Prije dva tjedna na Županijskom sudu je objavljena presuda posljednjoj dvojici s liste optuženika u slučaju ratnih zločina u Vojno istražnom centru Lora u Splitu. Stravična zbivanja u Lori opisana su u dvije optužnice, jedna za zlostavljanje civila i druga za mučenje ratnih zarobljenika.
Slučajevi su u javnosti poznati kao “Lora 1” i “Lora 2”, a u njima je navedeno više osoba koje su preminule od posljedica torture 1992. godine. Među preminulima od mučenja, najmlađa osoba bio je Bojan Vesović, 18-godišnjak koji je zarobljen kao ročnik JNA i doveden u Loru.
Više svjedoka opisalo je njegove zadnje dane i izjavili kako je umro od mučenja. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su tek 12 godina kasnije, 2004. godine u masovnoj grobnici, nedaleko od Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini.
Jedan od zarobljenika, svjedok mučenja, tijekom postupka je izjavio kako su Bojana Vesovića zlostavljali iz zabave. Mladić je u siječnju 1992. godine iz rodnog Kragujevca otišao na odsluženje vojnog roka u vojarnu JNA u Prištinu.
Ranjen je u bedro, a potom je zarobljen u okolici Livna, te prebačen u splitsku Loru. Tamo, ne samo da mu nije pružena adekvatna liječnička pomoć, već je iskusio neljudski tretman zbog kojeg je u mukama proveo zadnje dane i skončao od posljedica.
Osobe koje su dolazile u njegovu ćeliju, opisali su svjedoci, utrljavale su mu motornu mast u rane na bedrima, što je dovelo do gnojne upale. Nuždu je obavljao u krevetu što je ubrzalo infekciju rane te širenje sepse.
Mučen je i strujom, a jedan od vojnih policajaca je imao običaj navući crne rukavice s kojima bi mu gurao prste u ranu od čega je mladić urlao od bolova.
Svjedok iz Trebinja, također zatočenik Lore, bio je neposredni svjedok mučenja Bojana Vesovića:
- Bojan je doslovce poludio od bolova, pjevao je u noći. Umro je u neopisivim mukama. Redovno ga je posjećivao jedan od stražara, a mali bi vrištao čim bi taj ušao u ćeliju, sve dok jednog dana nije prestao vrištati. To je bilo kao u zoološkom vrtu, valjda ih je zabavljalo dok su ga tako mučili - kazao je.
Drugi svjedok, zarobljenik iz Kragujevca, opisao je također u svom svjedočenju što su Bojanu Vesoviću radili u Lori:
- Bojan je bio u bloku C, prva ćelija. Bio je gol, ranjen, prostrijelna rana u butini. Ta noga natečena, mnogo više od ove normalne. Zavuko je glavu ispod kreveta. Vidi se da je isprebijan, fleka do fleke - to je sve crno bilo. Nije htio jesti - tvrdio je Kragujevčanin,, napominjući da su se “životinje nad njim iživljavale i kada je prestao zapomagati”.
Dok su mladića mučili u Splitu, njegov otac Miroslav je obilazio Ministarstvo obrane u Beogradu, nije ni znao da mu je sin napustio Prištinu. Tražio je da se Bojan hitno vrati kući, napominjući da ne mogu djecu slati u rat, ali već je bilo prekasno.
Dane Vesović, brat pokojnog Bojana je izjavio za “Slobodnu Dalmaciju”:
- On je bio dijete, nikome ništa nije bio kriv. Otišao je u JNA kao što su išli i svi u drugim republikama, a onda su ga poslali u rat, iako obuku nije završio, niti mu je tamo bilo mjesto. To samo životinja može napraviti što su oni mome bratu napravili. Osuđujem i one koji su ga poslali u rat.
Svatko neka odgovara za svoju krivnju, na obje strane. Moj brat to nije zaslužio. Otac mi nije dočekao podizanje optužnice, umro je nekoliko dana prije toga. Drago mi je što u Hrvatskoj ima ljudi koji ne dozvoljavaju da zločini prođu nekažnjeno.