Silicon Valley Bank (SVB), 16. po veličini američka banka, s 210 milijardi dolara imovine, zaplijenjena je od strane kalifornijskih regulatora, nakon što su štediše požurile povući sredstva zbog zabrinutosti da bi banka mogla postati nesolventna. Riječ je o drugoj najvećoj propasti banke u povijesti SAD-a, a odmah joj se na trećem mjestu priključila i Signature Bank, koju su preuzeli regulatori u New Yorku. Prije njih je u probleme upao i Silvergate Capital, jedna od rijetkih koja je pružala utočište kriptovalutnim klijentima, ali je nju vlada odlučila likvidirati.
Sjeme propasti SVB-a je posijano kada je uložio velika sredstva u dugotrajne državne obveznice SAD-a, uključujući one koje su poduprte hipotekama. Obveznice imaju obrnut odnos s kamatnim stopama; kada stope rastu, cijene obveznica padaju. Dakle, kada je američka centralna banka (FED) počela ubrzano povećavati stope kako bi se izborila s inflacijom, portfelj obveznica SVB-a počeo je snažno gubiti vrijednost.
Da je SVB mogao držati te obveznice nekoliko godina, do njihova dospijevanja, tada bi dobio svoj kapital natrag. Međutim, kako su se gospodarski uvjeti pogoršali tijekom prošle godine, pri čemu su posebno bile pogođene tehnološke tvrtke - mahom SVB-ovi klijenti - depoziti su se počeli ubrzano povlačiti. Pošto banka nije imala dovoljno gotovine, počela je prodavati neke od svojih obveznica uz velike gubitke, što je uplašilo ulagače i kupce, koji su počeli masovno povlačiti novac. Za razliku od banke za građane koja opslužuje tvrtke i kućanstva, klijenti SVB-a uglavnom su imali puno veće račune. Zato je bankrot bio brz.
A, kako to već biva, bankari nisu htjeli potonuti s brodom. Stoga su izvršni i financijski direktor, kao i šef marketinga, počeli prodavati dionice vrijedne 4,4 milijuna dolara dva tjedna prije nadolazeće kalvarije. No, pošto para nikad dosta, banka je prije bankrota isplatila zaposlenicima njihove godišnje bonuse.
U pokušaju da obuzdaju paniku među građanstvom i amortiziraju rizik od financijske zaraze, regulatori su objavili da će jamčiti za sve depozite u bankama, a Joe Biden je poručio da "Amerikanci mogu imati povjerenja da je bankarski sustav siguran". Bijela kuća je ubrzo otklonila ideju da će porezni obveznici opet - nakon 2008. - biti ti koji će javnim novcem spašavati banke. Samo što - hoće.
Ključni element specijalno osmišljenog programa je da će se prihvatljivi kolateral za zajmove - uključujući obveznice i hipotekarne vrijednosnice - procijeniti po "nominalnoj", a ne tržišnoj vrijednosti, pri čemu će problematičnim bankama biti omogućeni isti uvjeti posuđivanja u središnje banke kao onim institucijama koje su nešto savjesnije kontrolirale poslovne rizike. Ukratko; isprintat će se još love. Isto tako, isprazniti će fond za osiguranje depozita, iz kojeg će uzesti premije uplaćene za zaštitu deponenata ispod 250.000 dolara i iskoristiti ih za pokrivanje sredstava svih, pa i milijunaša.
Ken Griffin, osnivač hedge fonda Citadel, rekao je da paket spašavanja SVB-a pokazuje da se američki kapitalizam "raspada pred našim očima". "Došlo je do gubitka financijske discipline jer vlada u potpunosti spašava štediše", ustvrdio je, razočaran već uvriježenim američkim "socijalizmom za bogate".
