StoryEditor
Košarkaiznad obruča

Zadarski stručnjak gradi vrhunsku trenersku karijeru: Biti izbornik u državi koja nije tvoja je plafon karijere

5. kolovoza 2018. - 14:00
gjergja4-180718

Zadnjih devet godina u zadarskom dopisništvu Slobodne Dalmacije razvio se jedan lijep i nesvakidašnji običaj. Svaki put kad bi Dario osvojio neku novu titulu ili trofej, njegov otac Ivica, naš dugogodišnji sportski suradnik, donio bi u našu malu redakciju poveću teću punu pečenog mesa tek skinutog s gradela ili, koji put, dva-tri pladnja pršuta i sira, uz nekoliko butelja domaćeg crnog vina i kilo medenih pomidora, pa bi mi dugo, do u detalje, između uredničkih poziva iz Splita i rokova za predaju tekstova, raspredali o novom Darijevu uspjehu i nazdravljali u njegovo ime, stvarajući od tih naših redakcijskih fešti navijački klub "Dariju uvijek vjerni".

Oprostit ćete na ovoj indiskreciji, ali bez nje priča o Dariju Gjergji, košarkaškom treneru belgijskog Oostendea, jednostavno ne bi bila cjelovita. Jer Dario je nas novinare "Slobodne" u Zadru doslovno razmazio. Premda nam je taj njegov nevjerojatan uspjeh gotovo svima donio nekoliko kila viška, vjerujte, nitko se još požalio nije, nitko od fešta odustao nije, niti misli odustati. A najmanje Dario.

Dobro, možda mrvicu pretjerujemo, no je li pretjerano reći da smo u tih devet godina barem 17 puta jeli i pili na račun Darijevih senzacionalnih rezultata? Najmanje onoliko puta koliko je on kao trener slavio u Belgiji, gdje je u devet godina osvojio, pazite dobro: sedam titula državnog prvaka, šest nacionalnih kupova i četiri superkupa!
Konačna potvrda te sjajne trenerske karijere u zemlji s gotovo 12 milijuna stanovnika i košarkaškom ligom neusporedivo jačom od Hrvatske, stigla je na početku ljeta, kada mu je ponuđeno mjesto izbornika belgijske košarkaške reprezentacije.

Dario je poziv, naravno, prihvatio, ne samo kao krunu svog trenerskog rada u Belgiji, već i kao osobno priznanje od strane zemlje visokih standarda koja žarko želi da čovjek s njegovim znanjem, iskustvom i predanošću bude taj koji će Belgiju za tri godine odvesti na europsko prvenstvo.

I tako smo opet dobili razlog za feštu, ali ovaj put u našem, novinarskom aranžmanu. Pozvali smo Darija na našu redakcijsku peku i, bogami, ničega falilo nije. Ali Dario nam nije ostao dužan. Odmah idući tjedan tata Ivica se revanširao s gradelama pečenog mesa. I sad ti navijaj za Zadar, Hajduka, Hrvatsku... Mi u Zadru navijamo, oho-ho, itekako navijamo! Ali, nemojte nam zamjeriti, navijamo za Oostende.

Nakon završenog Kineziološkog fakulteta u Zagrebu Dario je počeo raditi u Ciboninoj školi košarke. Potom je kratko prešao u Zagreb, pa se opet vratio u Cibonu. Uskoro je došlo prvo inozemno iskustvo, kao pomoćni trener Dražena Anzulovića najprije je otišao u ruski Ural Great pa momčad belgijskog prvaka Charleroi. Pomoćnik Anzuloviću bio je punih osam godina, sve do 2009., kada im se putovi razilaze. Gjergja prihvaća ponudu i postaje prvi trener Lige i već u prvoj sezoni ekipu iz sredine tablice dovodi do završnice prvenstva i osvajanja belgijskog superkupa.

Odmah zatim prelazi u znatno manji grad i klub Oostende, gdje će ostaviti nezamisliv pečat. S jednom relativno prosječnom ekipom uspio je u sedam sezona osvojiti sedam titula belgijskog prvaka, šest nacionalnih kupova i tri superkupa! Plus brojna priznanja za najboljeg trenera Belgije, poziv u ljetni kamp Boston Celticsa... Ukratko, Dario je do svoje 43 godine ostvario trenersku karijeru na kakvoj mu mnogi zavide, a on se na tome ne misli zadržati...

