StoryEditor
SplitMISLITE NA ZDRAVLJE

Splićanka Helena Tomljenović doktorirala je na temi cjepiva: Roditelji ne žele cijepiti djecu zbog straha i teorija zavjere. Treba im edukacija

Piše Mila Puljiz/UNIVERSITAS
1. rujna 2020. - 10:57

Helena Tomljenović doktorirala je na Medicinskom fakultetu u Splitu. Za sebe kaže da ju je još kroz preddiplomski i diplomski studij psihologije, koji je završila 2014. godine na Fakultetu Hrvatskih studija, pratila znatiželja, a pritom su je najviše zanimala dodirna područja psihologije i medicine te se zbog toga najviše usmjerila na kliničku i zdravstvenu psihologiju i upisala i specijalistički studij kliničke psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Do sada je radila s različitim ranjivim skupinama kao što su kronični bolesnici, ratni veterani, djeca i adolescenti. Sudjelovala je i u nekoliko domaćih i međunarodnih znanstveno-istraživačkih projekata. Razlog zbog kojeg smo odlučili popričati s njom jest vrlo aktualna tema njezina doktorskog rada - cjepiva.

Mlada ste znanstvenica, kakva je situacija u RH za mlade znanstvenike?
- Situacija za mlade znanstvenike u RH je daleko od one koja bi trebala biti. Imam dojam da postoji više mladih znanstvenika nego što je prikladnih radnih mjesta. Tijekom studija, a i općenito, vrlo se malo govori o zapošljivosti mladih znanstvenika, osobito u privatnom sektoru.

Također je teško doći do financijskih sredstava koja bi na zadovoljavajući način omogućila financiranje različitih istraživanja koja bi nas učinila konkurentnima u odnosu na druge europske zemlje i ostatak svijeta. Smatram da su ovi problemi naročito izraženi u društvenim znanostima, u koje spada i psihologija.

Recite nam nešto o svom doktorskom radu, o čemu se točno radi?
- Unutar doktorskog rada pitali smo se što čini da se ljudi ponašaju na načine koji promiču zdravlje? Konkretno, zanimalo nas je na koji način različiti psihološki faktori – emocije, racionalnost i rasuđivanje, doprinose donošenju zdravstvenih odluka i zdravstvenom ponašanju. Rad je mentorirala prof. Andreja Bubić, profesorica psihologije s Filozofskog fakulteta u Splitu, koja je doktorirala na Max Planck Institutu i dugo istraživala procese donošenja odluka unutar kognitivne psihologije. Pretpostavili smo da će racionalnije osobe češće donositi zdravstveno bolje odluke.

Proveli smo ukupno tri istraživanja, od kojih je jedno istraživalo psihološke faktore u općem zdravstvenom ponašanju – vođenju svakodnevnog zdravog života, slijeđenju liječničkih savjeta. Druga su se dva istraživanja bavila istim psihološkim faktorima u konkretnoj zdravstvenoj odluci – roditeljskoj odluci o cijepljenju djece. Rad je sveukupno pokazao da racionalnije osobe zaista donose odluke koje su povoljnije za zdravlje. Ako razmislite, to nije iznenađujuće. U ljudskoj je prirodi da izbjegavamo ono što nam je neugodno i tražimo ono što nam je ugodno, a nezdrava ponašanja su nažalost često ugodna.

Kako ste došli do teme cjepiva?
- Izabrali smo roditeljsku odluku o cijepljenju jer smo pretpostavili da bi to mogla biti naročito zahtjevna i teška odluka u kojoj emocionalno rasuđivanje i zaključivanje nadvladava racionalno, što smo također pokazali našim rezultatima. Naime, pokazalo se da neugodne emocije, kao strah, tjeskoba, čak i gađenje, najviše motiviraju roditeljsko izbjegavanje cijepljenja djece. Što su intenzivnije ove neugodne emocije, to je vjerojatnije da roditelji vjeruju i u neke od teorija zavjera koje prate cijepljenje.

Osim neugodnih emocija prema cijepljenju naročito je važno i nepovjerenje prema različitim autoritetima vezanim uz cijepljenje – liječnicima, političarima. Roditelji koji su više razočarani u autoritete i sustav, očekivano, rjeđe cijepe. Ono što je osobito zanimljivo je da smo pronašli da racionalniji roditelji, pa makar bili izrazito razočarani u sustav, ipak cijepe svoju djecu češće. Prema tome, racionalnost se opet pokazala kao čimbenik koji doprinosi donošenju odluka koje su bolje za zdravlje. Međutim, odbijanje cijepljenja vrlo je složen fenomen pri kojem, osim osobina roditelja, značajnu ulogu igraju i liječnici.

Cjepiva su već neko vrijeme dosta aktualna tema u medijima. Zašto je Vaš rad važan i što ste dokazali njime?
- Odbijanje cijepljenja je i dalje značajan globalni javno zdravstveni problem. Razlog je tome što nisu osmišljene potpuno učinkovite intervencije koje bi pridonijele povećanju stopa procijepljenosti. Rezultati unutar ovoga rada pružaju objašnjenja zašto je većina dosadašnjih intervencija neuspješna.

Naime, ove su intervencije uglavnom usmjerene na edukaciju o cijepljenju, primjerice o mehanizmima djelovanja cjepiva, statističkim podacima o učinkovitosti i rijetkosti nuspojava. Međutim, naš je rad pokazao da su negativni stavovi ili nepovjerenje prema cijepljenju utemeljeni u emocionalnom dijelu ljudskog rasuđivanja.

To znači da se negativne stavove prema cijepljenju ne može uspješno mijenjati intervencijama koja se usmjeravaju na racionalni dio rasuđivanja, već su potrebne drukčije intervencije koje se usmjeravaju i na emocionalno rasuđivanje. Saznali smo također da je mnogo roditelja koji izbjegavaju cijepljenje imalo neugodna iskustva unutar zdravstvenog sustava.

Ono što me najviše brine je da su mnogi roditelji doživjeli određenu osudu ili diskriminaciju od zdravstvenog osoblja, na primjer vrijeđanje, kada bi tražili više informacija o cijepljenju. Jasno je da je to potpuno krivi pristup. Važno je raditi na tome da roditelji prihvate da su zdravstveni radnici ''na istoj strani'' kao oni sami, odnosno da im je zdravlje djece na prvom mjestu. Isto tako, važno je pomoći svima koji su proživjeli neugodna iskustva, biti strpljiv i osjetljiv na njihova pitanja i zabrinutost, jasno prezentirati dobrobiti cijepljenja.
 

Planovi za budućnost?
- Trenutno sam usmjerena na završavanje specijalističkog studija, a dugoročno želim nastaviti raditi na promicanju integracije znanosti i prakse te afirmiranju zdravstvene psihologije unutar zdravstvenog sustava. Istraživanja koja sam sa suradnicima provela tijekom doktorskog rada jasno pokazuju koliko psihološka struka može svojim znanjima na različite načine doprinijeti u zdravstvu.

Naročito sam sretna što to imam priliku činiti na svom radnom mjestu psihologa na Klinici za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice, gdje u svakodnevnom radu s bolesnicima mogu praktično primjenjivati znanstvene spoznaje iz područja psihoneuroimunologije, odnosno psihodermatologije, kao što su one o utjecaju stresa na razvoj tjelesnih bolesti. Smatram da je upravo istraživanje međuodnosa uma i tijela preko imunoloških procesa ono što će u budućnosti najviše doprinijeti unaprjeđenju zdravlja na razini pojedinaca i društva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. rujan 2022 06:04