StoryEditor
Crna kronikakujundžićeva vila

Podignuta optužnica za napad na bivšu novinarku ‘Slobodne‘ Andreu Topić: Snimka me spasila, ali obilježila. Ne vjerujem da bi smjeli proći nekažnjeno

28. srpnja 2020. - 15:58
Andrea Topić

Sedam mjeseci nakon što je Andrea Topić, tadašnja novinarka Slobodne Dalmacije, u selu Ivanbegovina u općini Podbablje imala "bliski susret" s rođacima tadašnjeg ministra zdravstva Milana Kujundžića i to kad je pokušala fotografirati Kujundžićevu luksuznu vilu, splitsko Općinsko državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv četvorice muškaraca rođenih 1977., 1978., 1954. i 1952. godine.

Optuženi su zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode i kaznenog djela i oštećenja tuđe stvari.

- Okrivljenicima se optužnicom stavlja na teret da su 23. siječnja 2020. godine u mjestu pored Imotskog, zajednički i dogovorno, pristupili novinarki jednog dnevnog lista i verbalno ju napali zbog čega fotografira kuću u vlasništvu tadašnjeg ministra zdravstva pa je ona zbog straha od njihove daljnje reakcije sjela u svoje osobno vozilo. Nakon toga su četvorica okrivljenika, tereti ih se, okružili njeno vozilo u kojem se zaključala te joj određeno vrijeme nisu dopustili da iziđe van niti da se vozilom udalji s mjesta događaja. Tereti ih se da su, uz to onemogućavanje kretanja, i rukama ogrebali prednja lijeva vrata, slomili desni nosač krila prednje maske i rasklimali brave na navedenom osobnom vozilu pričinivši joj štetu u iznosu od 600 kuna - izvijestilo je ODO Split na svojim internetskim stranicama.

Novinarka Topić opširno je tada za Slobodnu Dalmaciju u svom tekstu opisala što se događalo tog dana i kako je tekao susret s četvoricom "junaka".

- Bilo je, dakle, nešto prije 11 sati kad sam parkirala automobil pred kućom za koju Katastar nedvojbeno tvrdi da je 1/1 u vlasništvu Milana Kujundžića s prebivalištem u Zagrebu, na adresi toj i toj jer ne bi bilo etično da je ovdje navedemo. Sa suvozačkog sjedala dohvatila sam fotoaparat i stala na cestu da promotrim odakle je najbolje snimiti kuću, a da ne upadam u privatni posjed. Zabrinuto sam podigla pogled jer sam iz pravca one kuće koja se gradi, začula strašnu viku. Neki je čovjek trčao prema meni. Crn, srednje građe.

- Dobar dan - rekla sam, posebno ozarena jer sam ga prepoznala. Da, to je ministrov blizak rođak, Kujundžić se preziva, ima i spomenicu Franje Tuđmana i dvadeset je godina već u HDZ-u,a sve to znam jer sam nedavno baš tu, u Ivanbegovini, s njim razgovarala kad sam radila reportažu o rezultatima lokalnih izbora. I on je mene prepoznao! Ali nije mu bilo drago da me vidi.

- Ne'š ode snimat! Ko ti je da dozvolu, odakle ti nalog, ova je cesta od ministra, makni auto odavde! Miči se! Miči se! - urlao je, nasrtao i unosio mi se u lice.

- Kakvoga ministra, ova je cesta javno dobro, uknjižen je na nju Grad Imotski! - odgovorila sam samouvjereno jer sam baš jutros prije polaska provjeravala i katastar i zemljišnik da vidim na koga glase parcele oko ministrove kuće. Nije mi vjerovao. Otvorila sam aplikaciju na mobitelu, našla parcelu ceste i pokazala mu podatke da vidi da sam u pravu. Rekao je da je to laž i da je sve Milanovo, a da je Milan gazda kuće i da Milan ne želi oko nje novinare. Rekao je to mašući rukama.

