Devetnaestogodišnja Ela Filipović iz Brela ima blage oči, anđeosko lice i iza sebe desetak godina sviranja klavira i saksofona u Limenoj glazbi Brela. U novinama je, međutim, zato što ima čak četiri uzastopna naslova svjetske prvakinje u – kick-boksu! Iznenađeni? Ima još.
Nadrealna kombinacija afiniteta nije izostala ni u formatu njezine all-in-one familije, jer ta vrhunska boksačica ima brata akademskog glazbenika, te nešto starije članove poput djeda – vlasnika jedne od prvih slastičarnica na tom području, eko-etno sela Krug u “brdskom” dijelu Brela, dok apartmanski sadržaji spadaju već u “klasičan repertoar”.Pod paskom svjetskog prvaka
– Prezivate se Filipović, kao i čuveni Cro Cop Mirko; jeste li vi neka ratoborna familija? – u polušali pitamo “patera familiasa”, djeda Severina Filipovića, koji spremno odgovara:– Ma kakvi! Ona nas je jedina “iznevjerila” – s ljubavlju pogledava u pravcu unuke, na koju je dakako ponosan. Prije no što smo s njom prozborili pod odrinom obiteljske kuće u Brelima, riječ preuzima djevojčin trener, agilni Pero Gazilj, i sam višestruki svjetski prvak i nekadašnji aktivni borac.
– Prve korake Ela je napravila u klubu Mawashi u Makarskoj. Što znači mawashi? Stvarno ne znate? To vam je općepoznata stvar: udarac nogom u glavu – kao dobro jutro veli Gazilj, koji iza sebe ima, među ostalim, i petnaest godina dugu trenersku karijeru, a Ela je pod njegovom paskom od prvog dana...
Tako doznajemo da je prvu ozbiljnu pobjedu ostvarila 2009. godine u Puli, kad je proglašena europskom prvakinjom u light-kontaktu, jednoj od podvrsta kicka, prilično brutalne vrste boksa koji (vjerojatno zbog “mladosti”) još nije uvršten na listu olimpijskih sportova.
Samo zbog te okolnosti, rekli bismo, Ela još nije postala olimpijska prvakinja, no svejedno se dobrano utaborila na krovu svijeta; nakon Pule ta još uvijek tinejdžerka pokorila je i tatami u Bratislavi u dvije kategorije – spomenutom “lightu” i point fightu – potom onaj u Beogradu, te skroz “friško” teren u Riminiju. Zbog mlade dobi, Ela je u Olimpijskom odboru (koji podržava i formalno neolimpijske sportove, nap.a.) kategorizirana kao druga kategorija vrhunske sportašice, a “avancati” će nakon ulaska u seniorsku sekciju, odnosno statusom finalistice na budućim natjecanjima.
Žene su poslušnije i srčanije
– Nije li taj sport ipak prebrutalan za mladu djevojku? – pomalo bojažljivo postavljamo tipično žensko pitanje kad je ženski boks u pitanju, na što su se i boksačica i trener slatko nasmijali.– Ne biste vjerovali, ali u klubu Mawashi ima sedamdesetak članova, od čega je gotovo pola ženskog roda! One su puno bolje za treniranje, disciplinirane su, poslušne i srčane. Veoma sam zadovoljan njima – primjećuje trener, dok nama pada na pamet sociološko pitanje.
– Boksači su česti gosti crnih kronika, a bave se i zanimanjima visokog stupnja rizika i izloženosti agresiji: redari su, čuvari... Žene kao da nemaju veze s tim, a u boksu su, eto, mnogobrojne. Kako objašnjavate taj fenomen? Nikad, naime, nismo pročitali naslov: “Boksačica razbila nos tome-i-tome u kafiću”, “Prvakinja u boksu privedena zbog reketarenja” i slično, zar ne?
– Ne znam ja ništa o tome – diplomatski će Gazilj, dok Ela vraća priču u kolosijek.
– Nije kick-boks previše brutalan, pogotovo ako se ne tuče u ringu, a ja sam dosad u borbi samo na tatamiju; zato se u njemu može dugo i ostati. Ipak, moja mama ne može gledati mečeve čak ni na snimci, a pogotovo uživo – veli Ela, kojoj je to baš simpatično. Ipak, bilo je gadnih situacija...
– Nisam imala lomova, ali jesam – šokova; svaki put me drma trema prije nastupa, ali s vremenom baš o toj tremi i adrenalinu postaneš i ovisna. Gadan je bio meč u Bratislavi, recimo, jer sam u obrani naslova svjetske prvakinje u svojoj klasi, onoj juniorskoj, imala temperaturu oko 38 stupnjeva, a morala sam se tući s golemom Ruskinjom. Inače se borim u klasi sedamdeset plus, tu sam taman na rubu, zbog čega su protivnice često puta znatno krupnije od mene. No, ja sam brža i to je moja prednost. U Bratislavi sam, međutim, imala bliski susret s puno gabaritnijom protivnicom, koja me oborila na pod u jednom trenutku i pritisnula me svom težinom. Mislila sam da će mi duša izletjeti iz tijela – prisjeća se mlada boksačica (kick!), koja u već sad bogatom sportskom životopisu bilježi i jednu ozbiljniju ozljedu: istegnuće prepona, zbog čega nije mogla trenirati čak pola godine.
U kick-boksu su, recimo za manje upućene, noge uz ruke također moćan instrument za borbu...
Iako živi u srcu turističkog mjesta, s kristalno čistim morem pod nosom, vrijedna Ela jedva da se ovog ljeta stigla u njemu okupati. E, to je možda onaj dio vezan uz sport koji je i najmukotrpniji... Dvaput dnevno treninzi cijelo ljeto bez predaha, a u međuvremenu rad u obiteljskoj slastičarnici i ispomoć roditeljima oko apartmana zaista su pohvalan angažman mlade djevojke, koja će od jeseni krenuti i na Kineziološki fakultet u Splitu. Zbog te okolnosti, te nešto uvjetnijeg treniranja, Ela je promijenila i klupski dres, te otprije nekog vremena trenira pri trofejnom boksačkom klubu Mornar u Splitu.
A što se tiče ovog dijela o stalnom treniranju, Ela ima primjedbu...
– Dobila sam od trenera tjedan dana godišnjeg, evo upravo ovaj tjedan! – bez imalo ironije veselo napominje Ela, koja bi bez problema mogla istući mnoge momke (i cure), no nikako nije profil “tučarice” izvan ringa, pardon, tatamija. Za blagost i nježnost u ophođenju, te pomalo sanjarski izraz lica, možda je “kriva” ona njezina umjetnička crta, već spomenuti alter ego. Suptilnost je prisutna još u jednom prozaičnom detalju:
– Za boks nije uputno imati dugačke nokte, a ja sam svoje navikla “prešišavati” još od faze sviranja klavira – kazuje svjetska prvakinja u boksu i hobi-glazbenica iz Brela.
LENKA GOSPODNETIĆ