Izgubili smo ga nekako iz vida, otkako se prije desetak godina otisnuo u inozemstvo i počeo grickati ‘strani kruh‘ Ivan Slišković je skoro pa nestao s radara hrvatskih medija. Tu i tamo bi se pojavila vijest u koji je klub prešao, ali, to je bilo baš tako ‘tu i tamo‘. Ali, takav je uglavnom i tretman rukometa u medijima. Tu i tamo. Nije to samo Ivanov problem.
Hrvatska javnost ovaj sport doživljava kao ‘siječanjski‘, tada se svi promiču u vrhunske rukometne stručnjake... Ali, ova priča nije od jučer, pa je nećemo razvlačiti u ovom tekstu.
Vratimo se mi Ivanu. Rukometašu kojega je na vrhuncu karijere presjekla bolest. Mononukleoza. Ta 2016. godina, od najbolje u rukometnom životu do – najgore. Prvo je s reprezentacijom uzeo europsku broncu u Poljskoj, na ljeto zaigrao i na Olimpijskim igrama u Riju, sve to kapitalizirao ugovorom u moćnom Veszpremu. Bolje nije moglo. Ali, valjda uvijek treba negdje kucnuti u drvo, za špurijus, da ne ureknemo, da potraje...
... jer, nakon eurobronce, Olimpijskih igara u Riju i golova za veliki Veszprem - na Ivana se sručila bolest.
- Mononukleoza. Pauzira san godinu i po, povratak je bija težak. Kaže se ‘koliko pauziraš triba ti još toliko da se vratiš‘. Tijelo je reklo ‘dosta‘ i tribalo je stat – prisjeća se Splićanin Ivan, danas 32-godišnjak.
I stao je. Zabrinuli su se tada svi, nije davalo na dobro. Šuškalo se svašta, u zraku je bilo pitanje ‘hoće li se vratiti‘. I uspio je, vratio se. Prebrodio je razdoblje bez rukometa, a možete zamisliti kako jednom profesionalcu, reprezentativcu, izgleda život bez rukometa, na dva okretaja, uz to i neizvjesne budućnosti...
No, Ivan se nije dao. Taj je period, kaže, iskoristio za ono što mu je rukomet do tada uzimao, za obitelj, prijatelje. Ono najvažnije u životu. Za život izvan rukometa. Ispada da mu je bolest tada uzela rukomet, a vratila ono što mu je rukomet uzeo - vrijeme s obitelji.
Ali mu se vratio. Danas nosi dres Olympiacosa iz Atene, to je i bio okidač zbog kojega smo ga se sjetili, jer njegov klub ovu subotu gostuje u – Trogiru! Treće je kolo EHF kupa, dolazi moćni sastav iz Grčke, Trogirane trese ‘rukometno ludilo‘.
Ivane, kako su ‘tvoji‘ reagirali kad ste izvukli Trogir, jeste li bili dobre ili loše ruke?
- Ja san bija najsritniji, da ću doć blizu doma. Ima san neki predosjećaj da bi mogli izvuć baš Trogir, ali ne bi se bunija ni da su bile Sesvete ili slovenska Krka, sve je to relativno blizu. Na kraju se i ostvarilo.
A tvoji u klubu, šta kažu?
- Oni ništa ne znaju o Trogiru, uglavnom pitaju mene. Mada ni ja ne znam puno, ne pratim previše hrvatsku ligu otkako san otiša prije desetak godina. Pogleda san par ‘strimova‘ na Youtubeu, znam Tomu Radnića, s njim sam i u kontaktu, zapazija san Trivkovića na pivotu, a znam i Bradarića, ali više priko brata nego priko rukometa.
U prognoze ne želi ulaziti...
- Idemo, stvarno, utakmicu po utakmicu, kako se to kaže, nismo se još spremali za njih. Danas ćemo pogledati video i odraditi jedan trening pripreme u Trogiru. Ono što sam ja vidio... mislim da Trogir nema širinu u rosteru, uglavnom igraju isti igrači. Ali, ne mogu i ne želim govorit puno jer san pogleda‘ samo dvi utakmice po jedno poluvrijeme.
