Sport Hajduk

dobitnik Trofeja podmlatka HNS-a

Ante Ivković Zonzi za "Naprid bili": San mi je da juniori Hajduka i Dinama zagrljeni prođu priko Rive

dobitnik Trofeja podmlatka HNS-a

Ante Ivković Zonzi s Trofejem podmlatka HNS-a

Ante Ivković (68), poznat i po nadimku Zonzi, dobitnik je Trofeja podmlatka HNS-a, vrijednog priznanja što se ne dobiva baš svaki dan; zasluže ga baš oni koji svoj život, karijeru posvete radu s mladima u nogometu.

Kao što je to Ivković uradio u Hajduku. Bivši nogometaš “bijelih” ostao je u klubu, punih 35 godina rada iza njega je ostalo u kancelariji, ali i na terenu, na nebrojenim putovanjima. Opis posla: tajnik omladinske škole Hajduka.

Sve do lani i odlaska u mirovinu. Priznanje mu je uručeno na svečanosti u Zagrebu, u hotelu Westin, prigodom Skupštine HNS-a. I, kako se sam pomalo šali, uspio je u svojoj nominaciji ujediniti i Hajduk i Županijski savez, Poljud i Rivu koji se baš ne “mirišu”.

A onda su i odgovorni u “kući nogometa” objeručke prihvatili da veliko priznanje udijele – Hajdukovu zaslužniku, penzioneru.

- Volio bih da moja nagrada bude makar mali korak da odnosi postanu bolji, želim vjerovati da sam na trenutak ujedinio opet Hajduka i HNS, šteta da smo stalno u neskladu i da se proteže nesporazum. Nije to normalna situacija. Mislim se, da smo barem malo jači, moj Hajduk, da bismo se barem malo bolje nosili i s nepravdama koje osjećamo u odnosu na HNS. Meni je godilo kad mi je prišao Zorko Srebrić i čestitao mi i rekao da sam ovo priznanje morao dobit još davno!

Ispravljena nepravda

- Eto, onda je i to bila još jedna nepravda?!

- Barem su je ispravili! Istina je da nije normalno da Hajduk nema svoga čovjeka, predstavnika u Izvršnom odboru HNS-a. I da reprezentacija nije dolazila u Split skoro nikako, dugi niz godina!

- Čvrsto držite trofej, da ga vidimo malo bolje...

- Je, puno mi znači. Evo ga... Ponosan sam na ovu statuu, prekrasna je, znači mi baš puno. Podržala me u nominaciji i Matica iseljenika, nemojte to zaboraviti. Tu je utkano 35 godina moga svakodnevnog rada u omladinskoj školi i nije mala stvar za mene što sam se svrstao uz velikane baluna iz Hajduka, prije mene dobili su ovo priznanje Luka Kaliterna, Ante Biće Mladinić, Miljenko Šegvić, Vojo Kačić, Pero Nadoveza, Zlatko Papec, i evo sada ja.

Popis veličina i moja malenkost.

- Trebalo bismo sad zaokružiti sav taj opus rada u Hajduku, makar smo već pričali za naš “Naprid bili” i kad ste išli u mirovinu, a nije još vrijeme za ajmo reć’, životni intervju, još ste mladi...

- Jesam, ka’ kaplja, kako da ne, 68 godina mi je na vratu.

- Mogli biste još potegnit u pomoć?

- Možda i bih, ali sam prije dvije godine, kad sam vidio kakva je situacija u Hajduku i da se štedi na svakom koraku rekao Marinu Brbiću i Sergiju Krešiću, nemojte se misliti što ćete sa mnom, vidim da šparate svaku kunu, godine su mi tu za penziju i nema potrebe da sad ja tu stojim više i uzimam nekome mjesto i plaću. Ima mladih.

- Ima li ih?

- Ima, pogrešno je mislit da je netko nezamjenjiv. Nećete me uvatit na tu baketinu.

Nezaboravni turniri

- Dobro, niste nezamjenjivi, ali mislimo da bi Hajduk bio jači da ste ostali i nakon penzije, omladinski pogon doduše ima svoje ljude, ali veterani pate, ta sekcija kojoj ste se isto tako puno posvetili vremena i pažnje i ljubavi...

- Ima veterana, ali nema novca i to je onda problem. Ne mislim na klupski novac, jer mi kao veterani nismo nikad ni bili na klupskoj blagajni, ali bismo sakupljali novac od sponzora i tako smo se pojavljivali na raznim gostovanjima, izletima, putovanjima gdje smo pronosili ime Hajduka i bili rado viđeni. Imati veteransku sekciju je blagodat za klub.

