Borba Marija Vuškovića za dokazivanje nevinosti u slučaju u kojem je optužen, a onda i proglašen krivim za uzimanje dopinga, još uvijek traje.
Slučaj koji je proteklih mjeseci okupirao pažnju hrvatske i njemačke javnosti prožet je nelogičnostima i spornim detaljima, zbog čega mnogi sumnjaju u to da je bivši stoper Hajduka zaista uzimao doping, a u Njemačkoj je čak i pokrenuta peticija “Oslobodite Vuškovića”.
Podsjetimo, stoper HSV-a je u rujnu prošle godine pao na doping-testu nakon što su mu u uzorku urina pronađeni tragovi zabranjene supstancije eritropoetina (EPO). Riječ je o hormonu koji stimulira proizvodnju crvenih krvnih stanica, što omogućuje krvi da apsorbira više kisika.
I dok Vušković i njegov klub čekaju odgovor na žalbu priloženu Federalnom sudu DFB-a (Njemačkog nogometnog saveza), Netflix je prije koji dan objavio potresni dokumentarac o Alexu Schwazeru, Talijanu koji je na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine osvojio zlatnu medalju u brzom hodanju, a onda prošao pravi pakao koji uvelike podsjeća na onaj kroz koji sada prolazi Vušković.
Trčanje za istinom
U dokumentarcu naziva “Trčeći za mojom istinom” iz prve ruke možemo vidjeti ružnu stranu sporta, onu u kojoj nemoralni liječnici i znanstvenici tretiraju ljude kao pokusne kuniće, a organizacije osnovane kako bi čuvale integritet sporta ponašaju se kao da su svrha same sebi.
No to ne znači da je Schwazer nevinašce. Njegova mučna priča počinje svjesnim uzimanjem EPO-a uoči Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine...
Nedugo nakon što je osvojio olimpijsko zlato 2008. u Pekingu, u njegovoj disciplini su primat preuzeli ruski brzohodači. To je Schwazera toliko frustriralo da je jednom prigodom upitao jednog od svojih ruskih suparnika u čemu je njihova tajna. Odgovor je bio jednostavan: “Hrana, vitamini i doping.”
Kombinacija depresije u koju je u međuvremenu pao i šokantnog saznanja motivirala ga je da odleti u Tursku i sam si nabavi zalihe EPO-a. Rezultati su mu se zatim naglo poboljšali, a to je alarmiralo poznatoga talijanskog “zviždača” i suradnika WADA-e (Svjetske antidopinške agencije) Sandra Donatija da prijavi Schwazera i zatraži njegov doping-test.
Donati je tijekom cijele svoje karijere bio borac za poštenje u sportu, a iz talijanske reprezentacije je izopćen nakon što je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine razotkrio zavjeru svog saveza koja je omogućila njihovu skakaču u dalj Giovanniju Evangelisti brončanu medalju (koja mu je nakon toga oduzeta). Također je odigrao važnu ulogu u razotkrivanju Lancea Armstronga, američkog biciklista.
Schwazerov test je, naravno, bio pozitivan, a on je odmah zatim sazvao konferenciju za medije i sve priznao grcajući u suzama. Njegovo instant-priznanje mnoge je šokiralo jer se većina sportaša inače kune u nevinost, iako je bilo i onih koji su njegov istup nazvali glumom.
Talijan je odradio troipolgodišnju suspenziju, a onda se odlučio vratiti brzom hodanju, i to tako što je kontaktirao Donatija, čovjeka koji ga je prokazao, te ga zamolio da mu bude trener. Kao garanciju da neće ponovno uzimati doping, obećao mu je da ga može testirati kad god bude želio.
Donati je pristao i uveo mu revolucionaran način treninga, a njihova veza se svakim danom produbljivala te su s vremenom postali pravi prijatelji. Stotine testova koje mu je Donati radio vraćali su se negativni, kao i oni službeni kojima je bio podvrgnut, ali onda je Schwazer na sudu optužio dvojicu liječnika – Pierluigija Fiorellu i Giuseppea Fischetta – da su znali sve o njegovu uzimanju dopinga i priča se preko noći pretvorila u pravi mafijaški triler...