Kažu mi Trogirani, oni su vas već dobro proučili, da imate ubitačnu vanjsku liniju. Da sva trojica rokate s 10-12 metara, ti, Savvas i onaj Španjolac od 213 centimetara. Iznenadilo me da si na srednjem, razigravač, uvijek si bio lijevi vanjski!? Kad si postao srednjak?
- Evo ovdje - smije se.
- Je, uvik san bija livi vanjski, ali nikad nisan bija samo šuter. Ni sam sebe nisan tako vidija, a ni treneri. Više san bija igrač ‘za igru‘, sa šutem iz vani. I u prošlom klubu u Njemačkoj trener je razmišlja da me stavi na srednjega, ali ipak nismo to realizirali.
Krenuo je iz Splita, tu je prve seniorske minute dobio već s 15-16 godina, trenirali su ga Mikulić, Jaganjac, Babić... S Gripa ga je put odveo u Nexe (2011.), pa u Celje, Veszprem, nakon mononukleoze se vratio u Celje, dalje išao u njemački Goppingen, pa Porto, Stuttgart... I evo ga sad u Ateni. Bome, lipo se skupilo.
- Ček, da prvo završin ovo oko srednjeg vanjskog. Grci su htjeli dovest dobrog srednjaka, ali nisu uspjeli pa su doveli jednog tu iz lige, osjetija san da bi ja moga to igrat... Zato su nas i doveli, nas par stranaca, da budemo nositelji, da se borimo za naslov prvaka, da osvajamo domaće trofeje, a u Europi doguramo šta dalje.
I? Kako ide? Jesu li gazde zadovoljne?
- Za sad je sve ok. Sad smo osvojili Superkup, Savvas je zabija u zadnjoj sekundi, ali smo bili dosta bolji od AEK-a u toj utakmici. Oni i mi se borimo za prvaka.
Grčki navijači... ne treba trošiti riječi, jesu li i na rukometnim utakmicama žestoki?
- Samo kad su ‘nogometni protivnici‘. Kad igramo domaću ligu, pa čak i Europu, nema ih baš, ali kad igramo kontra AEK-a ili PAOK-a dođu ultrasi, budu pravi derbiji, žestoko. Tako mi je bilo i u Portugalu kad san igra za Porto, navijači su dolazili na utakmice protiv Benfice i Sportinga.
Nogomet je ušao duboko u rukomet...
- Ovdje je domaći teren velika prednost, ovo su nogometni klubovi, uvijek se očekuje pobjeda. Kad dođu, jako su temperamentni.
U Trogiru vas čeka puna dvorana, kako će biti u Ateni?
- Teško mi je sada to reć, možda će ovisiti i o rezultatu prve utakmice, ako bude gusto, napeto... Do sada nismo imali neku posjetu, bude stotinjak ljudi po utakmici i to s policijom i redarima, ha, ha!
Više policije nego navijača.
- Ovdje je stvarno jako osiguranje. Di god idemo uvijek imamo policiju u pratnji. Imali su ogromnih problema s navijačima i to sada reguliraju... bolje je reć, pokušavaju regulirati.
Kako ti je u Ateni?
- Ma, prekrasno. Baš lipo, do prije desetak dana smo se kupali u moru. Uvik sunce, toplo... Cila mi je obitelj ovdje, supruga Anamaria, djeca Luka i Marta, baš uživamo.
Dolaze li tvoji u Trogir gledati utakmicu? Mislim da to ne treba ni pitati, ali evo, ipak.
- Oće, naravno! I ne samo moji, doć će i familija od Ivana Vide iz Zagreba, čak i Kalčićevi iz Slovenije, njih dvojica isto igraju za nas. Ovo je našima prilika da dođu, da nas vide, ipak smo daleko. Nije baš da imamo prilike doć doma, samo za Božić i lito.
Ovdje smo naš razgovor priveli kraju, Ivan je morao u klub – gledalo se kako igraju Trogirani.
A u subotu će zapivat ‘evo mene moji ljudi, doša sam vam...‘. Ćaća se vraća.