- Često spominjete da su vremena drugačija?

- Možda je i pitanje generacije, jer mi, moji vršnjaci, tražili smo se, željeli biti skupa, osjećali smo jedan drugoga, družili smo se, jedva čekali da se opet nađemo. Bili smo prijatelji i izvan kluba, a sad je to malo drugačije.

Smatram da su veterani važan segment klupskog života. Zvao me Vučević da mu pomognem
da se veterani ne raspu, da se držimo, ali nije to lako ni držat na okupu...

- Da se mi vratimo pomlatku?

- Ha, 35 godina rada u omladinskoj školi, nebrojeni turniri, kontakti, ja sam tu dao veliki obol, nije neskromno kazati, ja sam otvorio vrata mnogih turnira, u moje doba s četiri turnira godišnje dosegnuli smo razinu od 40 turnira na koje su odlazile razne selekcije. Sad se to smanjilo... Croix je bio legendarni turnir, onda Viareggio, pa Hannover, Firenca, Rim, Malaga...

Pa nezaboravni Goeteborg i finale turnira pred 26.000 ljudi, kad je tada mali Tonći Martić bio kapetan juniora. Sve su to veliki događaji, Hajduk je obišao cijeli svijet, meni je zadovoljstvo da sam šta s mladima ili veteranima 13 puta prešao Atlantik, u Sjevernu ili Južnu Ameriku, pa u Australiju, kad smo osvojili turnir i u finalu dobili Liverpool.

Nekako je utihnilo s tim turnirima, sad ima važnijih stvari u klubu. A kad spominjem veterane i naše turneje, bitno je kazati da klub nikad nije bio financijski opterećen našim putovanjima.

Sve je bila Bićina ideja

- Kako je sve počelo?

- Pokojni Biće je bio vizionar, Mladinić je izmislio moje mjesto, kad se vratio u Hajduk 1980. godine. Rekao je da će to izrasti u mjesto tehničkog tajnika kluba, a kasnije i prve ekipe.

Bio je u pravu, posao je bivao sve veći, zahtjevi za organizacijom putovanja i traganjem gdje će se selekcije nadmetati. Bio sam u dva navrata i pri prvoj ekipi, kad bi Josip Skoblar dolazio za trenera htio me je imati uza se, kao velikog prijatelja. On mi je i među prvima čestitao na ovom trofeju. Bitno mi je reći da ovaj trofej zapravo dijelim sa svim suradnicima, ovo je trofej Hajduku, a ne samo meni.

- Koje čestitke izdvajate?

- Od svećenika iz Boke kotorske, svećenik iz Perasta don Srećko Majić i don Ante Dragobratović iz Dobrote, zapravo s Gospe od Škrpjela, naši hajdukovci, javili su mi se među prvima, veže nas dugo prijateljstvo. I ljubav prema Hajduku.

- Kako danas gledate na omladinsku školu Hajduka, koji je vaš savjet sad kad ste izvan kluba?

- Neka vode računa o kontinuitetu, da jedan trener potraje, da vodi generaciju, ne valja mijenjati voditelje generacija tako lako... A ono što mi je na srcu jest uspomena da su nekad stari igrači, asovi dolazili u trenere, hvatali se rada od pionira, Marin Kovačić, Dragomir Slišković, Pero Nadoveza, Sergije Krešić...

Oni bi tesali svoje znanje polako i strpljivo s mladima, nisu preskakali skaline, pripremali se za rad sa seniorima. Sad mi se nekako čini da se olako dođe u pogon, a da poznata igračka imena nerado dolaze u trenere. I to nije dobro za Hajduk.

- Nagledali ste se svakakvih treninga, metoda, trenera, mogli ste se i vi okušati u treniranju?

- Skoro... Grozim se kad danas čujem od mladih trenera da su osmica i viseći balun nadiđene metode, da to ne treba, a to je osnova tehnike, od barba Luke do danas i zauvijek. Mogu mijenjat ne znam što, ali voditi balun po osmici i pravilno skočiti i udarati glavom o viseći balun osnovna je vježba tehnike. Ali, uvijek se nađe netko da izmišlja toplu vodu. Barem im ja mogu to poručiti s ovog mjesta!

Dalmatinac nam je potreban

- Što ostavljate u zavjet?

- Potrebu da kažem da su Dalmatinac i Hajduk jedan pogon i da se ne gasi otvorena škola nogometa koja osim masovnosti donosi i kvalitetu, a sama sebe financira od članarina. Dalmatinac je uvijek bio dopunska selekcija naslonjena na Hajduk, koliki su samo počeli u Dalmatinca, u Spinutu.

