Pokucaš na jedna vrata, kad tamo, čovjek, mladi čovjek, jedva da se brijati počeo, sa slavonskim naglaskom. Pokucaš na druga vrata, a tamo čovjek, tek koju godinu stariji, sa zagrebačkim naglaskom. Pokucaš na treća vrata, a iza njih, čini ti se, Zagorac. (Bože, mili, kud sam zašo.) Rekao bi, pravi pravcati, kao iz Gruntovčana.
Na točnoj si adresi, tu sumnje nema, ali neki vrag ne štima. Na četvrta se vrata ne usuđuješ ni kucati. Tamo vjerojatno ni Hrvata nećeš sresti, a kamoli Dalmatinca, hajdukovca, našega čovika. Legendu, kao što si i sam.
I tako, ideš, ti, legenda, od vrata do vrata, tareš noge, paziš da nitko ne primijeti blato koje unosiš, a lice ti sve smrknutije.
Misliš, na Poljudu si, u svojoj kući, a u njoj sve neki stran svijet, pa ti ništa nije...