- Kao pomoćnik Anzulovića došao sam u Belgiju s 32 godine. Kad je Dražen otišao, prihvatio sam ponudu Lige za prvog trenera. Ostao sam dvije godine i zatim prešao u Oostenede, sve dok ovog ljeta nisam prihvatio mjesto belgijskog izbornika. Belgijska liga je slična Francuskoj. Iz nje se svake godine igrači prodaju u druge europske klubove jer američki skauti u nju dovode rookije da se priviknu na europsku košarku. Po kvaliteti smo uz bok njemačke lige, odnosno nižim klubovima u talijanskoj ligi. Ako su europski vrh španjolska, turska i talijanska liga, mi smo odmah tu, uz Litvu, Francusku i Njemačku – kaže Dario, koji je u Zadar došao s obitelji na mali ljetni predah. Supruga, Zagrepčanka Iva je diplomirana ekonomistica, a kćerka Donata sada kreće u osmi razred. Ona je, veli nam Dario, postala prava Belgijka. Kratko nam poziraju na zadarskom Forumu i odlaze u šetnju rivom...

Naš razgovor nismo zamislili kao razgovor o košarci, već kao razgovor o uspjehu u jednoj iznimno kompetitivnoj zemlji. Dario s velikim zanimanjem prati sve što se događa u hrvatskoj košarci, klupskoj i reprezentativnoj, ali ne želi se upuštati u rasprave o hrvatskim trenerima, igračima i rezultatima reprezentacije. Njegovo iskustvo iz 2015., kada je bio pomoćni trener izbornikuVelimiru Perasoviću na Europskom prvenstvu u Francuskoj nije mu ostalo u najboljem sjećanju. Za Perasa ima samo lijepe riječi.

- On je vrhunski čovjek, iskren, pošten i odgovoran, a onda je i vrhunski trener. Što je pošlo krivo na tom prvenstvu kada smo ispali od Češke? Hm, naletjeli smo na dobru ekipu, a mi smo ih očito malo podcijenili...

Prvi trener belgijskog Liega postao je s 33,5 godine. Kako to izgleda u jednom ozbiljnom klubu, u tim njegovim godinama...

- Odgovornost je veća, stres je veći. Moraš promijeniti strukturu razmišljanja. Sam si sa sobom, nemaš nikoga svog. U tom trenutku odlučio sam se za enormni rad. Slušao sam savjete dvojice ljudi, za mene najvažnijih u mom košarkaškom razvoju, Slavka Trninića i Danijela Jusupa. Zahvalan sam im za sve. Uz njih bih rado još istaknuo Nikšu Bavčevića i Zaru Markovskog. Tako sam se zakopao u posao i vjerovao u sebe. U rad koji će dovesti do rezultata...

I doveo ga je. Liege je u toj sezoni pet puta dobio Charleroi, tada najbolju ekipu lige, a put prema vrhu nastavit će prelaskom u Oostende. Gradić na moru, sličan Zadru, kaže Dario, s nekih 80 tisuća stanovnika, na obalama Atlantika, hladnijom klimom i vjetrovima, udaljen 105 kilometara od Bruxellesa, ali kvaliteta života je na visokoj razini. Mali klub s Darijom je složio veliku ekipu koja je sedam godina palila i žarila belgijskom košarkom. Kako izgleda radni dan takvog trenera?

- Radi se svakodnevno, u pogonu sam od 8 do 20 sati, minimalno. Dan počinje u 8.15 u kancelariji pregledom treninga od dana prije, onda prolazimo ciljeve i pripremu za jutarnji trening koji počinje u 10 i završava oko 12. U međuvremenu održavam sastanke s pomoćnicima i kondicijskim trenerom, zatim analiziramo trening i gledamo video idućeg protivnika. Ručak je u 13.30 u klubu ili kod kuće koja je samo sto metara dalje. U 14.15 je ponovno povratak u dvoranu, najprije gledamo video protivnika. Od 15.30 do 16.30 uzimam vrijeme za sebe, to je najčešće lagani jogging, nakon toga me čeka sastanak za poslijepodnevni trening. U 17 sati gledamo video protivnika zajedno s igračima, radimo analize i korekcije, potom od 17.30 do 19.15 imamo trening. Nakon toga ide analiza treninga, što je bilo dobro, a što loše, individualni razgovor s igračima. U 20 sati se pokušavam isključiti iz košarke i vrijeme provesti s obitelji – nabraja.

U zadnjoj sezoni u Oostendeu Dario je osvojio sve tri domaće titule: prvenstvo, kup i superkup. Njihov igrač Jean Salumuproglašen je najboljim igračem lige, a tri igrača Oostendea su izabrana u najbolju petorku prvenstva. Dario je dobio priznanje za najboljeg trenera sezone. I sve su to postigli iako su prije sezone izgubili glavnog sponzora, sa četvrtim klupskim proračunom u ligi.

