Od svih pustih uzvanika, on nam je nekako najviše pri srcu, za ovakvih prigoda. U rubrici – gosti. Svima svaka čast, ali Predrag Mijatović ili skraćeno Peđa, posebna je tema, jer nikad nije skrivao ni bježao od toga da je htio u Hajduk i simpatizirao ga. I već je prisegao tadašnjem sportskom direktoru „bijelih” Jurici Jerkoviću da dolazi. Iz dresa Budućnosti da se sa stadiona Pod Goricom spušta u grad podno Marjana. Njegova budućnost trebala je biti Hajduk. No, nije...
Sažvakana priča, ali je rado ponavljamo da se mlađe generacije informiraju, svake godine ima netko kome će ovo štivo biti - novost. Repetitio est mater studiorum. Ponavljanje je majka učenja/znanja.
Elem, bila je to jedna od većih afera yu-nogometa na samom izdisaju zajedničkog nam življenja, 1989. godine. Valovi sudbine su Mijatovića ipak odveli u Beograd i Partizan, a Hajduku se zahvalio na interesu, izvinio se i ispričao. Potom je u Partizanu postao ikona, legenda, veličina, nema se tu što dodati ili posebno komentirati.
No, dječaštvo je zapamtio po – Hajduku. Pa se i Splitu rado vraća, a kako Zdravko Marić i Sportske igre mladih pričaju posebnu priču „iz regiona”, tako se i Peđa skoro svake godine nađe u Splitu.
Srdačno smo se pozdravili, ne bježi Peđa od komunikacije sa „sedmom silom”, a sad smo se ponovno uživo sreli, ovaj put u Hrvatskom domu, u ulici Kamila Tončića.
- Evo nas opet, volim doći u Split, ugodno se osjećam i uvijek vraćam, a što da sad iznova pričamo, kad smo sve već rekli posljednjom prilikom. Sve ponovite! – nasmijao se Mijatović, skroman i pristupačan da je to milina.
Naprosto ne osjećate da je to strijelac jedinog pogotka u finalu Lige prvaka 1998. u Amsterdamu kad je presudio pobjednika sudara Real Madrid – Juventus 1:0.
Gušt nam je opet spomenuti kako su vas dvojica s Toća, Kolja Marasović, tadašnji predsjednik Hajduka i veliki mu prijatelj iz djetinjstva Jure Nikolić nagovarali da dođete u Hajduk, a posao dovršili Jurica Jerković i Paško Viđak, bilo je sve dogovoreno.
- Tako je. Sve znate. Već su me vodili po Splitu i sve mi pokazivali. Stvarno je bilo fenomenalno. Jurica Jerković je bio sportski direktor, stvarno je bio korektan.
Bio je naslov, Peđa, prije skoro tri godine u rujnu 2020., vaša ispovijest: „Bio sam na korak od Hajduka, za njega sam navijao, ali neki su ljudi znali da će biti rat”.
- Baš tako. Kao sad se sjećam, poručili su mojoj porodici kako će uskoro biti promjena u strukturi zemlje, odnosno države. Rekoše, znate što vam je činiti. Bio sam tužan kad je propao moj dolazak u Hajduk.
Ponovit ćemo fragment iz tog intervjua, vaše riječi s kojima ste nam oslikali svoje navijanje za splitski klub. Rekoste, „da sam bio navijač Hajduka to je živa istina. I nikad to nisam krio. Kao klinac, na igralištu ‘ko voli „fudbal” zna da se poistovjetiš s idolom, zabiješ gol, pa trčiš, vičeš. E, ja kad bih zabio, ja sam bio - Šurjak! Dvojicu sam obožavao, Ivicu Šurjaka i Marija Kempesa. I zbog duge kose.
- Živa istina...
Poznata je priča kako ste od Hajduka dobili kaparu, novac, ali da ste je uredno vratili, do zadnjeg pfeninga, što se kaže, jer tada su u modi bile „dojč marke”.
- Sve je vraćeno. Nakon što smo kod kuće promijenili odluku, sav je novac pošteno vraćen i Jerković nam je odao priznanje zbog toga.
Da ispričamo sada anegdotu s povratka Jerkovića i Viđaka iz Titograda, pardon Podgorice, već su prošli Trebinje. Možda to i ne znate... Dvojcu iz Hajduka u gepeku puna torba vraćenog novca, šuška gotovina. Zaustavlja ih policija, tada milicija. Saobraćajna. Ajme, što ćemo sad?! Srećom, bila je to redovna kontrola, pitali su vozačku i prometnu dozvolu, molim žmigavce da vidimo rade li, sve je u redu, nastavite, sretno! Nije bila carina da im pregledava prtljažnik, ha, ha, ha... Nego, mi se raspričali, a da vas pitamo, kako gledate na Hajduk danas, može li biti prvak?
- Moje se simpatije iz djetinjstva znaju, ali ne bih da se izjašnjavam, jer nisam toliko u toku. Svi imaju svoje ambicije i želje, pa eto, stvarno ne bih... - Mijatović se nije istrčao.