Sport Rukomet

sinjska rukometna bajka

Talente više ne damo nikome: Dosta smo godina proizvodili za druge, jer nismo imali mogućnost igranja u najvišem rangu, to sada prestaje

sinjska rukometna bajka

Biti prepoznatljiv. Ostati svoj. Gurati mlade. Stvarati. Imati rezultat. Imati prošlost. Imati sadašnjost. Imati budućnost. Evo kako je Ženski rukometni klub Sinj uspio u svemu navedenom. Iz drugog plana.

Točno dva tjedna od posljednje velike sportske fešte u Sinju, a podsjećamo bilo je to nakon osvajanja Kupa Hrvatske od strane ragbijaša, ponovno su se zagrijali dlanovi sinjskih navijača. A kako i ne bi. Sinjske rukometašice su napokon dio rukometne elite, prvi puta nakon sezone 2011./12. Trajale su tek jednu sezonu među prvoligašicama, a povratak su izborile i 2014./15., međutim, tada su se ispriječile financijske (ne) prilike.

ŽRK Sinj baš nitko nikad nije mazio. To je istina i to treba reći. Ženski rukomet jednostavno nije bio prvi izbor u gradu nogometa i košarke. Često nije bio ni treći. Ali, vodeći se valjda onom - što te ne ubije, to te ojača - tako je opstao sve do dana današnjega.

I toliko toga dao, ne samo sinjskom i dalmatinskom rukometu, nego i hrvatskom, europskom i svjetskom. Vesna Milanović Litre, Iva Milanović Litre, Ana Križanac, Anita Poljak, Ivanka Hrgović, Marija Hrgović Tomić, Marija Borozan, Andrea Čović, Žana Živalj, Snježana Botica, Senka Buljan, Anita Jadrijević, Maja Zebić, Vedrana Vlajčević, Matea Pletikosić, Silvija Masnić, Anamaria Gugić...

Europske prvakinje, članice ponajboljih klubova, olimpijke, sudionice europskih i svjetskih prvenstava, dobitnice brojnih priznanja s europskim predznakom. Sve one izdanak su sinjskog kluba, dakle, nije da pričamo u prazno. A riječ je tu, kako i sami vidite, o djevojkama koje su ostavile traga u rukometu.

- Ja uvijek kažem da je najlakše doći do Prve lige. Ali da bi u njoj opstao, kada već nemaš novca, potrebno je imati svoj kadar, svoje cure. Nama igračice sa strane nisu opcija, nije nam to isplativo, a nije ni poželjno. Dosta smo godina proizvodili za druge, jer nismo imali mogućnost igranja u najvišem rangu, a jasno je da one najbolje traže priliku za napredovanje u jačoj konkurenciji. Tu smo bili konstantno na gubitku. Godinama. Mislim da je sada krajnje vrijeme da mi kao klub napravimo iskorak i da svoj proizvod, u svom gradu i svojoj novoj dvorani predstavimo na nacionalnoj razini kao jedan brend - govori nam sinjska rukometna “alfa i omega” Ljiljana Borozan koja je cijeli svoj život naprosto dala rukometu.

I još uvijek ga daje. Boljeg sugovornika nismo mogli naći, Borozan je prepoznatljivo lice, ali i glas, u ženskom rukometu. Prošla je kao trenerica kroz sve mlađe reprezentativne uzraste, a trenutno je uz cjelodnevni angažman u ŽRK Sinj aktivna i kao koordinator na razini Dalmacije ispred HRS-a. S njom u Sinju sve počinje i sve završava kada je ženski rukomet u pitanju.

Nije tajna kako su gotovo svi rukometni centri u Hrvatskoj iz godine u godinu trljali ruke zbog činjenice da Sinj nije u stanju igrati Prvu ligu, da jednostavno nema novca. Jer, na jeftin način su dobivali gotove, kvalitetne mlade igračice. Sada, u Sinju žele zaustaviti taj trend, govori nam Borozan:

- Mi tim djevojkama nismo imali što ponuditi u trenucima kada su tažile afirmaciju i trebale iskorak u vidu jačih utakmica. Druga liga to ne nudi i onda brzo dođe vrijeme rastanka Nismo im mogli ponuditi niti minimalna financijska primanja. Vjerujem da je tome došao kraj. Imamo podršku mnogih ljudi, sponzori žele da nastavimo ovu priču, a nadam se da će i Grad podržati sinjski rukomet na konkretan način. Želimo konačno zadržati naše cure u Sinju. Bit ćemo 100 posto sinjski proizvod. I nećemo plesati tek jedno ljeto.

U klubu trenutno ima oko 100 djevojčica u četiri uzrasta i to je pravo bogatstvo koje Sinj ima. Redovito sudjeluju na završnicama svih Državnih prvenstava, imaju uz to i nekoliko vrhunskih ostvarenja, a bile su i prvakinje. Zapravo, najtočnije rečeno, te mlađe kategorije zapravo su glavne zvijezde kluba, njima se pridaje najviše pažnje i to daje rezultate.

- Cilj je iz svake generacije izbaciti barem dvije prave igračice. Mi smo sada zastupljeni u svim reprezentativnim uzrastima, stvaramo prvo perspektivu, a onda i kvalitetu. Ništa to nije slučajno. Naš sustav u klubu, koji je baziran na maksimalnoj pažnji prema mlađim kategorijama, kaže da i najmlađe djevojčice moraju odigrati barem 35 utakmica godišnje, starije još i više, oko 50. Ako toga nema, mi kao klub nismo ništa njima dali niti smo išta napravili. Kod nas u sportu se želi odmah biti na vrhu, samo to se vidi i cijeni, ali baza je ključ, a ne vrh. Ne možete biti vrh ako nemate bazu - naglašava Borozan.

