StoryEditor
Hajdukrad i poštenje

Ovo je priča o ljudima koji su uvjereni u uspjeh, iako ne navijaju za 'bijele': Pobjegli smo od Mamića i menadžera kako bismo promijenili Hajdukov svijet

25. prosinca 2016. - 21:09

Pokucaš na jedna vrata, kad tamo, čovjek, mladi čovjek, jedva da se brijati počeo, sa slavonskim naglaskom. Pokucaš na druga vrata, a tamo čovjek, tek koju godinu stariji, sa zagrebačkim naglaskom. Pokucaš na treća vrata, a iza njih, čini ti se, Zagorac. (Bože, mili, kud sam zašo.) Rekao bi, pravi pravcati, kao iz Gruntovčana.

Na točnoj si adresi, tu sumnje nema, ali neki vrag ne štima. Na četvrta se vrata ne usuđuješ ni kucati. Tamo vjerojatno ni Hrvata nećeš sresti, a kamoli Dalmatinca, hajdukovca, našega čovika. Legendu, kao što si i sam.
I tako, ideš, ti, legenda, od vrata do vrata, tareš noge, paziš da nitko ne primijeti blato koje unosiš, a lice ti sve smrknutije.

Misliš, na Poljudu si, u svojoj kući, a u njoj sve neki stran svijet, pa ti ništa nije jasno. Kako je to moguće, pitaš se, i kada se to dogodilo da je Hajduk o svojim legendama prestao brinuti i da se barem iza jednih vrata ne nalazi poznato lice, legenda, kao što si, je li, i sam.

Ukoliko suosjećate s Hajdukovom legendom, s njegovom mukom izbacivanja iz doma koji je ne pitajući nikoga i nikome ne polažući račune prisvojio još u prošlome tisućljeću, onda smo vas dužni upozoriti da ste na krivome mjestu.

U ovome članku, naime, nema mjesta za nikakve legende, pa tako ni za Hajdukove, a još manje za njihove obožavatelje, sve njih ostavit ćemo u krčmi pred poljudskom portom da za promjenu popiju koju na svoj račun, a mi ćemo se za to vrijeme uhvatiti ozbiljnoga posla te vam ispričati priču o ljudima koji su čim su došli u klub promijenili brave na svim onim vratima i zasukali rukave uvjereni kako samo tako, dakle iza zatvorenih vrata, mogu uspjeti.

Ispričat ćemo vam priču o ljudima koji su, dapače, uvjereni da će uspjeti, da drukčiji rasplet ne dolazi u obzir, da će Hajduka odvesti tamo gdje nikada nije bio (jedna od većih zabluda Hajdukova navijača jest da je prije bilo sve bolje i uspješnije) i da će to postići unatoč tome što - kh,kh, oprostite, zakašljah se - ne navijaju za Hajduk. Ili barem do jučer nisu navijali za Hajduk, za naše "bijele", za klub pun opjevanih legendi.

Predsjednik kluba je iz Osijeka. Šef Omladinske škole je iz Zagreba. Trener je iz Katalonije. Sportski direktor iz Portugala, a čovjek zbog kojega smo za Božić i došli do Poljuda - jesmo li vam rekli da smo ovaj tekst zamislili kao božićnu priču u kojoj ćemo vidjeti duh budućega Hajdukova Božića, jer duhovi prošlosti i sadašnjosti su nam predobro poznati? - nije iz Hrvatskoga zagorja kako se legendi od straha bilo pričinilo, nego iz Karlovca.

Siniša Oreščanin mu je ime. Pod njegovim vodstvom nogometaši Hajduka odigrali su akciju kakva se u Splitu ne pamti već desetljećima. Od mlađih naraštaja teško da ju je itko uživo vidio, možda tek na televiziji, utorkom ili srijedom kad je Liga prvaka, ili na mutnim snimkama sa Staroga placa.

Tih nekoliko sekundi magije bilo je dovoljno da se i prije prvoga pitanja Siniši Oreščaninu poklonimo.
- Je li moguće, Siniša?
- Što?
- Pa, to da Hajdukovi igrači od svoje polovice terena do protivničkoga šesnaesterca niti jednom ne kendaju balun, nabiju loptu, da igraju s jednim, dva dodira, da trče okomito prema suparnikovu golu, da im je draže dodati nego driblati... I tako, te i slične sitnice?
- Ha, što da vam kažem...