Novogodišnji posjet
Donatijevo prokazivanje Schwazera već je prije otvorilo Pandorinu kutiju koja je rezultirala izbacivanjem Ruskog atletskog saveza sa svih natjecanja, a oni kojima se zamjerio u Italiji uskoro su ga krenuli optuživati da je pomagao Rusima u organiziranom dopingiranju, iako je on učinio sasvim suprotno.
Što je Schwazer bio bliže povratku na stazu, to su stvari postajale sve bizarnije. Prvog dana 2016. godine na vrata su mu pokucali službenici tvrtke iz Stuttgarta koji su mu došli uzeti uzorak urina, što je bilo čudno jer laboratorij u Kölnu – gdje je uzorak trebao biti dostavljen – nije radio na praznik.
Rezultat je bio negativan i Schwazer je nastavio svoje pripreme za Svjetsko prvenstvo koje se te godine održavalo u Rimu, ne sluteći da prvi dan nove godine ujedno predstavlja i prvi dan njegova povratka u pakao.
Jutro prije same utrke, Donati je primio poziv od međunarodnog suca na natjecanjima kojeg je poznavao, Nicole Maggia, koji mu je rekao da se pobrine da Schwazer ne pobijedi, odnosno da prepusti prvo mjesto Australcu Jaredu Tallentu. Donati to nije prenio svom štićeniku, koji je stigao do uvjerljive pobjede i plasmana na Olimpiskim igrama 2016. godine u Rio de Janeiru. Tallent je osvojio srebrnu medalju.
No samo nekoliko tjedana prije početka Igara, Schwazer je dobio obavijest da mu se B uzorak od 1. siječnja vratio pozitivan. Ali ne na EPO, već na testosteron. Ono što je bilo posebno zanimljivo jest to da mu razina testosterona nije bila povećana ni prije ni nakon tog testa, kao ni na A-uzorku od 1. siječnja.
Nakon toga na vidjelo su počele izlaziti informacije koje su šokirale čak i novinara kojeg je Donati nazvao da mu ispriča slučaj, a koji je 40 godina pratio talijansku mafiju.
S obzirom na to da laboratorij u Kölnu nije radio 1. siječnja, službenik je torbu s uzorkom odnio u svoj ured u Stuttgart u 15 sati popodne te prema naputcima ostavio ključ od svog auta u prostoriji kojoj je pristup imalo još nekoliko osoba. Uzorak je stajao bez nadzora do sutradan u šest sati ujutro, a izvješće o primopredaji ispunjeno je unaprijed, iako primopredaju uopće nije izvršio taj službenik.
Samo za podsjetnik, u Vuškovićevu slučaju laborant nije odmah poslao uzorak u laboratorij, već ga je odnio kući, čuvao ga u vlastitu hladnjaku tri dana i onda ga dostavnom službom poslao u laboratorij udaljen petstotinjak kilometara.
Schwazer se žalio Sportskom arbitražnom sudu u Lausannei (CAS), ali je na inicijativu direktora IAAF-a (Međunarodnog atletskog saveza) za antidoping Thomasa Capdeviellea odluka odgođena za dan prije same utrke u Riju. Donati i odvjetnik savjetovali su Schwazeru da se uopće ne muči i ne putuje u Brazil, ali on je ostao posvećen svom cilju sve dok su postojale šanse da će ga osloboditi krivnje.
Čudan uzorak DNK-a
No odgovor je bio negativan i ovaj put mu je “odrezana” osmogodišnja suspenzija. S obzirom na to da se uzimanje dopinga u Italiji smatra kriminalnom radnjom, uslijedilo je i novo suđenje u Bolzanu, a tamo su se stvari dodatno zakomplicirale.
Sud je odobrio DNK test, koji je Schwazer zatražio, ali WADA i IAAF za to nisu željeli ni čuti. Podsjetimo, WADA i NADA (Nacionalna antidopinška agencija) nisu htjeli ni čuti za to ni u Vuškovićevu slučaju.
Potom je Donati dobio e-mailove do kojih je došla ruska hakerska skupina imena “Fancy Bear”. Oni su, među ostalim, otkrili prepisku između Capdevillea i odvjetnika IAAF-a, u kojem je ovaj potonji napisao kako treba spriječiti laboratorij u Kölnu da pristane poslati uzorke u Italiju, pitajući: “Zar ne znaju da su i oni dio zavjere protiv A. S.-a?”