Propast SVB-a je odjeknula u cijelom svijetu. U Londonu je vlada organizirala prodaju britanskog ogranka kalifornijske banke za nominalni iznos od jedne funte. Iako je riječ o instituciji s manje od 0,2 posto bankovnih depozita na otoku, imala je veliku ulogu u financiranju tehnoloških startupa na koje britanska vlada računa da će potaknuti gospodarski rast (isto vrijedi za SAD). Njemački financijski regulator je pak zabranio raspolaganje imovinom i plaćanja njemačkoj podružnici SVB-a i uveo moratorij, čime je zapravo zatvorena za poslovanje s klijentima.
Ipak, čini se da se još ne nazire kraj ovom dramatgičnom razvoju događaja. Naime, u ponedjeljak je zaustavljeno trgovanje dionicama najmanje desetak regionalnih banaka jer su ih nervozni ulagači počeli bjesomučno prodavati. First Republic Bank, 14. po veličinu u SAD-u, izgubila je više od 70 posto vrijednosti, dok je Western Alliance pao 81, PacWest Bancorp 50, a Zions Bancorporation 27 posto.
Možda je prerano pričati o scenariju iz 2008., kada je praktički čitavi sektor sjedio na rizičnim hipotekarnim zajmovima što su pumpali nekretninski balon. U drugu ruku, petnaest godina nakon, cijene nekretnina su debelo više nego ikad, što najavljuje novu turu goleme financijske kontrakcije, pri čemu bi pad spomenutih banaka mogao biti okidač. Jer, očito je da je nešto puklo i da neće biti dovoljno novca u optjecaju da bi se razne sheme financijskih piramida održale.
Jer, uostalom, čitav financijski sistem današnjice je jedan obični Ponzi.
Nazvana po talijanskom poduzetniku Charlesu Ponziju, ovakva shema navodi žrtve da povjeruju da profit dolazi od legitimnih poslovnih aktivnosti, pri čemu one ostaju nesvjesne da su izvor sredstava druge žrtve, niže na piramidi. Ova iluzija se može održavati sve dok je podupiru novi ulagači i dok većina prevarenih ne zahtijeva punu otplatu. Dokaz da je bankarstvo upravo jedan od ovakvih pothvata ne trebamo tražiti dalje od Signatureovog slučaja. Na papiru, ova institucija je bila na čvrstim temeljima. Međutim, budući da banke ne plasiraju dalje samo fragment zaprimljenih sredstava, ukoliko dođe do nagle potražnje novca i manjka povjerenja, podložne su kolapsu. Ova pojava je poznata kao bank run tj. trk u banku; što je i razlog Signatureovog posrtaja.
Današnji sistem bankarenja je onaj djelomičnih rezervi. On tumači da su banke dužne zadržati (samo) određenu sumu deponiranog/posuđenog novca na vlastitom računu tj. u posjedu. Primjera radi, pretpostavimo da je to 10 posto. Dakle, kada netko položi u banku 1.000 dolara, banka zadrži 100 i ostalih 900 može dalje posuđivati. Slijedeća osoba koja uđe u poslovnicu zatraži kredit od 900 dolara, kojeg mu onda banka isplati. Što se upravo dogodilo? Istovremeno imamo, u teoriji, depozit od 1.000, rezervu od 100 i kredit od 900; to je ukupno 2.000 dolara koje su, očito, izvršile magičnu diobu od početnih 1.000. Ovim načinom, od te početne svote je moguće daljnjom mitozom stvoriti ukupno 9.000 dolara.
Dakle, na temelju jednog početnog depozita podignuta je kula od karata, koja se u potpunosti temelji na dugu; ne na stvarnom kapitalu! Tim slijedom, novi novac se zapravo stvara iz ničega i postoji samo u bankovnoj knjizi zapisa te se ne može odjednom vratiti štedišama. To je tehnički nemoguće. Kako zovemo to kada se novci investitora mogu vratiti samo novcem novih investitora? Zovemo to Ponzi shema i vrlo je nezakonito.