Otvorila sam vrata automobila. Tad su došli i ostali radnici, njih četiri, pet. Svi uz viku i galamu. Svi uz dernjavu da se maknem jer da je cesta od njihova Milana. Okružili su me. Razmišljala sam da trčim, nisam imala kamo. Svaku rupu oko mene su zagradili. Sjela sam onda u auto i zalupila vrata. U panici nisam mogla naći gdje se zaključavaju sve brave iznutra, iskreno, to mi dugme nikad nije trebalo.

Jedan je sjeo na gepek, onaj prvi, kojeg se sjećam iz reportaže, i pamtim da se prezivao Kujundžić, stao je ispred haube. Treći je navukao kapuljaču i snimao me mobitelom, on je držao suvozačka vrata da ne mogu ni ondje izaći. Četvrti je stao do mojih vrata i skidao protezu da mi je pokaže kroz staklo.

Vikali su, derali se, urlali, ljuljali automobil naslanjajući se na njega. Htjela sam pobjeći, otići. Vikala sam im da se maknu, spustila sam prozor i derala se da me puste na miru da odem. Nisu htjeli. Upalila sam auto i pritisla gas. Stali su pred haubu, svim osim onog koji je čuvao gepek da ne bi slučajno pomislila otići u rikverc.

Naslonili su ruke ne dajući mi da krenem, priječeći mi put svojim tijelima. Stisnem li gas, ja sam najebala. Nikoga neće brige zašto sam tu bila i tko su oni, i što su oni radili, ostat će samo činjenica da sam pregazila troje ljudi. Tresla sam se, paničarila. U sebi vrištala. Na mobitelu natipkala broj svojih urednika. Oni su pozvali policiju.

I ovi otmičari nekoga su zvali. Među sobom su pričali da zovu Ministra. Tako su rekli. Gazdu, tako ga od milja zovu. Da me prestraše, otvarali su mi vrata. Rasklimali su mi kvaku na suvozačkim vratima, a na mojima je ogrebali. Nisam se mogla pomaknuti. Ni naprijed ni nazad. Derali su se.

- Šta oćete od mene!? Pustite me na miru, maknite se! - vikala sam.

- Vidit ćemo šta Gazda kaže - kazao je onaj Kujundžić uz odvratno cerekanje.

- Oćeš s nama na piće, dođi se s nama u kuću družit se malo, ajde, popit ćemo rakijicu, ti i nas četiri, he he he - kazao je onaj s protezom dok sam suzdržavala nagon za povraćanje. Kasnije je otvorio vrata. S moje strane.

- Evo dobila si dopuštenje za snimat - rekao je. Spasio me sam ministar. Koliko sam shvatila iz njihova međusobna razgovora, rekao je da me puste. Što bi bilo da je rekao da me zadrže? Oko pola sata. Toliko je teror trajao. I kad su se ostali makli od auta, onaj Kujundžić se vratio i stajao do mog prozora kako ne bi mogla izaći, lupao je po staklu, kreveljio se i nešto vikao. Konačno je došla policija.

‘Snimka me spasila, iako me obilježila‘


- Danas mi je malo crnjak kad me ljudi prepoznaju kao "onu koju su napali u Ivanbegovini", ali da nisam snimala, bila bi samo moja riječ protiv riječi četvorice napadača. A oni su od početka lagali. Čim je došla policija govorili da se nisu ni približili autu. Da me prvi put vide. Da sam ja to sve izmislila. Da sam se penjala po nekakvim zidovima. Snimka me spasila, iako me obilježila. Da nije bilo nje, tko bi mi vjerovao? Pogotovo onaj dio za dentjeru. Zato, ako ste u opasnosti, snimajte. Bar upalite diktafon na mobitelu, držite ga u džepu. Možda se ne dogodi ništa, a možda uspijete s tom snimkom istjerati pravdu. Znam da je rano biti ovako optimističan, tek je podignuta optužnica, ali zaista ne vjerujem da postoji svemir u kojem bi smjeli proći nekažnjeno - kazala nam je Andrea Topić.

Gabrijela Radanović

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. rujan 2020 14:35