Nakon dugotrajne borbe, a onda i pokušaja podvaljivanja nezapečaćene epruvete talijanskim laborantima, popraćene prijetnjama policijskih službenika, laboratorij u Kölnu pristao je dati pravi B-uzorak na ponovno testiranje. Iako i tu treba naglasiti da se njihov prvotni argument kako ga je ostalo vrlo malo pokazao neistinitim jer je količina u bočici bila trostruko veća od navedene.
Test je pokazao da je DNK u bočici bio isključivo Schwazerov, ali svjedočenje stručnjaka koji je obavio testiranje izazvalo je šok u sudnici. Naime, u uzorku je bilo 1200 pikograma DNK-a, dok se u urinu prosječne osobe može pronaći između 70 i 80 pikograma.
WADA je takav nerealan rezultat pokušala objasniti novim tajnim (!) testiranjem Schwazerova urina. U jednom trenutku suđenja njihov odvjetnik je ustao i počeo mahati papirom navodeći kako imaju objašnjenje cijelog slučaja. To je izazvalo žustru reakciju Schwazerova odvjetnika, ali i suca Waltera Pelina, jer je testiranje bilo obavljeno u tajnosti, a onda još i izneseno pred sud mimo procedure, onako kako obično viđamo u filmovima.
Njihovo testiranje ovaj put je pokazalo 14.000 pikograma DNK-a u Schwazerovu urinu, što je laborant koji je proveo testiranje u Italiji nazvao nedoživljenim. Moguće objašnjenje neutralnih stručnjaka do kojih je došao Netflix zvučalo je kao nešto iz filmova o Jamesu Bondu.
Naime, DNK se može izbrisati iz urina tako da se uzorak stavi u posebnu termopeć i tretira UV zrakama, a onda se u taj “prazni” urin može uliti mala količina krvi te osobe. Kako krv u sebi sadrži puno veću količinu DNK-a nego urin, takvo objašnjenje su prihvatili oni koji su vjerovali u Schwazerovu nevinost.
Pelino je presudio u korist talijanskog brzohodača, opravdavši svoju odluku velikom količinom nelogičnosti u cijelom procesu i opiranju WADA-e i IAAF-a da surađuje u pokušaju rasvjetljavanja situacije.
No IAAF Schwazeru nije ukinuo suspenziju, a Donati, koji je cijeli svoj život posvetio borbi protiv nepravde i dopinga u sportu, na kraju je također izopćen iz WADA-e, jer je do kraja ostao uvjeren da je njegovu štićeniku netko podmetnuo.
Schwazer, koji sada ima već 38 godina, tako neće moći nastupiti ni na Olimpijskim igrama u Parizu sljedeće godine, jer će mu suspenzija isteći taman netom prije početka Igara, što znači da se neće imati mogućnost kvalificirati na njih.
Torba puna kamenja
Bez obzira na to što ga je sud u Bolzanu proglasio nevinim, teško je sa sigurnošću tvrditi da je Schwazer zaista nevin, ali činjenica da je proces koji je vođen protiv njega bio prožet nelogičnostima, zakulisnim igrama i prijetnjama baca veliku sumnju na cijeli slučaj. A riječ je o odlukama koje sportašima mogu uništiti karijeru, možda i život. Schwazer je, naime, u jednom trenutku napunio svoju sportsku torbu kamenjem i bio na korak od samoubojstva.
Još je problematičnije to što organizacije koje bi trebale biti zadužene za očuvanje integriteta sporta imaju beskonačan prostor za manipulaciju, jer njih nitko ne nadgleda. A kada se s druge strane nađe čovjek koji se mnogima zamjerio i sportaš koji je već jednom posrnuo, uvijek je moguće da politički interesi, korupcija ili čista ljudska zloba odrede sudbinu nevinog čovjeka.
Za razliku od Schwazerove priče, nema nikakvih naznaka da je Vuškoviću netko htio namjerno nauditi. Ali obje priče pokazuju kako sustav testiranja i analize uzoraka funkcionira i koliko je, zapravo, prostora i za manipulaciju uzorcima kao i za slučajne pogreške u proceduri. Možda je najgore od svega upravo to što bi čak i slučajna, posve nenamjerna pogreška vjerojatno bila zataškana, jer bi svaki propust, priznaju li ga, potencijalno mogao predstavljati kraj WADA-e i cijelog sustava.