A kako ovo sve banci polazi za rukom? Odgovor je: knjigovodstvenom začkoljicom. Naime, banka zapravo ne prima depozite; ona posuđuje novac od klijenata. Iznos koji ste položili ne leži zapravo na vašem računu nego cirkulira dalje u ekonomiju; kreditima, ulaganjem u fondove, isplatama itd. Banka, isto tako, u stvari ne daje kredite; ona kupuje obveznice zainteresiranih za posudbu. Kada potpišete ugovor o kreditu (obveznicu), banka kaže da ćete "naći" novac na svom računu, a ne da će vam ga "prebaciti", jer bi to bilo tehnički pogrešno. Taj novac nije transferiran sa drugog računa; on je tada stvoren kao zapis obveze ispunjenja obećanog iznosa, a koja se nalazi u potpisanoj obveznici.
Isto tako, u bilancama, potraživanja (posuđeni novac) bi trebala biti prije naplaćena nego se vrate dugovanja (depoziti ljudi) što u banaka nije (nužno) slučaj. Iz tog razloga, da nešto više od tri posto ukupnih klijenata (u smislu ekvivalenta u depozitima) uđe u banku podignuti svoju imovinu, ona bi bankrotirala. Ovo je način na koji sistem djelomičnih rezervi kreira novac iz (praktički) ničega. Sve ovo je detaljno istražio i objasnio profesor i bankarski ekonomist Richard Werner u knjizi Pet tisuća godina bankarstva.
No, ako mislite da je sistem djelomičnih rezervi sulud, pričekajte tek da čujete priču o najekscentričnijem izumu našeg vrlog financijskog ustroja - kamati. Ide ovako: postojanje sredstava za otplaćivanje kamate nije zamišljeno u primarnoj emisiji novca. Što to točno znači? Pa, svaka novčanica ikad nastala je izdana u formi duga/kredita. I taj dug, kako je i pristojno, mora uvijek biti vraćen posuditelju. Kako se kamata tu uklapa? Pa, zapravo nikako. Novac za vraćanje kamate - ne postoji.
Kad se ukupni posuđeni novac, u teoriji, vrati na adresu dugovanja; odakle namaknuti iznos kamate? Nikako jer - ga nema. Nikad nije izdan. Na primjer, recimo da se osnuje država Arktik. Ona, u tom trenutku, nema svoju privredu ni valutu pa ih planira izmisliti. Stoga, centralna banka posudi poduzetnicima 1.000 arktičkih kruna; to je primarni bazen novca arktičkog gospodarstva. Međutim, dužnici moraju banci vratiti taj iznos plus još, recimo, 100 za kamatu. Ali, kako nabaviti 1.100 kruna kad u opticaju postoji samo 1.000 kruna? Pa, nikako.
Da biste otplatili kamatu, potrebno je da taj novac nekako zaradite, a jedino kako to možete napraviti je da netko izgubi taj isti iznos. A, ukoliko taj netko također ima otplatiti kamatu, i on mora smoći način da zaradi - na račun nekog drugog. Svakako, uvijek će netko, baš kao u igri sa muzičkim stolicama, u kojoj postoji manje mjesta za sjesti nego ljudi, ostati nasamaren.
Kada ova potraga za vraćanjem kamate počne ubrzavati i kako ljudi masovno bankrotiraju - u nemogućnosti vraćanja kredita - kula od karata se počne urušavati. Ekonomija bazirana na dogmama oskudnosti i natjecanja - poput one tržišnog kapitalizma -je, na kraju krajeva, društveni koncept u kojem je njeno stanje oblikovano mišljenjem i djelovanjem mnoštva ljudi. Ako se desi da većina njih nasluti "prepreke na putu", pa počne štedjeti ili prodavati, dolazi do nagle kontrakcije u kojoj cijene padaju, balon (napokon) pukne i kreće recesija. Steže se remen, snižavaju troškovi, otpuštaju radnici. Nitko ne troši, dakle nitko (praktički) ne može ni zarađivati. Standard pada, kreću ovrhe, ljudi se deložiraju, povećava se broj beskućnika… I onda, kada je čistka završena, kreće sve iznova…
Ova dinamika je poznata i kao boom&bust cycles tj. ciklusi ekspanzije i krahiranja, a sastoji se od pet faza: rasta, vrhunca, recesije, reakumulacije i oporavka. U kojoj se svjetska ekonomija trenutno nalazi? Pa, sagledajmo stanje u najjačoj svjetskoj ekonomiji, SAD-u. Potrošački dug je tamo dosegao novi rekord krajem 2022., iznoseći 16,9 bilijuna dolara, što je oko 1,3 bilijuna više nego godinu ranije. Zbog toga su i stope kašnjenja isplaćivanja kredita značajno skočile. Hipotekarni zajmovi koji se smatraju "ozbiljnim kašnjenjem" od 90 dana ili više porasli su na stopu od 0,57 posto, što je gotovo dvostruko u odnosu na prethodnu godinu.