Ništa. Da, baš tako. Ništa Siniša Oreščanin neće reći o tome kako je moguće da je njegova momčad iznenada proigrala. Da je u pet nastupa pod njegovim vodstvom zabilježila pet pobjeda. U jedva mjesec dana. Jer, Siniša je tek došao među "bijele", zvalo ga kao što nesretnici kad zaglave zovu Hrvatsku gorsku službu spašavanja.

- Nakon što su naši kadeti kod kuće izgubili od Dinama 0:3 odlučio sam se za promjenu. Nije pri tome rezultat bio presudan nego spoznaja da iznimno talentirana generacija stagnira, to je bila odluka koju sam u sebi lomio mjesec dana, da bih je na koncu i prelomio dovodeći čovjeka i stručnjaka kojega poznajem i kojemu bezgranično vjerujem - kaže nam Krešimir Gojun, voditelj Hajdukove Akademije, još jedan došljak koji čini nervoznim Hajdukove domoroce i plaši duhove prošlih Božića.

Otac mu je iz Ugljana kod Trilja, valjda će to biti dovoljno.
- A moja je žena iz Aržana! - ubacuje se Siniša.

Sin mu je, veli Siniša, prešao na ženinu stranu, hajdukovac je, ponosan na oca profesionalca. Koji je kruh neko vrijeme zarađivao i u Dinamu, kod gazde Mamića. Baš kao i Gojun. Bili su to dani ponosa i slave Dinamovih mlađih kategorija. Ipak, ljubav je pukla, a naši sugovornici napustili su Maksimir i tamošnju šumu bez pozdrava.

- Prije svega morate znati da smo Siniša i ja puno toga prošli, on već 20 godina radi s mlađim kategorijama i u Hrvatskoj je teško naći boljega i upućenijega trenera - ozbiljno će Gojun.

U Dinamu su "rasturali". Neće to njih dvojica reći, ali rezultat baš to pokazuje. A sad ih eto u Splitu. Mamićevci pretrčali na drugu stranu. I to nakon što su sa Zoranom Mamićem u Al Nassriju zarađivali petrodolare.

- Ta priča o nekakvim Mamićevim ljudima potpuno je kriva percepcija. Mi smo i u Zagrebu kod Luke Pavlovića zajedno radili, i tamo smo napravili dobar posao, a u Dinamo nas je pozvao Romeo Jozak, šef omladinske škole. Sa Zdravkom Mamićem nikada nismo imali posla, jedva da smo se i viđali. Ne pravdam se, nego samo iznosim činjenice, baš kao što je i činjenica da sam u Saudijsku Arabiju doša puno prije Zorana Mamića, da sam tamo dvije godine sam radio, da je Siniša došao na moj poziv, a da je Zoran Mamić postao trener tek nakon što mu je propao jedan drugi angažman u Saudijskoj Arabiji - objašnjava Gojun.

Siniša Oreščanin jedva čeka da progovori.

- Ni Krešo ni ja nismo klimoglavci. Kad nam nešto ne paše, mi to jasno i glasno kažemo. Poslušnici nikada nismo bili, niti ćemo biti, ali smo zato jako kritički nastrojeni jer samo tako možemo ići naprijed prema zacrtanome cilju - ističe trener Hajdukovih kadeta.

U Dinamu im se, uglas će, puno toga nije sviđalo. Nije, napominju, tamo baš tako bajno kako se u javnosti predstavlja.

- Djecu u Dinamu krivo odgajaju, njima je profit najvažniji, tamo menadžerstvo caruje, a to je priča koja nas ne zanima, zato smo i otišli, nismo mogli podnijeti da netko upropaštava talentirane mladiće, da im umjetno ubrzava rast i razvoj. Pogledajte, na primjer, maloga Halilovića, ja sam ga trenirao, to je divan dečko, nikad s njim nije bilo problema, a sada..., ma bolje da ne govorim dalje - mrko će Oreščanin.

U Hajduku su ih uvjerili da žele ići drugom cestom, koja nužno i ne mora biti tako duga kako se navijači sa sjevera iz nedjelje u nedjelju tješe.