- Posložili smo momčad kao spoj mladosti i iskustva. I postali najbolji – priča Dario, jednostavno, kao da se najboljim postaje tako da to lijepo kažete, a ne u spartanskom radu i odricanju, iza kojeg stoji veliki entuzijazam i ljubav prema košarci. Koja se još uvijek rasplamsava. Ne trebate za to imati poseban detektor. Osjetite to tijekom razgovora. Dok pričamo o umijeću vođenja košarkaške ekipe i transferu trenerskih ciljeva na igrače, Dario s lakoćom citira misli i iskustva najvećih košarkaških trenera svih vremena, kao što suBobby Night, John Wooden, Rick Pitino ili Jay Wright, a osobito je impresioniran knjigama legende Boston Celticsa Billa Rusella. Pročitao je sve njihove memoare i trenerske savjete, pomno prati recentnu literaturu, duboko ga zanima trenerska psihologija i pedagogija. Zato je bilo zanimljivo čuti njegovo razmišljanje o uspjehu "vatrenih" na SP-u u Rusiji.

- Dalić je napravio puno, promijenio je psihologiju pristupa igri i stvorio kemiju u momčadi. Ali ja bih ipak istaknuo uloguĆorluke. Kad vam jedan takav igrač, s toliko reprezentativnih nastupa u nogama, sjedi na klupi, ali sjedi tako da vidite da mu je srce na terenu, to stvara utjecaj na cijelu ekipu. Njegov autoritet niti jedan igrač ne može narušiti. Kad je imao prilike ući u igru, pomagao je 120 posto. U niti jednoj prilici nije odustao. To govori o velikoj motivaciji, ali i respektu koji igrači imaju međusobno i prema reprezentaciji – ocjenjuje Dario.

Prošlo ljeto proveo je u kampu Boston Celtics, surađivao je s jednim od najboljih trenera NBA lige Bradom Stevensom. NBA i europska košarka, to su dva svijeta, naglašava Dario, dvije dimenzije jednog sporta. Samo je igra ista, sve ostalo je drukčije. Možda treneri zapostavljaju neke osnove košarke, a igrači nemaju tehničke fundamente kao u Europi, ali sve to oni nadoknađuju svojim fizičkim predispozicijama, atleticizmom i dominacijom, zaključuje Dario.

Teško ga je navesti na razgovor o košarci s prefiksom naj. Svakome svoje vrijeme, svakome svoji uspjesi, kaže. Osobno ipak najviše cijeni Michaela Jordana, taj je bio jedan i jedini, a među aktivnim košarkašima ističe Jamesa Le Brona. I trenera Philla Jacksona, kao najtrofejnijeg trenera NBA lige svih vremena s 11 osvojenih titula, šest s Bullsima i pet s Lakersima.

- Čitao sam sve njegove knjige i proučavao njegov model igre poznat kao trokut. Taj čovjek je napravio nešto što će teško itko moći dosegnuti, a kamoli prestići.

Uspješni košarkaški treneri su zapravo uspješni menadžeri ljudskim resursima, koji zahvaljujući poznavanju psihologije i pedagogije mogu maksimalno izvući iz vrhunskih sportaša. Ako mogu odrasle ljude tako dobro "hendlati", znači li to da su dobri treneri dobri u svemu što zahtijeva organizirani, zajednički rad i pristup? Ako druge mogu naučiti pobjeđivati, znači li to da oni uvijek mogu biti pobjednici, i izvan sportskog/košarkaškog terena?

- Apsolutno. Svaki uspjeh, bez obzira u čemu ga postigli, ima neke zajedničke elemente. Ja uvijek analiziram poteze. Svoje i tuđe, a da bih u tome bio uspješan, moram biti pošten i iskren, najprije prema sebi, a potom i prema igračima. Ali i ponizan, i priznati svoju grešku. Uvjeravati nekoga da si u pravu, a nisi, nije dobro. Svako griješi, ali se za svoje greške svi ne ispričaju – govori Dario, kojeg sve više zanima literatura o leadershipu, psihologija upravljanja, "stanje uma", kako kaže, i kako njime upravljati.

- Nisu svi ljudi isti. Ja učim od igrača, ali samo ako sam iskren prema njima i oni će biti iskreni prema tebi.
Trenerski posao za Darija je proces bez kraja, zbog toga je jako važno učiti iz svojih grešaka. Tko to ne zna ne može uspjeti. Za to je pak potrebno imati "otvoreno stanje uma". To je, ističe, pretpostavka, a uz to ide učenje, opservacije i prilagodba na sredinu u kojoj radiš. Upravo u tome vidi veliku razliku između rada kod nas, u Hrvatskoj, i na zapadu.

- Vani smo stranci i zato nas uvijek gledaju drugim očima. Uvijek od vas očekuju više. Zbog toga mi je neizmjerno drago što su mi ponudili mjesto izbornika reprezentacije. To je čast, biti izbornik države koja nije tvoja, to je plafon za belgijsku košarku, za trenera koji se profilirao u stranoj zemlji. Istina, ovo nije bila prva ponuda, ali prihvatio sam je sada jer mislim da je stigla u pravo vrijeme za mene. Kad odradim tri godine mislim otići iz Belgije. Bit će to pravo vrijeme za neke nove izazove – kaže Dario.

Sigurni smo, i za neke nove fešte...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. kolovoz 2021 04:39