Jedan je Portugal. Svi pamtimo zlato naših rukometaša iz 2003. godine, prepričava se ta titula svjetskih prvaka stalno i iznova, pišu o njoj knjige, snimaju dokumentarci... Ima li itko da se ne sjeća "vužgi ga Blaž" letećeg Lackovića, ili obranu noktom Matoševića do tada nezaustavljivom Španjolcu Masipu u zadnjoj sekundi polufinala?
Pamti se i Atena, olimpijsko zlato godinu kasnije. Osam utakmica, osam pobjeda.
Pa Musin gol Norvežanima u produžetku za finale Eura prije četiri godine...
Brdo sjećanja. I priča. A među njima posebna je ona iz 2007. godine, sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. O kojoj se ne govori, koja se rijetko spominje, već je uhvatila miris naftalina, valjda zato što tamo nismo dobro prošli, nisu lijepe uspomene. Dapače. Vratili smo se bez medalje, s međusobnim optužbama, razočarani... A nikad nismo bili jači.
Baš tu, gdje smo igrali najbolji rukomet u ovom stoljeću. Ljepši i od onog u Portugalu i Ateni. Da bi s devet pobjeda i samo jednim porazom na kraju bili – peti!?
- Tu smo igrali najljepši rukomet – odgovorio mi je iz prve Ivano Balić na moj upit "Portugal, Atena ili Njemačka?".
Slažem se sto posto. Hrvatska je harala Stuttgartom, Mannheimom i Kölnom, protivnike redom - deklasirala.
Prvo Maroko, laganih 35:22. Ok, očekivano. Zatim Južna Koreja, čak 41:23. Malo tko je Korejance tako razbio, skoro 20 razlike. I zabio im 41. I za kraj prvog kruga Rusi, tada još uvijek jaki, sigurnih 32:27.
U drugom krugu prava rapsodija. Prvo su pali Danci (28:26), iz današnje perpsektive shvatit ćete veličinu ove pobjede. Za njima i Mađari (25:18). Onda laganica s Česima (31:29), te ključna utakmica, poslije će se to pokazati, sa Španjolcima (29:28).
Nisu nam dali
Sedam utakmica, sedam pobjeda, pali Danci, Španjolci, Rusi, Mađari... No, ždrijeb nas je u četvrtfinalu odveo na Francuze. I tu smo "poginuli". Konačnih 18:21 govori kakav je to rat bio. Lepršave i razigrane Hrvate mogao je zaustaviti samo francuski armirani beton. I ne samo beton, tvrdi Ivano:
- Nisu nam dali da pobijedimo. Da ne idemo na Nijemce jer bi njih razbili, a oni su bili domaćini.
Misli na suce. Ali je i priznao:
- Na cijelom prvenstvu odigrali smo jednu lošu utakmicu, u krivo vrijeme.
Puno je ružnih riječi palo na račun suđenja nakon te utakmice. Ulog je bio veliki, polufinale, borba za medalje, a u trokutu mi, Francuzi i domaćini Nijemci. Nas su izbacili prije polufinala, Francuzi su ostali bez medalje, bili tek četvrti, domaćin je uzeo zlato. Tako se namjestilo.
Nijemcima zlato, Poljacima srebro, Dancima bronca.
A Hrvati? Poslije smo još jednom razbili Španjolce (35:27), pa još jednom Ruse (34:25), i s devet pobjeda i samo jednim porazom završili – peti.
Dvaput dobili Španjolce, dvaput Ruse, plus Dance, Mađare... od deset utakmica izgubili samo jednu, u kojoj smo primili 21 gol. Čudo.
Da cijela ova njemačka priča bude još "luđa" za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva proglašen je – Ivano Balić. Uvijek, ali uvijek se tom titulom počasti nekog od finalista, najčešće iz redova pobjedničke momčadi, uistinu se teško sjetiti kad je takva počast ukazana igraču iz momčadi koja nije dogurala niti do polufinala.
Pale teške riječi
A kako s našim rukometašima nikad nije dosadno, ni približno, tako smo i ovdje imali svega i svačega i u našim vlastitim redovima. "Afera" je pukla nakon četvrtfinalnog poraza od Francuza, vodstvo Saveza s jedne, a igrači s druge strane.
Sporna je bila utakmica prije, ona sa Španjolcima, u kojoj smo imali osigurani prolaz dalje i mogli smo birati protivnika u četvrtfinalu. Da smo htjeli.
Bezbolnim porazom od Španjolaca izbjegli bi nama najneugodnije i jedine opasne Francuze, međutim, igrači poneseni sjajnim igrama i osjećajem nepobjedivosti nisu željeli kalkulirati, odlučili su razbiti sve do kraja, okrenuli su utakmicu sa Španjolcima u svoju korist (gubili smo 11:16 na poluvremenu) i naletjeli na francuski zid. Beton, kako hoćete.
Pale su teške riječi iza toga, međusobna optuživanja, vodstvo Saveza održalo je izvanrednu presicu u hotelu, još je imam snimljenu na diktafonu, nije bilo ugodno slušati.
Nikad ljepši rukomet nismo igrali, a ostali bez polufinala i u Hrvatsku se vratili s gorčinom, optužbama i aferom na leđima.
Sedamnaest godina poslije evo nas opet u Njemačkoj, opet u Mannheimu i Kölnu, opet sa Španjolcima, Francuzima i Nijemcima u istom dijelu ždrijeba. Deja vu.