- Nudimo rad i poštenje, puno rada i puno poštenja, to je naš sustav, nema tu velike filozofije - jasno će Gojun.

Početkom lipnja nazvao ga je predsjednik Hajduka Ivan Kos i šokirao ga ponudom. Ne novčanom, naravno.

- Novac u Hajduku i onaj u Saudijskoj Arabiji ne može se mjeriti, no isto tako se ni izazov rada u Hajduku ne može mjeriti s ičim drugim. Hajduk je velik klub, ovo je velik projekt i mi u njemu želimo sudjelovati - uvjerljiv je Gojun.

Problema u Splitu, uvjeravaju nas obojica, nemaju. Nitko ih ne gleda krivo zbog "krivoga" naglaska. One, pak, koji imaju nešto protiv, pozivaju da im sve saspu u lice. Krešo i Siniša, naime, jedino tako razgovaraju.

- Prilagodba je prošla bez problema. Dobro smo prihvaćeni i sve funkcionira. Istina, drukčiji je ovo mentalitet od svih s kojima smo se u dosadašnjem radu sreli, ali baš ta dalmatinska srčanost, neću reći dišpet jer ne želimo da nam dišpet bude pogonsko gorivo nego znanje i talenat, u sportu često može odigrati presudnu ulogu - referira šef Akademije što se nekoć omladinskom školom zvala.

Akademija podrazumijeva višu razinu, i sportsku i intelektualnu, podrazumijeva rad za katedrom i maksimalnu serioznost. Podrazumijeva obrazovane ljude koji nogometu pristupaju kao znanstvenoj disciplini.

- Svjestan sam da je njegovo veličanstvo rezultat najbitnije i da će u konačnici odrediti i našu sudbinu. Rezultat, međutim, koji mene prvenstveno zanima ne može se vidjeti na semaforu, moj prioritet nije pobjeda na terenu nego uspostava sustava i reda u radu. Niti jednoga trenera nakon utakmice ne pitam koliko su ostali, slobodno provjerite je li to istina, nego kako su igrali i kako su se ponašali na terenu, jesu li bili momčad i jesu li ginuli jedan za drugoga - tvrdi Gojun.

Siniša Oreščanin podržava takav pristup. Drugog ispravnog, veli, i nema.

- Pitali ste me što se dogodilo da su kadeti nakon teškog poraza od Dinama nanizali pet pobjeda. Ista su to djeca, nisu ona preko noći naučila igrati nogomet, jednako kao što ga preko noći nisu bila ni zaboravila. Oslobodio sam ih samo grča jer je bilo jasno da su kruti i stegnuti, kao da igraju s okovima oko nogu. Prihvatili su drukčiji način rada, i pristup treninzima i njima osobo, puno pričamo o svemu, a ne samo o nogometu - objašnjava Oreščanin.

S njim je na Poljud došao i Goran Rosanda, još jedan mladić koji s Hajdukom do jučer nije imao nikakve veze. Istrijan, video analitičar, vrhunski, kako naglašava Gojun. I vrhunski trener, dodaje Oreščanin.

Prvi Gojunov i Oreščaninov dojam po dolasku na Poljud bio je, blago rečeno, očajan.

- Nikakva nije tajna da je Hajduku infrastruktura najveći problem. Nedostatak uvjeta za rad mora se reflektirati na rad omladinskoga pogona, a to se onda reflektira i na prvu momčad. Klub je na koncu prisiljen kupovati igrače, često upitne vrijednosti, umjesto da se kadar prve momčadi popunjava igračima iz vlastite škole - govore njih dvojica ono što svi znamo.

Hajduk za trening mlađih kategorija na raspolaganju ima samo jedan teren. Dinamo čak šest. Pametnome dovoljno.

- Uvijek nam je bilo čudno da Grad Split i Hajduk nisu osigurali više terena, pa to je jedan od bitnijih faktora uspjeha i jedan od ključnih razloga zbog kojih Hajduk ne "izbacuje" toliko kvalitetnih igrača koliko bi s obzirom na talentiranost ovdašnje djece morao. Djeca iz Dalmacije imaju i talent i karakter, to je rijetkost, ona se još uvijek odgajaju na domaćoj kuhinji i igraju kvartovski nogomet, to su komparativne prednosti ovoga podneblja koje moramo iskoristiti - ističu treneri.

