Visoki kazneni sud nije odobrio uvjetni otpust i raniji izlazak iz zatvora 76-godišnjem Antunu Gudelju, pravomoćno osuđenom na 20 godina zatvora zbog tri ubojstva, u kojim je jedna od žrtava bio Josip Reihl-Kir, načelnik osječko-baranjske policije, te jednog pokušaja ubojstva.
Brutalno smaknuće se dogodilo 1991. godine, a optuženi Gudelj kaznu služi u Kaznionici u Lepoglavi. Na Županijskom sudu u Osijeku je osuđen na po 20 godina za svako ubojstvo te na deset godina za pokušaj ubojstva.
Presuda je postala pravomoćna 2009. godine. U kaznu mu je uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru nakon izručenja iz Australije, ali i ono koje je proveo u pritvoru nakon uhićenja 1996. godine pa do amnestije 1997. godine.
Ostalo mu je dvije godine i dva mjeseca zatvora te je zatražio da mu se odobri odsluženje izvan zatvorskog sustava. Od Županijskog suda u Varaždinu, koji je nadležan za osobe lišene slobode smještene u Lepoglavi, dobio je uvjetni otpust, ali odluka je bila nepravomoćna jer je na nju pravo žalbe imao DORH.
Oni su žalbu podnijeli jer su smatrali kako takvo značajno skraćivanje kazne zatvora nije opravdano s obzirom na težinu i brojnost kaznenih djela zbog kojih osuđenik izdržava zatvorsku kaznu. O žalbi je kao viši sud odlučivao Visoki kazneni sud koji je Antuna Gudelja podsjetio da se nikada nije ispričao obiteljima žrtava, niti je pokazao pijetet prema žrtvama.
Žalba DORH-a
Visoki kazneni sud naveo je u svojoj odluci kako je, unatoč određenim pozitivnim okolnostima koje Antunu Gudelju idu u prilog (provedba programa izdržavanja kazne zatvora ocijenjena kao “naročito uspješan”, izostanak stegovnih postupaka ili kaznenih postupaka u tijeku, osiguran poslijepenalni prihvat), prvostupanjski sud u Varaždinu podcijenio težinu, narav i okolnosti kaznenih djela za koja je zatvorenik osuđen, u odnosu na preostali neizdržani dio kazne zatvora.
Naime, iako iz izvješća kaznionice proizlazi da je Antun Gudelj priznao kaznena djela te je izrazio kajanje, iz stanja spisa proizlazi da se zatvorenik oštećenicima, a radi se o članovima obitelji koji su ostali iza ubijenih žrtava, nije nikada ispričao za počinjena kaznena djela te pokazao pijetet prema žrtvama i tako izrazio svoj kritički stav prema počinjenim kaznenim djelima, pa stoga, verbalizirano priznanje djela i izraženo kajanje, u konkretnom slučaju nema onaj značaj kakav mu pridaje prvostupanjski sud.
Kako je odnos zatvorenika prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi jedna od okolnosti koja se vrednuje prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu, nije ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na zatvorenika u cijelosti postignuta svrha kažnjavanja, stoji u odluci Visokog kaznenog suda.
Preinačena odluka
Stoga su preinačili prvostupanjsku odluku varaždinskog suda da se Antunu Gudelju odobri uvjetni otpust i odbili njegov zahtjev. U svojoj odluci ukazali su i da kazna i način njezina izvršenja moraju biti takvi da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela.
Zločin se dogodio u srpnju 1991. godine kada je na zaustavnom punktu na cesti Osijek – Tenja mecima izrešetan automobil Zastava 101 u kojem je Antun Gudelj ubio Josipa Reihl-Kira, načelnika osječko-baranjske policije, Gorana Zobundžiju, potpredsjednika Izvršnog vijeća Osijeka, i Milana Kneževića, osječkog vijećnika.
Njegovi meci su teško ranili Milana Tubića, predsjednika Mjesne zajednice Tenja, koji je također bio u vozilu kojim su se uputili u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima. U presudi je navedeno kako ih je Antun Gudelj ubio iz bezobzirne osvete zbog događaja u selu u kojem su mu stradali roditelji.
Međutim, tijekom suđenja se nikada nisu istražili navodi da se radi o naručenom ubojstvu s političkom pozadinom, a koje je ustrajno, ali uzalud, pokušavala iznijeti pred sudsko vijeće Jadranka Reihl-Kir, udovica ubijenog načelnika.
Tog dana, 1. srpnja 1991. godine u Zastavi 101 su se četvorica približavala zaustavnom punktu na ulazu u Tenju s upaljena sva četiri žmigavca. Josip Reihl-Kir, čiji otac je bio po roditeljima slavonski Nijemac, a majka Hrvatica, bio je poznat kao načelnik koji je uporno odbijao da politika utječe na rad policijske uprave pod njegovom nadležnošću.
Radio je kao srednjoškolski profesor, nakon čega se zaposlio kao policajac i s vremenom došao na čelno mjesto uprave. S te pozicije je ustrajavao da se posegne za mirnim rješenjima na početku ratnih sukoba, bez postavljanja barikada i pristajanja na zastrašivanja.
S Antunom Gudeljom su se tog dana na punktu prvo verbalno sukobili.Optuženi Gudelj je bio smanjeno ubrojiv zbog vijesti da mu je otac razapet u pravoslavnoj crkvi, a majka prebijena.
Nakon svađe je s udaljenosti od deset metara iz kalašnjikova ispalio 29 metaka u automobil, smaknuo trojicu i ranio jednoga. Samog Josipa Reihl-Kira je pogodilo 18 metaka. Antun Gudelj je bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, a iako je trostruko ubojstvo i jedan pokušaj ubojstva počinio pred nekoliko policajaca, udaljio se s mjesta zločina bez da ga je itko zaustavio.
Nekoliko dana se skrivao nakon čega se odselio u Australiju. Prvi put mu je suđeno 1994. godine i to u odsutnosti te je osuđen na 20 godina zatvora. Uhićen je 1996. godine u zračnoj luci Frankfurt i izručen Hrvatskoj nakon čega mu je u Osijeku krenulo drugo suđenje.
Odlukom Vrhovnog suda je 1997. godine suđenje obustavljeno na temelju Zakona o općem oprostu. Antun Gudelj izlazi na slobodu i odlazi u Australiju.
Udovica Jadranka Reihl-Kir uspjela je četiri godine kasnije na Ustavnom sudu dokazati da je odluka o amnestiji nezakonita. Poništena je odluka Vrhovnog suda i slučaj je vraćen na početak te je za Antunom Gudeljem raspisana tjeralica. Australiji je poslan zahtjev za njegovim izručenjem što se i dogodilo u ljeto 2007. godine.
Nakon toga započinje treće suđenje tijekom kojeg se pokazalo kako je na dan ubojstva u jutarnjim satima u medijima objavljen razgovor s Josipom Reihlom-Kirom u kojem je izjavio kako se boji za svoju sigurnost.