Stope štednje strmoglavo padaju i od studenog 2022. Amerikanci mogu uštedjeti samo 2,4 posto svog raspoloživog dohotka. Sve više potrošača oslanja se na kreditne kartice kako bi si priuštili rastuće cijene potrepština, kao što su hrana i stanarina. To je pomoglo porastu američkog ukupnog duga po kreditnim karticama na rekordnih 930,6 milijardi dolara na kraju 2022., što je skok od 18,5 posto u odnosu na godinu prije. Ovim tempom, kućanstva se približavaju "prijelomnoj točki", prema studiji WalletHuba. Paralelno, rastu i kamatne stope na kreditnim karticama te su sada na nevjerojatnih 20,4 posto.
Nadalje, broj Amerikanaca koji podnose nove zahtjeve za naknade za nezaposlene je početkom ožujka porastao najviše u zadnjih pet mjeseci. Naročito veliki pad u broju novootvorenih radnih mjesta se dogodio u siječnju u građevinarstvu, srozavši se za 240.000, ili gotovo 50 posto u usporedbi s prosincem. Bio je to najveći mjesečni pad u podacima koji se mjere zadnjih 20-ak godina. Svemu navedenome unatoč, cijena nekretnine, u odnosu na medijalni dohodak, je i dalje skuplja nego na vrhuncu stambenog balona 2008. godine. Eto, u toj smo fazi; onoj vrhunca najvećeg balona ikad.
Izvješće agencije Standard & Poor‘s-a iz 2010. je procjenilo da će SAD do 2050. imati dug u visini 415 posto BDP-a, dok će do 2060. čak 60 posto svih zemalja svijeta biti u stečaju. Danas je SAD na 123 posto - skoro duplo nego 2008. - a šef UN-a za globalni razvoj je krajem 2022. rekao da je više od 50 najsiromašnijih zemalja u opasnosti od bakrota.
Iako političari, najčešće tokom izbornih kampanja, naklapaju o vraćanju duga, (za nadati se da) znaju da je takvo nešto obična nebuloza. Razlog zbog kojeg je tome tako je jer je dug zapravo novac, a novac je dug. Da se sav dug na svijetu vrati, novac bi prestao postojati. Ali, kao što smo već objasnili, ne može se vratiti, jer iznos kamate ne postoji u aktualnom bazenu novca. Zato je čovječanstvo rob duga - zauvijek.
A ako je ropstvo dug, onda dug dovodi do ropstva. Babilonski seljak je, recimo, mogao platiti neki iznos u srebru roditeljima svoje žene da ozvaniče brak, ali on ju ni u kojem slučaju nije posjedovao. Nije ju mogao prodati. No, sve bi se to promijenilo da je podigao kredit. Kad bi ga prestao vraćati, njegovi bi vjerovnici mogli najprije otuđiti njegove ovce i namještaj, pa kuću, polja i voćnjake, a na kraju bi uzeli njegovu ženu, djecu; čak i njega samoga. Dug je bio sprega koja je omogućila modernu zamisao novca, tako proizvevši ono što zovemo tržište; arenu u kojoj se sve može kupiti i prodati, jer su svi predmeti - kao robovi - izdvojeni iz svojih prijašnjih društvenih odnosa i postoje samo u odnosu na novac.