Evo i sad mali vratar Grbić kaže kako je počeo zapravo u Dalmatinca. Pokaže se kvaliteta i normalno je da ode u Hajduk. Uvijek Hajduk mora imati vezu i podržavati masovnost u Dalmatinca. To je moj stav, a oni neka me poslušaju.

- Ima jedna želja koju često spominjete...

- Ima, možda sam ja fanatist ili je to trenutno utopija, ali dogodit će se kad-tad. Meni je nepojmljivo da na primjer danas mladić, junior Hajduka ne može prošetat slobodno po Zagrebu. I obratno, da je to opasno. Dokle smo to dogurali?! Što nam se to događa?!

Meni je san da juniori Hajduka i Dinama zajedno, kad bude neki turnir u Splitu skupa dođu na Rivu, u dresovima, pa preko Rive i kroz podrume Dioklecijanove palače, Peristila, Pjace i Marmontove zagrljeni dođu ispred crkve svetog Frane i naprave zajedničku sliku.

I da se to onda ponovi u Zagrebu. Počeli smo se sakrivati jedni od drugih, a nismo takvu državu željeli niti je stvarali. Valjda ću i to jednog dana dočekati. Možda je to danas utopija, ali već sutra čeka nas pružanje ruke suradnje i uzajamnog poštovanja, s obje strane.

slaven alfirević
foto: vladimir dugandžić / cropix

Uvijek i stoput?  Zašto Zonzi?

- Nadimak mi je dao Novak Tomić, pojačanje naše iz Crvene zvezde sredinom šezdesetih. Da stalno trčem, zujim, sve brzo radim, brzo i govorim i rekao mi ti si Zonzi. Odmah je to prihvatio barba Božo Soldo, naš maser. Počeo me zvati i tako je ostalo Zonzi. Svi prihvatili, godinama me nitko ni ne zove Ante, samo Zonzi.

Je li Maleš pogriješio?

Za Ivkovića se zna da nikad nije gledao blagonaklono na svojedobnu akciju predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša koji je sebe ozvučio i onda razotkrio Željka Širića i Stjepana Djedovića u traženju mita.

- Da i to pojasnim, Malešova želja za akcijom je hvale vrijedna, ali to nije morao uraditi on, kao predsjednik kluba, nego netko od njegovih suradnika, u koje ima povjerenje. To mora uraditi neki vojnik kluba, a ne predsjednik, je l’ me razumijete?

Da odradi to neki službenik kluba, a onda da se policiji i službama podastru svi podaci. Ovako smo za predsjednika kluba imali Sherlocka Holmesa ili Jamesa Bonda, a ja ne znam, na žalost, koliko je to u konačnici ispalo dobro i za njega i za klub...

Zastao je, želi da ga točno shvatimo što želi reći:

- Za predsjednika kluba ja bih prvi u vatru skočio, predsjednik je sinonim vrijednosti kluba i ja bih se za njega, što se kaže, potukao, ali se on nije smio spuštati na razinu agenta s ulice, mora bit “preženca”, a te stvari neka mu obave njegovi agenti - smatra Ivković.

Želja ostaje Los Angeles i LA Galaxy

- Želja mi je još jednom pomoći da ode Hajduk preko Atlantika, konkretno u Los Angeles. Tamo je naš iseljenik Nikola Čučuk, njegovi su iz Šibenika, ludi je hajdukovac, kao i otac mu Gavrilo.

Kombinacija je za prvu momčad, da se odigra protiv Los Angeles Galaxyja, i vi ste pisali o tome, nije to bila prazna priča, nikako, trebalo je uskladiti termine, Galaxyju odgovara u siječnju, a a onda je tadašnji trener Igor Tudor rekao da je to doba zimskih priprema, da je nezgodno, pa se razgovor odgodio... Ali, ostaje otvoreno, makar je rečeno da je problem vremenska razlika, onda ni Real, ni Barcelona, ni Talijani nikad ne bi otišli u Ameriku na utakmicu...

Tako stvaraš ime, a ima tko bi te primio, pomogao, dijaspora bi nas dočekala raširenih ruku. Branka Bezić Filipović iz Matice iseljenika otvara mnoga vrata, samo što bi nešto za putovanje trebalo platiti, a znam da se sad u to Hajduk ne upušta. Ali, doći će i bolja vremena. Familija Čučuk u Americi uvijek nam je stand by, da pomogne... A i ja sam.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 11 of 11First2345678910[11]NextLast