StoryEditorOCM
Košarkasvi su otišli

Kakva je budućnost naše košarke? Otišli su predsjednik Vranković i izbornik Mulaomerović, od reprezentacije se oprostili Bogdanović, Simon …

Piše Dražen Žura
13. rujna 2022. - 14:57

O hrvatskoj košarci jučer znamo sve, ne samo nakon odlaska kući s „Eurobasketa 2022” u Berlinu, nego o zadnjih 27 godina u kojima smo se nagledali rezultatske suše. Danas? Opet moramo gledati kako drugi igraju, međutim, iznimno je važno postaviti pitanje: „Gdje ćemo biti sutra?” Ne zaboravimo kako nas je Finska „izbacila” s EP-a, nego nas je kroz kvalifikacije udaljila i od drugog kruga za mogući odlazak na Svjetsko prvenstvo 2023. koje se igra u Indoneziji, Japanu i Filipinima!

Doista, u iznimno kratkom vremenskom razdoblju naslagali smo minus na minus i još nam slijede pretkvalifikacije za Europsko prvenstvo 2025. Ukoliko i tu zapnemo, što nije isključeno, jer pravila koja je odredila FIBA- a doista su nakaradna, odnosno, ne omogućavaju da u kvalifikacijskim ciklusima igraju najbolji. Umjesto toga, imao situacije da nam u sastav uskaču igrači iz NBA lige ili Eurolige, doslovce iz zadnjeg zrakoplova.

Ako se nema kontinuitet, onda je teško i očekivati nešto, ali to ne opravdava naše trulo stanje u košarci iz razloga što i drugi imaju iste uvjete. Ukoliko se prestane s „ ratovima” između FIBA-e i ULEB-a, odnosno Eurolige, možda bi se i mogli nečemu nadati. Jer, iza Eurobasketa nam je ostao nekakav „kostur” reprezentacije na kojeg se moramo osloniti: Mario Hezonja (Real), Karlo Matković i Lovro Gnjidić (Union Olimpija), Ivica Zubac i Dario Šarić (NBA), Jaleen Smith (ALBA Berlin), Roko Prkačin (Girona) i Dominik Mavra (Split).

Iza svih nabrojenih „more” je medijskih sadržaja, nerijetko i previše „napumpanih”, odnosno, stvaralo se i stvara zvijezde koje to, priznajmo jednom sami sebi – NISU! Nitko ne kaže da ne vrijede, ali baš toliko i ne! U novom dobu ostajemo i bez kapetana Krunoslava Simona i Bojana Bogdanovića, koji su istina najavili svoj odlazak, uz žarku želju da svoju reprezentativnu priču podebljaju nekim od odličja. Nisu uspjeli! I sigurno im nije svejedno na koji način su okončali igranje pod hrvatskim stijegom ! A moglo je bolje...

Sudimo li prema prvim izljevima iskrenosti, od nedjelje nemamo izbornika, budući je Damir Mulaomerović, navijestio kako je Finska moguće je i njegova posljednja utakmica na klupi reprezentacije Hrvatske. Ali, ne mora tako ni biti, jer smo se nagledali brojnih povrataka „bivših izbornika”, koji nisu uradili baš ništa.

I to još od vremena kad je na SP- u 1994. Giuseppe Giergja u Kanadi uzeo brončano odličje, ili pak Aleksandar Petrović istoga sjaja na EP-u u Grčkoj 1995. Od tada su se mijenjali izbornici, pardon, vraćali kao na traci, međutim, nećemo ih spominjati iz razloga što bi to oduzelo previše mjesta. Samo valja ponoviti kako iza sebe nisu ostavili valjani trag!

Posve očekivano i krajnje moralno je na sve sjela i ostavka Stojka Vrankovića na mjesto prvog čovjeka HKS-a, jer se drži odgovornim, što u ranijim košarkaškim „ provalijama” nismo imali prigodu gledati. Uvijek je netko drugi bio kriv!

I onda se opet može ponoviti pitanje: „Što, kako, s kim, s čim dalje?” Od suradnika koje se vezalo uz Mulaomerovića, nema previše koristi. Ako su mu pomoćnici, Vladimir Krstić, Dino Repeša i Dražen Orešković, nešto i šaptali, bilo je to krivo, jer nisu trenerski potencijal. I neka se nitko ne ljuti, iz razloga što nas je izostanak samokritičnosti i doveo u stanje u kojem je današnja košarka, ne samo na reprezentativnoj nego i klupskoj razini.

Nadalje, kroz prizmu neuspjeha „od davnina“, nipošto ne smijemo upirati u klubove koji su odlučili igrati, primjerice regionalnu ABA ligu, a ne Fibina natjecanja. U tome nema osobite krivnje za sve naše, ponovimo, reprezentativne i klupske propuste, srž je problema je dublji, korjenitiji.

Hrvatski košarkaški savez dužan je uspostaviti kvalitetan dijalog i suradnju s klubovima, sve s ciljem da se na svim razinama krene raditi. Iskreno govoreći, HKS je reprezentativcima i Stručnom stožeru omogućio sve što se moglo, imali su na vrhunsku logistiku. A to i jest jedan od čimbenika koji donosi mir za bolja rješenja na parketu gdje se može misliti samo o košarci!

Nama se primjerice događa da mnogi treneri seniorskih momčadi nikad ne zavire na treninge mlađih uzrasta, štoviše, promiču im imena djece koja odlaze u bolje sutra! I sjetimo ih se kad negdje drugdje naprave kakvu – takvu karijeru.

Ulagati u mlade igrače, jedan je od ključeva uspjeha, međutim, tu se mora biti oprezan, jer danas imamo „poplavu” trenera bez pokrića.

Kao u svemu važan je pravilan odabir, ali i kriterij kojeg se mora ustanoviti, umjesto da izbornike i pomoćnike dobivamo po „babi i stričevima”. O tome tko bi Hrvatsku mogao povesti u bolje sutra, nekom drugom zgodom!?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. studeni 2022 16:17