"Ako povijest išta pokazuje, to je da nema boljeg načina da se opravdaju odnosi utemeljeni na nasilju i da se doimaju moralnim, od njihovog preoblikovanja u jezik duga, jer se odmah čini kao da je žrtva ta koja radi nešto krivo", napisao je antropolog David Graeber u svojoj knjizi "Dug: prvih 5000 godina".
Što su pak osnivački oci SAD-a - koji uslijed novog dužničkog ciklusa puca po šavovima - mislili o bankarenju? Pa, u stvari, američka revolucija za neovisnost je djelomično počela zbog toga što je kralj George III. ukinuo tamošnju valutu u opticaju i nametnuo prekomorskim kolonijama posuđivanje novca od Engleske Banke. Thomas Jefferson je tada napisao: "Vjerujem da su bankarske institucije opasnije nego čitave armije. Ako američki puk ikada dozvoli privatnim bankama izdavanje valute, te institucije će lišiti narod njegovog vlasništva dok se njihova djeca ne probude u beskućništvu na kontinentu koji su njihovi očevi osvojili."
Ni Woodrow Wilson nije bio daleko: "Našu veliku industrijsku naciju kontrolira sistem kreditiranja koji je u rukama privatnika. Rast nacije i sve njene aktivnosti su, stoga, u rukama nekolicine ljudi koji nužno, svojom limitiranošću, uništavaju ekonomsku slobodu. Postali smo jedna od najgore upravljanih i jedna od najkontroliranijih vlada civiliziranog svijeta. Ne vlada slobodnog mišljenja, ne više vlada izglasana od većine, nego vlada odlukom i prinudom male grupe dominantnih ljudi." Čak je i Franklin Roosevelt pred Bretton-Woods konferenciju 1944. inzistirao na jednom jedinom pravilu: Da bude zabranjen ulaz bankarima.
Konačno, lihvarstvo je staro koliko i sam novac. Dug, kamata i jamstvo se spominju još u Hamurabijevom zakoniku. Antička Grčka i Rim su također imali bankarstvo, ali je ono uglavnom napušteno padom Rimskog Carstva, koji je donio i stagnaciju trgovine te uzdizanje abrahamskih religija koje su (tada) posuđivanje novca uz kamatu smatrali visoko nemoralnom rabotom. Judaizam je prvi napustio ovu doktrinu (odlukom da se zabrana kamate odnosi samo na druge Židove), a slijedilo ga je krščanstvo. U islamu je institucija kamate i dalje jedan od najvećih grijeha.
Biblija kaže, u Poslovicama Starog zavjeta: "Baš kao što bogati vladaju nad siromašnima, zajmoprimac je rob zajmodavcu." I Novi zavjet ima tematski vezanu prispodobu, u Evanđelju po Ivanu, kada je Isus došao na proslavu Pashe u Jeruzalem. Prilazeći hramu, unutra je spazio lihvare kako sjede za stolovima i mijenjaju novac, pa isukao bič i stao njime udarati po zelenašima. Prevrnuo im je banke (stolove), pobacao kovanice i bijesno urlajući ih istjerao iz kuće božje.
Ovo je ujedno i jedini put kad je Isus u svom postojanju posegnuo za nasiljem. Znači li to da bi se trebalo od svakog iskrenog katolika očekivati da se suprotstavi bilo kakvom obliku financijskog mešetarenja? Pa, i da i ne. Ukoliko se zaista vodi onom "što bi Isus učinio", onda bi. A zašto ne bi? Pa, zato što Isus nije bilo katolik; bio je Židov.
Za kraj, jedno pitanje. Jeste li se ikad zamislili "zašto banke moraju biti profitabilne" pa dobili neki logičan odgovor na to pitanje? E pa - ni autor.