurala brata Igora da sjedne, da nabije kapu na glavu, da mu ne vide onih par nježnih dlačica, mišju bradicu koja mu je počela nicati. Dječake njegovih godina, 14 mu je bilo, već su odvodili. Našeg bratića isto, kasnije smo doznali, jer je nosio one žute zenge čizmice na nogama - govori Mirjana.

Onda ju je ugledao krupan tip i Mirjana se skamenila.

- Četnik! S bradom, kokardom i ostalim, četnik ko nacrtan. Uperio prst u me i nekome govori: Donesi ćebe, mala se smrzava! Bilo je ljubičasto, ali svijetle nijanse, aj ga, mama, donesi, još ga imam - govori Mirjana.

Pismo fotoreporteru: Konačno sam vas našla

Poštovani gospodine Biljak,
uopće ne znam kako bih ovo započela i čime bih ovo opravdala… Nema opravdanja. Zasmetat ću Vam i ukrasti nekoliko minuta Vašeg života zato što jednostavno imam tu potrebu. Ako i ne pročitate - nema veze. Ja ću vjerovati da jeste. A s obzirom da baš ništa osim par minuta ne tražim od Vas - ipak pročitajte.:-)
Zovem se Mirjana Štedul. Sabljak djevojački. Netko Vam je možda spomenuo to ime... Možda i nije… Nebitno.
Vukovarka sam. Živim i radim u Vukovaru. Prošla sam rat u Vukovaru. Od prvog do posljednjeg dana. Imala sam 11 godina.
Negdje na početku, prvih dana jeseni '91. (22. rujna je bio, ako dobro pamtim), u podrum na Sajmištu stigli su nam gosti. Vi. I Vaš kolega novinar. To je bilo super. Napokon nešto drugačije, napokon nova lica, netko iz "mirnog" svijeta. Netko iz svijeta u kojem još ima zdravog razuma.
Sjećam se kako smo sjedili na "verandi" kuće i jeli kompot od jabuka. A Vi ste slikali moju mamu. Jela je jabuku. I sjećam se kako je prozujala jedna granata, a Vi i kolega ste se bacili na zemlju. Mi ostali sjediti. Bilo mi je to smiješno i čudno. Jer mi smo iskusnim uhom ocijenili kako je to u skroz drugoj ulici. Sad me malo uhvati tuga. Jer zapravo smo mi bili smiješni i čudni. A vi ste bili najnormalniji mogući ljudi. Isti dan snimali ste i mog tatu koji je dijelio hranu kod obližnje zgrade mjesne zajednice. Pa ste snimali naše susjede. Pa Sinišu Glavaševića… Sve u istom danu.
Bilo je to još relativno bezbrižno vrijeme. A onda je pao mrak. Na cijeli grad....
Kad je grad pao, izveli su nas iz skloništa. Bojala sam se. Plakala sam. Prijetili su da će nas sve poubijati. Smijali su nam se. Pokraj nas je prošla grupa vojnika koji su poslije prikazani na TV-u, oni što su pjevali kako će klat' Hrvate. Plakala sam, jer s 11 godina su mi prijetili kako će me zaklati samo zato što sam Hrvatica.
Zašto sve ovo?
Zato što već 20 godina pokušavam doći do imena osobe koja nas je uslikala te jeseni '91. dok smo još bili nasmijani, bezbrižni i dok smo još vjerovali u sretne završetke. Svake godine montiraju nas u neki kratki video i svake godine se vidimo na TV-u. Ali mene je zanimalo ime iza slike. I ove godine - evo ga. Vi koji ste nedavno bili u Vukovaru, imali izložbu. Vaše fotografije bile su na izložbi "Lica rata" kod mene na poslu (radim u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar). Ja znam to ime. Ali nisam znala da je to ime koje tražim.
Ne tražim ništa od Vas. Čula sam da imate slika i negativa jako puno i da se u tome svemu teško snaći. Nije ni bitno. Samo sam imala potrebu javiti se čovjeku koji je uslikao posljednju sliku mog djetinjstva. Jer nakon rata više nismo bili djeca. Bili smo mali, odrasli ljudi.
Molim Vas, kad Vas put opet dovede u Vukovar - svakako me kontaktirajte. Možda da Vas provedem Sajmištem sada, u miru. Da vidite kako se lijepo sve obnovilo. A možda i da samo popijemo kavu.
Oprostite još jednom na smetnji. Zaista neću zamjeriti ako se baš nikada ne javite, jer svi mi imamo obveze i znam da se ne možete javljati svakom redikulu koji Vam se sjeti pisati. A ja jesam pomalo redikul, priznajem!
Lijepi pozdrav iz hladnog Vukovara!
Mirjana

Izdvojeno

03. kolovoz 2020 17:43