Ukoliko pak dijete želi otići iz Hajduka, ili to želi njegovi roditelji, kao što se, recimo, dogodilo u slučaju nadarenih Roka i Martina Baturine koji su "na novčanu silu" prešli u redove Splita, Gojun naglašava kako ne postoji mehanizam da ih se zadrži. Niti će to itko pokušavati. Sretno im bilo. I neka paze s lovom, što je više imaš, brže se troši.

- Stvari su jednostavne: ukoliko želite novac i brzu slavu slobodni ste, nećemo vas moliti da ostanete, niti da dolazite, ali ukoliko želite ozbiljan rad i uspjeh na duže staze, pa čak i izvan nogometa, onda ste nam dobrodošao partner, i vi i vaše dijete - poručuje Gojun.

- Sve kreće od kućnog odgoja. Mi jamčimo razvoj, i nogometni i ljudski, ali ako dijete iz vlastitoga doma ne nosi prave vrijednosti, onda tu pomoći nema - prisnažuje Oreščanin.

Ukratko: osnovni zadatak Hajdukove Akademije jest školovati ljude, pa tek onda nogometaše. Po novome, nogomet je - roditelji, sad začepite uši - na drugome mjestu.

- Možda vam se to čini paradoksalno, ili pretenciozno, ali to je, vjerujte nam, jedini put prema uspjehu. Naravno da će kod nas dolaziti samo probrana djeca, ona nogometno najtalentiranija, ali mnogo njih kad odrastu neće moći živjeti od nogometa, to je činjenica, i baš zato želimo da ih u našoj školi pripremimo da taj prijelaz što bezbolnije prežive, da shvate da nogomet nije sve. Naš zadatak je da odgojimo tu djecu, da ne postanu društveni problem kad jednoga dana više ne budu nogometaši, ili kad ne prođu u daljnjoj selekciji - objašnjavaju Gojun i Oreščanin.

Trenutačno stanje je, blago rečeno, grozno. Kod većine djece i njihovih brižnih tata i mama nogomet je prvi izbor, a nakon njega ne postoji ništa. O planu B nitko ne razmišlja.

- Nismo mogli vjerovati kad smo provjerili kakve ocjene u školi imaju djeca iz naših selekcija. Vi kažete da su grozne, a ja kažem da su još gore, jezive. Zbog toga smo promijenili i pedagošku službu jer nismo bili zadovoljni njenim radom, poslali smo mnoge klince i na repeticije iz raznih predmeta, klub će im sve to platiti, a svima je rečeno da je dobar uspjeh na kraju godine, dakle trica, najmanje što ćemo tolerirati, svi ostali bit će suspendirani - najavljuje Gojun.

Njegova filozofija stane u jednu rečenicu: ako dijete koje ide u glazbenu školu i svira klavir ili violinu može uspješno pohađati dvije škole, onda to može i dijete koje trenira nogomet. Točka.

- Pod a) moramo napraviti odgojno-pedagoški plan, pod b) moramo promijeniti mentalni sklop kod mnogih ljudi, a pod c) moramo dovesti do kraja projekt otvaranja internata kojega pokrećemo u suradnji s Kineziološkim fakultetom. U prostoru Prve gimnazije naša će djeca, njih stotinjak, pohađati osnovnu i srednju školu. Neće, međutim, dolaziti prije 13. godine jer se tek tada počinje s ozbiljnijim nogometom, dok će do tada igrati u svojim matičnim klubovima pod stalnim nadzorom naših stručnjaka - objašnjava Gojun.

Svježi šef Hajdukove Akademije smatra kako sve treba doći u svoje vrijeme. I prelazak iz matičnoga kluba u Hajdukov internat i prelazak iz kadeta ili juniora u prvu momčad. U suprotnom, džaba ti talent.

- Djeca moraju sazrijeti i psihički i fizički prije nego debitiraju za prvu momčad, nema velike koristi ako u vatru ubaciš klinca od 17 godina, ta kratkoročna slava medvjeđa je usluga i njemu i klubu - tvrdi Gojun.