Gotovo je nevjerojatna brojka od oko 250 utakmica koje svi uzrasti Sinja na godišnjoj razini odigraju kroz razna natjecanja. Sve to treba isfinancirati. Grad daje oko 150 tisuća, sponzori i donatori još toliko, ali to je bila cijena za Drugu ligu. Prva, pak, traži iznos od oko 700 tisuća, uz uvjet, kako smo već naveli, 100 posto domaćeg proizvoda. Rukometašice i ljudi iz kluba svoj dio posla su napravili, sada je red na onima drugima.

Marija Hrgović-Tomić i Žana Majić idu 'u mirovinu'

Jednu od ključnih uloga na samom terenu odradile su dvije prekaljene igračice, s rukometnim imenom i prezimenom na državnoj razini, Marija HrgovićT omić i Žana Majić, koju će mnogi prepoznati po djevojačkom prezimenu Živalj. One su bile istinske mentorice mladim sinjskim snagama, one su im čuvale leđa i bile velika podrška.

Baš njih dvije, kaže nam Majićka, a koju je za izjavu baš zadužila Hrgovićka, odlučile su se oprostiti od aktivne karijere:

- Ja i Marija smo odigrale oproštajnu ligašku utakmicu. Nadam se da smo bile od pomoći ovoj mladoj ekipi i da će one sada nastaviti svoj razvoj na najbolji mogući način. Meni osobno je ovo bilo veliko zadovoljstvo i zaista hvala svima od srca.

Mi se ipak nadamo da iskusne sinjske heroine nisu rekle svoju zadnju riječ po tom pitanju. Postoje šanse, saznajemo, da se suradnja nastavi i naredne sezone. Ali, sada valja korak po korak, bit će vremena i o tome kad se dojmovi slegnu. Zlata vrijede ovoj ekipi, iskustvo se ne može nadomjestiti ničim.

Marija Hrgović Tomić tu je bezrezervno već nekoliko godina, njen utjecaj na ekipu je enorman i malo tko se baš toliko dao svom klubu, u svakom smislu te riječi, a to moramo posebno podvući. Njoj na ponos, a nama ostalima na sreću.

Ustožer i igračice

Josip Borozan (trener, 1986.) Završio je višu trenersku školu i već je šest godina trener seniorki. Izdanak je istinske rukometne familije, sin Ljiljane Borozan. Također, dugogodišnji je igrač Kamička i Trilja.

Višnja Ilić (pomoćni trener, 1974.) Osoba koja je prisutna u svim klupskim kategorijama i uzrastima. Bivša vratarka i jedna od onih koji rade silan posao “ispod radara”.

Ana Ugrin (vratarka, 2005.) Jedna od najperspektivnijih mladih vratarki, ne samo u Dalmaciji, nego i na razini Hrvatske. Najomiljenije lice među djevojkama.

Maja Bilandžić (desno krilo/vanjski, 2002.) Polivalentna igračica, nenametljiva, ali izuzetnog talenta. Članica mlađe reprezentacije, o njoj će se još čuti.

Žana Majić (desni vanjski, 1985.) Profesorica i primjer mlađima kako se treba razviti kao igrač i kao osoba. Bogata karijera, prepoznatljivo rukometno lice u svim krajevima.

Anja Macan (lijevi vanjski, 2002.) Mlada i perspektivna igračica, njen iskorak se tek očekuje.

Marija Hrgović-Tomić (srednji vanjski, 1995.) Lider na terenu, mentorica i uzor mlađima. Motor ekipe. Nenadomjestiva.

Silvija Masnić (lijevi vanjski, 1994.) Igračica koju su isključivo ozljede spriječile da ostvari veliku europsku karijeru. Ima top u ruci i prva je meta svih obrana.

Mia Koprčina (desno krilo, 1999.) Potencijal, zbog jake konkurencije manja minutaža, ali zahvalan dio momčadi.

Matea Mažurin (lijevo krilo, 1998.) Kapetanica momčadi i jedna od najboljih igračica u ligi, reprezentativnog kalibra. Izuzetna kvaliteta i ikona kluba.

Nikolina Laco (pivot, 2000.) Veliki potencijal, juniorska reprezentativka...

Martina Čović (lijevo krilo, 1994.) Odlično krilo, ima nesreću što dijeli poziciju s Mažurin. Velika vrijednost, veliko iskustvo.

Maja Zorica (desni vanjski, 2004.) Izuzetan potencijal, određena za velike stvari - 14 godina.

Andreja Vugdelija (vratarka, 1999.) Jako dobra mlada vratarka, studentica i jedna od junakinja pobjede protiv Petasona. Sigurna i konstantna.

Marina Baković (srednji vanjski, 1994.) Igra na poziciji koju drži Hrgović-Tomić, ali itekako iskoristiva i zahvalna.

Karmen Ćurković (lijevi vanjski, 1998.) Odskače visinom, perspektivna. Zaposlena i time manje aktivna, ali dobra duša kluba.

Nina Boban (srednji vanjski, 2002.) Veliki potencijal, članica mlađih reprezentacija.

Karmen Paštar (pivot, 2003.) Mlada reprezentativka, budućnost kluba.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Rukomet