Nikola Vlašić je tome najbolji primjer. Gojun i Oreščanin to nisu rekli, ali zato novinaru nitko ne brani da to kaže.

- Treba nam sustav, a ne stihija. A sustav, temeljen na planu i programu, možemo izgraditi samo na međusobnom povjerenju. Kako između nas u klubu, tako i s roditeljima - jasan je Gojun.

Dinamov sustav, već je rečeno, nimalo ih ne zanima, to nije njihov put. Ipak, ima nešto što u Dinamu sjajno funkcionira, nešto o čemu Gojun i Oreščanin sa zavišću pričaju, a to su filteri. O kakvim je filterima riječ objasnit će Siniša, grintavac s pokrićem, kako ga predstavlja prijatelj Krešo:

- Da bi prva momčad mogla dobiti kvalitetnog, spremnog igrača, on mora proći filtere. Nedopustivo je, recimo, da naši juniori ne igraju Prvu ligu. Bez obzira koji razlog bio, to je bila odluka s užasnim posljedicama. To ćemo promijeniti. Nadalje, bila je ukinuta druga kadetska ekipa pa nam za normalan rad nedostaje oko 35 dječaka. Također, druga momčad mora ući u Drugu ligu jer je Treća liga teška za razvoj mladog igrača. S jedne strane je nekvalitetna i surova, a s druge daleko od očiju javnosti. Treći filter nam treba biti jedan jaki klub iz okolice Splita, to je ono što Dinamo ima s Lokomotivom. Znam, ta njihova simbioza i natjecanje u istome rangu nisu zakoniti, ali Dinamo je svoju moć u nogometnoj organizaciji iskoristio da stvori savršen filter.

O sukobima s Dinamom i povlaštenosti državnoga miljenika na svim natjecateljskim razinama i u svim nogometnim strukturama, Gojun i Oreščanin ne žele razglabati, to nije njihov posao, iako, kažu, primarno je čišćenje svoga dvorišta.

- Nema ništa od kuknjave, treba se uhvatiti posla. Ljudi u Splitu i uokolo Hajduka trebaju shvatiti kako više ne živimo u vremenu barba Luke Kaliterne i Tomislava Ivića, ljudi kojima se do poda klanjamo, nogomet je od tada evoluirao, otišao ogromnim koracima naprijed. Danas, uz svo dužno poštovanje prema junacima i velikanima iz Hajdukove prošlosti, vrijede neki drugi parametri, danas se traže neka druga znanja, danas se koriste neke druge metode u radu. Na primjer, uveli smo video analize, snimamo i treninge, pazimo na prehranu igrača, na njihov odmor, na njihovo mentalno stanje jer sve to čini trening, nije trening samo sat, dva fizičkoga rada na terenu, nego cjelodnevni proces. I trenere koji rade s djecom pozorno biramo, a svaki onaj koji se pokaže dobar radom a ne nužno i rezultatom dobit će novi ugovor, radnici se ne trebaju bojati - elaborira Gojun.

Ivan Kos ih je, smijemo li reći, oduševio. Nikad, kažu, nisu radili s predsjednikom koji stalno, ali baš stalno, priča omladinskoj školi.

- Znate što ću vam reći, ovaj projekt je osuđen na uspjeh. Samo nam dajte malo vremena, ovo je priča koju treba maziti i paziti. Imamo sjajnu generaciju kadeta, pomalo, nemojte kolutati očima, znam da su vam uvijek govorili kako su kadeti bolji od juniora, ali imamo i među juniorima nekoliko potentnih momaka, ne treba ni njihovu generaciju otpisati, vidjet ćete - zaključuje Gojun.

A vaš reporter se okreće Siniši, zbog njega je uostalom i došao, a i vrijeme je da okončamo razgovor, netko uostalom uporno lupa na vratima.

- Recite, Siniša, ali nemojte lagati, podnijet će Hajdukov navijač istinu, izdržljiviji je on od tovara s kojim ga nerijetko uspoređuju...

- Slušam?

- Ima li u mlađim kategorijama, u juniorima ili u vašim kadetima, neki igrač koji bi uskoro mogao i u prvoj momčadi igrati lijevoga beka?

- Ima, i to ne jedan, nego trojica!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 17:03